kao da
|
voditi život s ljubavlju ili ljubav sa životom jer svršavanje je zajamčeno sve što napišem krivo loše istrgnuto iz konteksta jer jedno treptanje na dan je sasma dovoljno. izbjegavanje ljudi ugodni telefonski razgovor s glasovima protok mjeseci shvaćam umom da se bolećivo tresem tijelom kad hodam jer hranim sebe i sve u sebi svim tim kaloričnim sirevima i vinom koje me sad ošamutilo. sjela sam na klupu, nije se dogodilo ništa, promijenilo se nije ništa, iste razlike kroz taj uporan protok mjeseci i sine mi da ima ključna razlika, pretpostavka koju činim da svi ljudi baš i ne vole ono što jesu ali vole što jesu i ono što žive i najosamljeniji osjećaj je kad te isprave i ostanem sama s tom sramotnom manom sebe - ali, čekaj, ja volim... rekla mi je mama da dođem vidjeti svoju nećakinju koja ima tek pet mjeseci i koju se ja bojim držati u rukama i danas sam odlučila da je vrijeme da ju uzmem u naručje, daleko od svega i svih, ali me ne prestaje pogađati  stari post siječanj 2007.: mozak je jastučić za misli. malaksale i izolirane. bjesomučno tražim tablete za usijanu glavobolju. u moj jastučić švelja ubada igle zamišljajući da su to jaja njenog muža čiji mozak bi rado pretvorila u kajganu. šije za pradu ili nike. neki nemaju san pa i taj promaše, rekao je pessoa. razgolitila sam se ispod pasa i stala pred prozor poput mjesečara s mjesečnicom. osjećam se nedodirljivo zbog glavobolje a ne mogu poljubiti mjesto gdje je najmučnije. ako umrem umrijem vidjet ćete osmrtnicu, zovem se tihana, imam izražajne oči i ožalošćenu obitelj a S nek u komentaru napiše da sam, eto umrla od temporalne glavobolje i želim biti kremirana i prosuta u poljski zahod. ne sustižem anakronosti. nitko me ne grli već mjesec dana. ne usuđujem se fotografirati bedreni celulit što mi vabi osmijeh na sučelje jer još moram napredovati a plato je samo gdje ga ucrtaš a ionako uvijek možeš odabrati smrt, iz fonda navirućih crnih dana. suhi obrazi jer suzim samo u autobusu. zato su mi obrazi suhi. danas sam sjela pored potrganog sjedala i ljudi bi čučnuli u likujuću pozu spremnu za sjedaj no potom vidjeli pukotinu i maknuli se na moju radost. neki dečko masne kose se naposljetku odvažio i sjeo oprezno i polako. nesnosna agonija u temporalnom režnju, lijevom. mozak deteriorira u tom kvartu. osula sam se prištevima po vratu pa se češkam. nimalo erotično kad uparimo s tom slikom smežuranu kožu. neka psihosomatika iz udžbenika. uvit ću se i kao školjka podariti najljepši šum ako mi dođeš blizu, unutar intimne zone. ne jedem kad sam nesretna jer ne želim hraniti ništa istinski bolesno u sebi postoje omaške ne znam kako se preživjeti i nadživjeti i i recite mi nešto o sebi - ja sam naprimjer jednom plakala kad me ošamario jedan dečko u 3. razredu povodom bullyinga a onda sam se kojih 14 godina nakon toga (vrijeme je hiperproduktivna štreberica) skamenila kad mi je netko rekao da će me udariti po licu da mi umanji bol u nogama ja se često pronađem u sukusu neke neugodne i perzistirajuće senzacije što nije nimalo senzacionalno pišem i brišem a ova glava trešti i peče upomoć a sve ostalo je bespomoćno idem sjesti u autobus istog mjeseca: štruca dana slabo sjeda na želudac, ali je zato ima da nahrani rulju. gnijezdi se i nagriza sluznicu. osmjesi ukiseljeni, strugotine s glave zamiču u nepoznatom smjeru. miješamo se i prožimamo i bez dodirnih osjeta. ljudi se silovito češkaju od nelagode prokazujući kao glavnog krivca biometeorološke uvjete. baš smo nejaki pod paskom te babuskare prirode. prolaznici s torbama i grimasama kao maskama, opterećeni satnicama i stanicama. trudim se ne cijepati nikoga svojim drskim oštricama misleći kako su svi kao klinci bili voljivi. buci buci. gotovo postajem panseksualnom u samom viru probavnih sokova u kojima vrve ljudi u svim izdanjima. nedovoljno se trudim. distorzije koje moram zabilježiti mobitelnim fotoaparatom. jesam li zato manje ili više na ljestvici otpornosti na stres? danas sam se udarila u glavu i malo zateturala u tramvaju kad je neka gorostasna postarija persona prilikom naglog kočenja tramvaja zakonom fizike sletjela na moj trup oslonjen na staklo. tupi udarac čelom, nagriženi jezik, zbunjeni i nijemi pogledi. nema krvi, omanja kvrga koja može proći pod potkožni prišt. teško je podnosti takve zasićene tišine. čak je neka katarza kad ti pijana kolateralna žrtva gnjilog kapitalizma počne objašnjavati kako je došla s letećeg broda što je samo na prvo slušanje fantastična priča, ima tu i surove zbilje, od radnika postaneš nezaposleni napastovatelj tramvaj ljudi s vrećicom krastavaca u krilu. mora da ga supruga željno iščekuje. ili se ta marginalizirana garda međusobno tetoši jeftinim i niskokaloričnim verzijima dildača. dobrodošli u moj svemir u kojem se besprizorni pojedinci sodomiziraju krastavcima. ne mogu zatražiti stručnu pomoć jer sam struka. ne treba mi, moje ljupke i raskalašene vizije su barem moždana aktivnost, a čistuncima je ionako sve nečisto jer dobro znaju da prljavština izvire iznutra, sa svakim pulsom tijela i sinaptičkim reverberacijama. kao neki yin yang paket. početnički ili napredni. neki su od starta pogođeni virusima i bugovima. imam neugodno trenje na koži od preizloženosti. gospođice kada kreće autobus. gospođica zamuckujući odgovara zabezeknuta tim prepadom (kako je to postojati u tuđim očima ,ne zna) i ne propušta se prijazno nasmiješiti pri artikulaciji odgovora da se iskupi za sve izopačine koje veze kao da ima finu čipku u rukama. ižmikana sam. trebam oblog za neokorteks. nježnost za amigdalu. nego što je - ja po par dana ne izađem iz sobe, živim sama i sva sam inzularna, pa se javno dobro - delikatna gospođica natučene lubanje - naprosto potrese pred zemljom bez cancel, forward, escape, pause opcije. presušeni akvarij. a kakav je bio tvoj dan, dušo? jesam li vam rekla kako je moj prvi pokušaj masturbacije bio izveden s kirurškim rukavicama jer mi se gadilo.. oh, radije ne o tome. |
