pravite se da ovog posta nema
|
All we ever wanted was everything All we ever got was cold Get up, eat jelly Sandwich bars, and barbed wire Squash every week into a day The sound of drums is calling The sound of the drum has called Flash of youth shoot out of darkness Factorytown All we ever wanted, Bauhaus na ovom svijetu neke stvari su mi vrlo privlačne, volim gorepriloženu pjesmu pogtovo kad kaže squash every week into a day i kad kaže all we ever wanted was everything i što je tako jezgrovita i ima nešto seksualno u umjereno mišićavim muškarcima na pozornici s gitarom/čak i neko raskvašeno subotnje jutro volim, uzburkane probave zbog jučerašnjeg čokolina u ponoć. a nudili su mi se škampi ali škampi imaju dušu dok čokolino ima šećera. nadam se da bog ne postoji jer sam mnogo zgriješila inateći se, iako bih željela da postoji radi moje bake, jedan bog iz slikovnice. moji roditelji su bolji ljudi od mene, a moji veliki roditelji su bolji ljudi od njih. ja preferiram mačke.  moj mačak. pronašla sam boga pogledajte odlučila sam iznijeti neke stare postove na vidjelo jer su mi zabavni i jer sam opsjednuta sobom i želim biti posve eksponirana i jer je USKRS, a jako sam se udarila u zapešće pa ne mogu pisati, može li se umrijeti od toga? nemojte čitati jer će vam biti zlo i nećete se probiti. prije dvije godine: MEMOARI seksuozno je nositi muško odijelo i ubojit pogled samo kad si doma pod svojim plafonom pod kojim si malen i uneređen, tijelo je samo po sebi žulj. svemir je glup a još se širi. nemoguće se izvući iz svega ovog. Adagio za živce ne piše mi se blog, ne spava mi se, ne čita mi se knjiga, ne uči mi se, vježba, pleše, pije čaj jer koliko teško može biti ubacit filter u vruću vodu - o kao najgora glavobolja nesnosno, piše mail prijatelju koji misli da se ljutim. i ne znam što sve ljudi rade u životu a da bi moglo kronično dodijati jedinki za kompjuterom u sitne noćne sate. apatim. a u sebi imam i mržnju. jedan tip s faksa me toliko živcira da se osjećam zlostavljano njegovom pukom prisutnošću. u biti nije loš sam po sebi, ali mi je postao odbojan na temelju par sitinica koje su sad nabubrile i rasprostranile se mojom nutrinom kao pošast. on je trenutno jedina osoba koja me smeta u neposrednoj blizini, a to je neugodan osjećaj jer imam grižnju savjesti. nisam savršeno mila. i jer ga ignoriram uživajući u tome. maliciozno održavajući najledenije lice koje mogu, a ako pogledam nekome u oči, onda moram prestati. pa opet ugriz savjesti i tako se probavljam. u stanu ispod spava susjed koji me zove susjedica kad se mimoiđemo na stubištu. želim da umre zbog toga, no ionako ćemo svi umrijeti pa je to riješeno. sad mi se uho začepilo i zuji, vrijedi zabilježiti. mi smo prava djeca neukrotivih tijela. reci mi da ne smijem više zuriti u lica sjedeći u tramvaju sa smrljanim osmijehom na licu jer je to personalna invazija. ne smijem više sporo hodati u gužvi kod ulaza u tramvaj kako bih pomutila planove bakica koje me mijese svojim velikim trbusima na kojima im počivaju grudi, bivši seksualni rekviziti. ili kad ti ljudi guraju aktovku među noge a ti misliš da to nije najgora stvar koja se može desiti u začepljenoj žili krvotoka grada. još uvijek komuniciram sa svojim pupkom jer su mi kao maloj unutrašnji organi bili kao kućni ljubimci. još se uvijek osjećam kao dijete. samo što u plastičnom pištolju skrivam alkohol kao municiju. pokrivač me grli a sunce se igra s kožom kad u dokonosti čekam sumrak. objesit ću se na štrik i visjeti kao kuglica s božicnog drvca prije nego što je deložiraju u kutiju. božić je prošao i nismo više raspoloženi za blagdanski blues u debelom puloverima s licem u kolačima