smjer mog daljnjeg razvoja:
 aino kannisto to je toliko ja opet se pravimo važni italicom opet pričamo u množini imunitetni sustav me ne štiti od reproduktivnog slabašno tinjajuće svjetlo u pogledu svega napokon pregorilo. svaki dan ustajem sve ranije, kava razvodnjena, glava vodenasta. došao je dostavljač, dolazi jednom u mjesec dana već 5 mjeseci, danas smo se prvi put našalili, zašto mi takve finese življenja promiču jabi ovo sve uništila kao što to radim je li vrijedno, češće nije. razderala bih si kožu i rastrgala meso, ne iz mržnje, nego iz posvemašnjeg nedostatka sućuti. slijepa tupa agresija koja me ovija u majčinski zagrljaj. starije gospođe, jedna ima periku lisičje boje koja joj se spustila do obrva, hodaju prema meni, a onda bakica na cvjetnom trgu dotjerana u kostimiću s mačkastim naočalama crvenih okvira, vidi da je gledam s osmijehom. sjedila sam u profilu u onim tanjurastim narančastim foteljama i gledala super ruskog i ostarjelog fotografa u seriji autoportreta s dildom. tihi prkos. zanimljive su mi one umjetne vagine. stariji gospodini, jedan hoda poput drvenog lutka, cijeli vrat mu je u zavojima. tako sam ja uzela zavoje od doma i slikala se u njima. ne mogu bacati stvari. tako je poni prošle subote kod mene ostavio elegantne opuške i nisam ih bacila nego dapače iskoristila za fotosešn ja sam super tužni klaun molim vas pogledajte ili slušajte ovo, ako vam je uhumio arvo part, nećete požalit zapravo ne znam zašto mi je uopće stalo do drugih, po pitanju estetskog uživanja. zašto mi nije dovoljno da ja slušam tu simfoniju i transcendiram iz ove svoje moždane septičke jame, ali jednostavno nije, prvi impuls kad nađem nešto istinski vanredno je da dijelim s drugima, možda sam trebala biti neki web portal. |