i punču od jaja. i božićni ugođaj je droga kojom se pucaš. život kontaminira čovjeka i širi mu svjetonazore sve dok ne postanu preveliki za njega pa se iza njih skriva. mudra sam i u ormaru. zaboravimo gledati u pupak, u otvrdnula stopala, žile na stopalima, madeže posipane tijelom kojeg trackamo preparatima ljepote i zaklanjamo odjećom. kad se ogrliš dekom, možeš ševit i hladan zid. možeš slušat svoje tijelo i ne zadirati u njegove procese. ne jesti, ne piti, ne kretati se, ne dirati se, čekajući da prođe što god struji tvojom društvenom kronikom. abrazija ductusa stvara klifove za vratolomne skokove. ductus je misaoni tok. ko da će jedan sms spasit dan danas je drugačiji dan jer nemam alkohola u krvi. navigacija mi je očajna. od planiranih mjesta završim na posve drugima. za neopranim vratom bauštelca moj umor gubi dimenzije. u kinu tonem u stolici. ljudi mi danas presporo hodaju, ostavljaju otiske lica u mom mozgu, preintenzivni su. blijedi klonuli dani poslagani u tjednu kao bebe u rumunjskim sirotištima. senzorno deprivirani, imaju najbolje uvjete za autizam. smrt u koljevci ili seks na ljuljački, ne mogu se odlučiti koju rečenicu da sljedeću napišem. nije smiješno. neću imati djece i rađat ću pogane psovke sporim i nezainteresiranim prodavačicama. najgora dobno poodmakla žena koju sam vidjela je tukla romsku djecu štapom po glavi u tramvaju. koja kuja, odšutjela sam svoje porcije i buljila kroz prozor. ima nešto umirujće u zgradama i reklamama na poznatim mjestima, dok su lica naprosto umiruća. svakodnevne anomalije. neki ljudi su otoci, neki su grebeni, neki školjke. neki su nečije zlato, neki ne mogu biti ni kičasta bižuterija s placa u ispirsanom pupku pedesotogodišnje prostituke. na akciji i u akciji jebe mi se sve što mi daš. o kako je dobro zažmiriti opet .. odjenut se u crno i namazat lice kaladontom. zato jer nema elegantinije kombinacije od umornog ženskog lica u crnom puloveru i širokom sakou sa štiklastom čašom vina u ruci s kaladontom koji će ljuštiti s prištića kad je prsti zasvrbe. to je za grotesku. bez tog dijela, stvari bi bile previše normalne, vjerovali ili ne, a ja volim raditi stvari kojih se kasnije sramim :) razbiti grlić boce i prosuti komadiće stakla po kuhinjskom podu također je usluga hedonističkom odjelu. a zatim plesati-jazzirati se istim podom. ljubiti se s ogledalom grlić boce na svim pogrešnim mjestima uz sebe takvu kakva jesam, ne trebam neprijatelje. pusti da ti isus bude prijatelj. kao da ne živim nego radim neki performans pa se sve manje računa, ujedno i godine. kad se ispred mene gega neki čovjek, pokušavam rekonstruirati kamo se vraća i uvijek ih sve zamišljam gole pred televizorom sa slinom koja se suši na bradi i srcem koje tuče sve slabije, poput bubnjeva u grudnom košu pri završetku pjesme. ali tko si ti tko si ti? i nije projekcija jer ja nemam televizor, samo mogu osluškivat susjede. kod ljudi tražiti ranjivosti i zanemariti ostalo je nije fairplay ali ti uzmi što ti želiš. slušanje venus in furs previše puta da bi bila rekreativna ljubav, strepnja hoće li menstrualni bolovi postati povodom valjanja po podu, bojanje kose u tamnije i šišanje bez granica. vani je lijepa jesen, dani prolaze i zatiru se a ja još uvijek ne radim ništa, eventualno šaljem mail pa čekam i grebem si prištiće s lica. sanjam cunnilingus u krupnom planu, u žarištu, u otvorenom, u noćniku. samo šta ga ja dajem. vikendima čekam navodno asertivniju polovicu da se primakne k meni dok gledamo filmove i sve se sklopi u disko kuglu koja osvjetljava sve te glave a ja i dalje nemam pojma ni nekog stablinog sustava prioriteta.  Kad sam umorna kapci me bole od treptanja kao trbuh od trbušnjaka i bedra od čučnjeva, izvedenih u repetitivnoj maniri s psovkama koje se talože u celulitnim rupicama. Tiho, tiho zbog susjeda. Susjed koji živi ispod mene je poslovan čovjek jer dolazi doma u 7 i nosi sivo odijelo i ubrzan osmijeh s blistavim zubima. Vikednom biciklira i stepeništem nosi bicikl, znajući da će me jednom sresti i upropastiti mi dan socijalnom normom small talka. Čudno me gleda a ja znam zašto – zato jer me špijunira i prati mi korake iznad njega jer kako da se poslovan čovjek zabavi nakon 16 sati uredskih tričarija? Masturbacijom dok mu vrat steže neko uže ili svilen, saliven šal? Gnjusne misli se roje u glavi mojoj kao muhe oko mesa dok se dan prži na suncu. Jednog dana će sve postati crvljivo. Osim praha i krematorija. 26.5. imam nastavni sat. To znači da stežem remen oko hlača, oblačim strogi kroj košulje ili tamnoplavi pulover u kojem izgledam kao studentica, tehnikom opuštanja se dovodim do nesvijesti i zabavljam adolescente pričom o adolesecnciji. Prije toga bih mogla izumrijeti u ime melodramatičnosti ili barem piti u to ime. I u ime liječenih alkoholičara. Žena u tramvaju mi je rekla dušo kad sam podigla svoje olovno tijelo kako bi ona posjela svoje osteoporozno. Te žene se razumiju u dušu jer su im frizure sive a koža točkasta kao geprdova kroz par pranja. Nakon par stanica je skinula cipele i migoljila nožnim prstima. Postale smo neverbalne prijateljice i točkice u daljini i usta u glavi: izvolite; hvala, dušo, dobar dan, tugo. to znači da bi mozak trebalo razoriti lobotomijom Tužna sam. Energija nisko. Niski udarci u prepone tjedna – vikend s praznim satovima. Tiktak, bum. Besrodnost sa samom sobom – dan bi bio savršen kad se ne bismo trebali buditi. Imaš li ti, tihana, dečka? Tihana kaže: to nije kategorija, to je proces. Izbjegava odgovor na pitanja, okoliša. Stišaj negodovanje na nijemo. Nisam tužna, deemotivirana sam. Možda i demotivirana. Alo alo. Ne pričaj bez teorijske podloge. Alo alo. Iritiram se. Nisam još jela. jučer sam bila tiha kao kamen. Plamen. flame, she says, flame, she gets. Jedina u prostoriji ne pušim. Šutim kao da su riječi vitalni organi. Vitalni organi se ne vade iz tijela. Ionako sam nekompatibilni donator.  jedna žlica francuske salate i dva pića su se ocijedila u probavni sustav na tulumu na kojem sam bila kao vaza. na trgu je neki general marširao i salutirao pripitim navijačima. pripit nenavijač je spavao na meni u autobusu. nastojala sam izgledati pijanije od njega. to je forma starenja. ne budi, nastoj. već si nastao. odnastani. stvorenja, stvorenja, stvorenja. kotači. stvorenja pod kotačima. moje tijelo je vaza iz koje treba izliti ustajalu vodu i trulo cvijeće. nova rečenica koja ublažava. iduća rečenica koja daje smisao. zatim neka koja dovodi u pitanje sve što je napisano. glava na vratu je mokraćni mjehur. ponekad se pitam zašto me ljudi na tulumima zabrinuto gledaju. nasmijem se kad me nije briga, kad me boli kurac za to. njegov nemam. Teško se budim, začepljena nečime (fiktivnim falusom), ne mogu otvoriti oči ni prozore. San je dublji, deblji, bezličan. Dan. nikad toliko ružna. tražim mekoću u danu. gnjecavost. netko je jednom dobro primijetio na sljemenu: nema li cvijeće miris po proljevu? Da sažmem: u kurcu sam. Al to je ok jer da nisam u kurcu, bila bih mrtva. Smrt je višedimenzionalno iskustvo. Čekam da dođe neko ko će vjerovat u mene i vidjeti nešto lijepo u toj hektičnoj grabi i podržati me da budem sigurnija al to se ne događa a da se i pojavi takva osoba, opet bih ovisila o njoj, radije ću visjet s hrasta na užetu. Zato sam u kurcu jer vidim da sam sama jer me u svemu tome što zovem život uopće nema. nije sve yang danas - pričala sam sponatno s bakicama i nekim pijanim odrpanim strancima pokazivala exit da bi kulminiralo s kondukterom koji je sa cijelim kupeom podijelio priču kako mu je neki mladić umro na rukama mjesto radnje pruga, neolakotnost: pokošen vlakom, a u novčaniku su mu našli djeteline s 4 lista. Sad bih mogla toliko toga učiniti al neću još se ništa nije promijenilo osim kazaljki na satu. odnosno brojki na digitalnom (18:17). prolijala sam malo votke po krevetu i razbila jednu čašu. počešljala kosu i razbarušila je čupajući selektivno vlasi. moj život teče u mjernoj jedinici koja je vrlo konkretna, učestalost depilacije. konceptualizacije protoka vremena me toliko fasciniraju da znam skenirati pore i potom me cijela tjelesina zasvrbi kao da je pod električnim šokovima ili ispod sebe ima koloniju mrava i crvića. rugoba. napravila sam si ranicu ispod oka golim rukama. oči su mi žućkasto crvene zbog pomanjkanja sna. sama sam si kao poluotrovani kušač koji tetura prema grobnici ili kupleraju. ako je nekrofil, riješen problem. ako sam ja on, stvar se promeće u sapunicu. volim se, ne volim se, volim se, ne volim se, volim se, ne volim se...onda spavaš danas je bilo promućurno motat se oko faksa jer su se dijelili testeri niveine kreme aqua beauty - dobila sam dva i rekla hvala koje je, retrospektivno secirajući, bilo sponatno i izraz internalizirane norme. jedva se prepoznajem. dvije prosjakinje na putu - osušena, oronula starica umotana u svoje prnje s rukom koja kao grana strši iz tijela, ili ono što sve više postaje zemljino vlasništvo. mlada majka s bebom na kupici koja lamaće ručicama i ne možeš automatski ne pomisliti - jabuka ne pada daleko od stabla. ali padne, tko zna gdje. onda trune u prirodi ili želucu.. ako ima zavidne sposobnosti samoprezentacije, u supermarketu. imbecilne knjige u mojoj torbi i rupetina u glavi. napuniš je vodom i imaš mrtvo more u kojem se talasaju ugrabljeni testeri. testisi u svojim pričama trebam nekog za kapitalno slovo s dvjema vrećicama smeća u rukama i mučninom koja nabija u trbuhu i plazi do grla, spuštam se stepenicama. glavobolja oblijeva desnu hemisferu. Kontejner smrdi mada u njemu nema nikakvog truplo - osim onog marketinškog. mlačan zrak, bare u asaltnim provalijama, noge u trenirkama trčakaraju uzaludno za svojim boljim životinjskim polovicama. sve nijanse plavog i sivog protežu se preko zgrada. jednom sam napisala da nebo siluje grad. ovaj put samo leže jedno ponad drugog, bez neke naročite privlačne sile. to je živo, recimo, mada meni kucavica pulsira kao bubanj. uspjela sam izaći bez mobitela, mjerkam se s nekim starijim čovjekom koji ima lijepe naočale širokih okvira (ja imam tanke i bezlične) a zatim ga prestignem i natrag sam u stanu. na 10 minuta ovog bljutavog dana osjećala sam se donekle živom, može i gore. mentalni samokanibalizam. ko riba u akvariju pričam no zvuk ne izlazi nego se inkapsulira i rastopi u fluidu koji struji ali ljubav bome nije. sad bih sjela na pod i zatvorila oči na koliko god vremena hoću bez da me štrcaju sastrane i iznutra, ništa autentičnog ne mogu naći na sebi što mi se sviđa ili bar omogućuje da se lakše podnosim RECIMO SAD I OVDJE. a onda zaboravim i semiretardirano gurkam dalje u očito promašenoj koaliciji sa svijetom. to je kao seks do infarkta. ili strašnije - bez seksa do infarkta. imam neku shizofrenu teoriju prema kojoj povećano senzorno izlaganje svijetu dovodi do hipotrofije istih senzornih sustava. onda sam shvatila da se to zove prirodan proces starenja. zato mislim da bog ima shizu. još ta LSD nadahnuta spika s trodjelnim bitkom, duh sveti, sin moj, aha, jedini muškarac koji je ikad rodio je arnie al arnie je i guverner kalifornije i terminator šovinist s nezgrapnom dikcijom, možda je bog žena ali zašto bi neka žena govorila o sebi u muškom licu? bog je transeksualni shizofreničar a ponekad se čudimo kuda ovaj svijet ide. ovo je aviončić samoubilačkog terorista. kraj posta, ne da mi se više isuse ne mogu više biti PUTOPIS na pragu Praga u pragu sam bolovala od zatvora i prenadraženosti stopala u zagrebu ima previše pijanih ljudi u tramvajima a u pragu su mi se zatvorile pore mašću kao crkve optočene draguljima čula sam da se i časne sestre ševe samo što okrivljavaju duha sv., ozloglašenog defloratora u zagrebu mi je džeparoš u zelenoj majici preturao torbu dok sam iz autobusa vadila kovčeg te su nam se na trenutak oči susrele nakon čega je pobjegao bez lovine jer sam u torbi imala previše stvari, između ostalog i alkohola iz djutića. to je tako kad ideš pljačkat lutka, lulane jedan onda su došli pijani ljudi u tramvaju kojih je dovoljno za izvoz u had likvidacije mi nisu jača strana (neka bude objavljeno) mnogo azijata u pragu i turista drugih, nedovoljno zanimljivih, značajki ljudi su ljubazni a hmeljni eliksiri jeftini do bescjenja od čega su brojni pivski trbusi ustreptali kao hijena nad lešom svinje. predatorska zadovoljstva su neutaživa zato jer su krucijalna za opstanak koji je krhak a jednog dana ćemo svi mrtvi na što me podsjetio elton john u candle in the wind koja se orila busom za HR život je ustvari prosječan zato pravimo radikalne životne odabire vidjeli smo osobnu snatriju nevena ciganovića u metrou - mršava, oslobođena silikona kopija njega i slične stvari idem si tuširati pore i prozračiti pluća jer je iznutra gusto a potom uživati u bliskosti nehotelske sobe Neki dani, mjeseci, godine bi trebali ići uz lakstiv da se lakše istjeraju iz organizma, bulimičarke znaju najbolje Djed mi je imao treći moždani udar blažeg tipa prije dva tjedna pa je smeten Kad leži, podsjeća me na vreću krumpira s glavom koja može eruptirati svakog trena Zavidim životinjama jer ne razmišljaju zašto žive, grade civilizaciju i tješe se zagrobnim životom Mrzim svoju kosu Glavu također Danas mi se meso slabo držalo u hlačama. Imam ranu na koljenu koju mažem kremom nevena i ponekad ona boli jer mislim o njoj. Kad ispod hlača lan tkanine imaš toliko mesne čvrstoće i prisutnosti da kosti ostaju i postaju grančice teško je sjediti naslonjen na stolici. Nadjevena mesom i tekućinama, osoba je u pokretljvoj čahuri u najprirodnijem stanju. Kad želim da mi bude zbiljski neugodno, zamišljam da žvačem deku a sve oko mene je suho kao koža koja nije upoznala hidratantnu kremu. Pustinjski uvjeti. U psihološkoj knjižnici sam posudila Autistično dijete od izvjesnog Staniše Nikolića, "doajena dječje psihijatrije" i čitala sam pohotno već u autobusu, dnevnik djevojčice Ribe koji su psihijatri pisali za nju pronicljivim uvidima Jedan zapis ide ovako 7. 9. 1988. Ti i mi zajedno. Mijenjaš se iz dana u dana. Vrlo si nam privržena i s velikom radošću nam trčiš u zagrljaj. Uživaš u moru. Lupaš nožicama i ručicama i stalno se u vodi smiješ. Nakon kupanja se voliš maziti. Kada dođemo na plažu stavimo te na tutu, oko deset sati ujutro, i od 6.9. 1988. ti se uz stimulaciju čajem uvijek pokakiš u tutu. Otkrivaš svoje tijelo i produkte svoga tijela. malo se poigraš sa svojom kakicom ili s interesom ili čuđenjem gledaš kako piškiš. U ustanovi nisi nikad bila duže vremena gola i mislimo da je ovaj boravak na plaži vrlo lijep način da bolje upoznaš svoje tijelo.  Pitam se gdje je djevojčica riba danas i voli li još uvijek lupkati glavom u krevetić ili koricama knjige u šalicu. Vjerojatno je već prerasla svoje tijelo. I ima li nekog tko joj ispisuje dane za gladne čitatelje Nekad mi se plače bez pravog razloga, možda zbog nevino nježnih osjećaja koji se kvare kao dječji zubi čim pomislim nešto vulgarno poput čipka pička igre riječi ili umjesto vegetarijanac vidim homoseksualac umjesto tenis penis umjesto mast slast i tok perverznih asocijacija je posijan u sve što ću doživjeti tog dana. Stoga zamišljem da žvačem deku. Začudno ako ne i frapantno, javili su mi se neki averzivni stavovi što se tiče alkoholiziranja pa sam danas umjesto vina kupila ukiseljenu papriku jer je bila na popustu, ne poštujem svoje meso i kupujem hranu samo zato što je snižena S RAZLOGOM moj RAZLOG zbog kojeg idem u taj dućan je što me prodavačica podsjeća na lik prodvačice iz filmova sedamdesetih sa sopran glasićem, sijedom trajnom i ogromnim naočalama. mušetrija kupi ukiseljenu papriku i ode iz dućana. Ta mušterija nikad ne kupi cigarete ni čokoladu, samo sir, papriku i bombone. Kaže hvala doviđenja napadno brzo kako se ne bi vidjelo da će o tom susretu prije ili kasnije pisati na blogu. Nekad scene uskipte (uskipe?) u nama i moramo ih pretvoriti u riječi inače bi im se neprestano vraćali, autističnim manirizmom smiješno, upravo su mi poslali sms iz knjižnice u kojem me podsjećaju da vratim memory distortion bežsiva eminencija Sve ono što štiti mozak od vlage i razarajuće plijesni Sve ono što štiti oči od igala i blještavih svjetala Tužna sam na periferiji, gnjevna pri središtu, uzduž i poprijeko razmažena To su sve loše i negativne devijacije emocija pogotovo kada ih nemaš čime smrskati jer si umorna Klonula mala glupača Kao da ljudi bleje u tvoju sjenu kad ti se svisoka obraćaju a po tijelu ti gaze i vrpolje se kao da je ring Ovih dana ima mnogo šišmiša u parku kojima mašem trepavicama stojeći ispred katoličke crkve fotografirajući zvonike i gnjecavo lišće Dobro večer, zibaju se žene ugojene svojim godinama i prokazajući me svojim uzdignutim bradama i neumoljivim pogledima jer što, tko sam ja pokraj njih i iza njih sa svojim izbuljenim očima? Zato im fotografiram stopala, kvrgava u demode cipelama Oči su mi neprestano umorne i crvene i usahle, trbuh nabrekao, probavni trakt puzav i nećkav Mozak dispergiran unutra negdje kao mlaz urina u svemiru Zato sam odustala od ispita, barem mislim da jesam Zato sam se povukla od druženja i ćaskanja, barem mislim da jesam Zato žderem rum pločice i plačem, jecam, tulim, svi glagoli zvuče izvještačeno no urnebesno je kako opružena na tepihu gledam tv i odjednom se od mene otkine neki neartikulirani zvuk a svi facijalni mišići se nasukaju u donjoj usnici koja se trese kao salo havajske plesačice. ili moje. Kako da to opišem? I onda se nasmijem koja si ti, tihana, autentična emopička, a nikad nisi bila ni wannabe Pusti me na miru oblikujem usnicama i ljubim si zapešće sve dok se žile ne povuku – to potkožno plavetnilo Francuski si oblizujem prste pred anusom budnosti a onda opet spavam i osluškujem truljenje brodskog poda dok mi uvojci kose ulaze u usta poput najsuptilnije penetracije na svijetu NE NISAM RAZVILA GLAVU ali imam prišteve na čelu koji pulsiraju jer imaju zaseban srčani ritam. Režnjevi su se ispupčili i okamenili. Postala sam majka i sad su moji geni prebjegli kao štakori s tonućeg broda Sve ono što štiti thanatos samog od sebe Suočena sa oronulim fasadama i prerezanim drvećem čiji batrljci služe kao srednji prst nebu, guram glavu u hladnjak kako bi se ohladila ili čepim uha slušalicama a potom jače čujem vjetar nego samu glazbu od koje mi se ježi koža jer je povezujem sa srcedrapateljnim pričama Pjesmu daddy od jewel U hladnjaku halapljivo gutam grožđe, banane, sir, orahe, blitvu i čokoladu i pričam s bratom koji postaje pravi 17ogodišni metroseksualac sa svojim sauna maskama i puderima kojem mu donosim s bratom pričam o kombinaciji smeđih samterica i decentenog crnog pulovera s prugastim šalom i kožnatoj poštarskoj torbi kao o idealnoj jesenskoj kombinaciji i gestikuliramo kao da jednog dana nećemo umrijeti sport jeseni je položiti ledeni dlan na trbuh i lupkati po unutrašnjim organima glupa kosa mi je ponovo posvijetlila da nastavim, jer očito ne mogu bez egzibicionističkih jadikovki, ma koliko ih si kasnije zamjeram. S Njim se nisam čula otkad mi je posalo sentimentalnu poruku i otvoreno rekao ono što ja ionako znam, i ne samo zato što sam samodopadni prorok, i mada je svojedobno afekcija bila uzajamna, moja se zatvorila u kutiju poput bojažljivog djeteta koje je otkrilo nešto živo u sebi ne želi to podijeliti ni s kim. Svaka civilizacija ima svoje mračno doba Opsjeda me lik jedne osobe koja, od prvog trena kad je stajala u mom vidnom polju, predstavlja prototip neke patničke estetike koju veličam sa svojim mršavim licem nesavršenog tena i dugom tamnom kosom u nakvorčanom slobodnom padu. S očima koje su vesele i radoznale a ispod te kose djeluju misteriozno taman toliko da ih vidiš svaki put kad ti se kapci spuste pri treptaju. Tako da vidiš to lice spontanim nastrajima na kraju tramvaja dok visiš kao tjelesina s kuke i zapinješ među tuđim kukovima. Tako da dok pišeš to lice vidiš ga poput holograma i nikako ga ne možeš dovoljno dobro istipkati a svaki podbačaj inficira okolno tkivo. Ali ti nisi baš nitko! To lice ti govori lijepe stvari – naprimjer, volim kako ti bolestan um funkcionira u stresnim situacijama! To nema veze sa seksom, kao ni ništa drugo i sve u mom životu, nego samo u tome kako te neki ljudi mogu nepovratno žigosati sobom jer su oduvijek čučali unutra samo što u jednom trenutku umjesto šuljanja, odluče strugati tvoje stijenke kako bi obratili pozornost na sebe. Prepoznaš ih izvan sebe kako te promatraju s druge strane hodnika i to je onaj kamenčić kojim započinje odron. I ništa od toga ne ovisi o meni. heart damage promjene: antidepresivna sam. jučer i par dana unazad kao da se neka izubijana životinja uvukla u mene kako bi na miru krepala. danas je nekako čišće jer je nedjelja pa su demoni u kavezima. pijenje pretopljenog antidepresivnog ledenog čaja s nogama na stolu. protezanje u mraku. mačak mi glođe noge pa ništa? šta s tim. naime, odlučila sam ne biti cura koja je sjebana pa to mantram čitav dan dok obavljam haharske čistke po krcatom obiteljskom frižideru jer kao antidepresivna nesjebana cura idem na vožnju biciklom cirka 5 puta dnevno (usklađeno sa čestinom hranjenja) obučena u odjeću koja iluzorno deblja horizontalnim linijama i rozna je, a na nogama su crne balerinke od 900 kuna s kojima jezdim prikovana za pedale, baš kao freaky ponjava koju na nekom segmentu puta pokupi kamion dok je gledala (nesmotreno motrila) močvaru pored u nadi da će vidjeti truplo i pozvati policiju. jer je živjeti dosadno? jer je živjeti mučno ionako? jer su neki dani savršeni za banana ribe? osupnuta sam vlastitim priglupim optimizmom. tj. nisam. samo za sebe ili se smišljena je balada motivacije Fuck the fucked up girl. zasad ima samo naslov a možda je i bolje da je nitko ne čuje jer bi bilo orgazmički kad bi slušači umrli nakon toga, kao u Krugu nakon videovrpce. onda se dogodi biciklistička kolizija s krešom, rođom i vršnjakom čiji roditelji su poljoprivrednici i stočari. osim krumpira i goveda, proizvode djecu. sve, samo keš ne. pa je krešo, intelektualac još u osnovnoj, utamničen doma s 14 godina jer mu proKreatori nisu dali da ide u srednju, zato jer su 2 godine prije njega, pustili iz gnijezda Suzanu aka Suzu u slastičarsku školu, koja nam je uručila pozivnicu za vjenčanje ovaj vikend. sjećam se da je antidepresivna nesjebana djevojčica tihana s njom paradirala po njihovoj farmi sve dok se nije smračilo kad se suza vratila u svoju smrdljivu kućicu koje se uvijek grozila. a ono, život, tko se boji vuka još. krešo izgleda arapski. šteta da nije žensko. išao bi za krojačicu i imao crnu, dugu i zamršenu kosu oko par nijansi pretamnog lica. ja bih bila ja i imale bi ćaknut bend inspiriran elliott smithom a prvi album bi nam se zvao Mi ne jedemo pahuljice, dok bi se mi s naslovnice tajanstveno smiješile sjedeći u kadi napunjenoj mlijekom (punomansim). sniježilo bi. oh da nastavim u kugavom tonu ispiti, bila danas na jednom u nenaoružanom izdanju. još sam zakasnila buljeći u slamasti tupe nekog starca, zauzvrat sjedila sama u prvoj klupi gdje nisam mogla/htjela prepisat nejedan broj odgovora nad kojim mi je levitirao samo upitnik. pa sam sirota dobila 4 i mama me neće voljeti. hjahah. al je apsurdan osjećaj da bih dobila više da sam bila na povoljnijoj strateškoj poziciji budući da je osjećaj postignuća nula, kako god. Ljudi koji ozbiljno uče za ispite se promatraju s podmijehom kao luzeri. Tako je to na 4. godini a mislim da je i prije bilo. Manjak intrinzične motivacije je dosljedna stvar. A tako sam željela studirati to što ću završiti. Negdje je puklo i tako je nastalo ovo. Izreka koja nije bila ispitu - motivacija je ono što te natjera započneš, navika da nastaviš. Kako je s blogom? Vezama? strong, yeah imaš lijepu kosu zamalo sam izgovorila u tramvaju, primatelju poruke koji je ozbiljniji oblik socijale, vidiš to pognutosti držanja, neugledna pojednostavljenost/reduciranost izraza lica, riđa rijetka kosa i jednakobojne pjegice na nosu. a tko sam ja ? Truo gomolj u lijepoj odjeći. danas sam prestroga prema ljudima, mislim, zato jer sam ujutro poželjala ubiti nekoga, ali baš ga sasjeći i porzabacati mu iznutrice po pruzi i vrećicama u krilu, vozač tramvaja bi bio moja žrtva. onda si ja prošapćem te namjere i naslonim čelo na šipku i onda se sve iščisti a ramena dršću od zatomljivanja smijeha. koji bi se nazvao histeričnim po načinu na koju mi potresa utrobu. osmi dan bog je stvorio nož i stavio ga pod jastuk uz priznanje da ga voli više od vlastitog sina. opažaj: ljudi pričljivi a istodobno besadržajni što čini privremene kohabitacije s njima u javnim prometalima i sličnim protočnim prostorima nepodnošljivima primjerice: primi se za mene evo hhahah opet je vruće ma da zatim neinteligibilne bujice i kreketanja (samo što se takve žabe ne pretvaraju u plavokrvne slamatelje srdaca nego u otporne nakupine stanica) zatim djeca koja vuku odrasle za sobom umjesto da bježe nekad se bojim da mi se misli prosipaju i labavo drže, nekad kao sad, ja ne znam ko će mi reć ako to egzacerbira jer ko će znati sad sam stravično anksiozna i prije sam bila ali socijalno sad taj fokus popušta i generalizira se jer većina ljudi su drugi ljudi (oscar wilde) i putuju s kartama u džepu ili neprilagodljivim impulsom u karakteru (koji prasne) što znači da trebaš gledati ono što žele prikriti, primjerice ja uvijek prikrivam zbunjenost cinizmom i rezervom samo što mi ne uspijeva jer me uvijek sretnu iste zabrinute oči u ogledalu pa to izgleda ovako. često su i omamljene.  borim se za sebe i dezertiram. je li gore biti govno koje voli samo sebe i nikog kao sebe, ili brabonjak koji ne voli nikoga ali ni ne mrzi nikoga kao sebe? da ponovim za one koji nisu sudjelovali u egzistencijalnoj anketi što spašava svijet? osim supermana. ja bih rekla da nemam pojma |
