niste me vidjeli
|
katranska noć. da bi se u nju ušlo, trebalo bi najprije izaći. a ja imam upalu cijelog tijela što me ispričava. snujem svoj život koji je sav ugušen i istrzan u svojim prnjama. naprimjer, ne vjerujem više da me poslije smrti čeka koktel zabava u raju ili orgazmičke orgije u paklu, stoga kompenziram: postoje dvije osobe. osoba vlažnih očiju i nedodirljive, suhe kože, boje glasa koja mi ne napušta glavu i druga osoba kovrčave kose, obrubljuje lice na najdivniji način koji me ostavlja u strahopoštovanju zbog te ljepote, drugim ljudima neshvatljive, pa polažem još više prava na nju. obje blage i prijateljske, iz nekog mi razloga sklone. to su osobe čija lica mogu promatrati kao da su nešto drugo, a ne ljudska lica. do prozirnosti rastegnuti mjeseci kad mi zadostaje razmišljanje o njima, pa do trenutka kad ih trebam vidjeti pred sobom. a onda ista neumorna ubitačnost ama baš svega, od spavanja do spavanja. JESAM LI PIJANA? prije godinu dana. vidim da sam također bila za niš. imala sam kraću kosu. bilo je šansi da naučim kineski i arapski, i to je bilo najbolje jer sam IZLAZILA IZ STANA i vozila se autobusom i mimoilazila s događajima. zašto sve što ima smisla zapostavim. i ljudi su bili fora, i blog je bio je fora, i ptičica je bila fora, sad je sve zatrovano i ružno i ogrubljelo. jednog dana, jednog dana kad prođe ovo ljeto.. pričat ću o ovoj fazi života, a dajem si do 25. godine, kao o najtežoj, sporo se kroz nju propada. da sad postanem prostituka na kokainu, to bi bio napredak. vjerojatno bih pisala o tome i imala zanimljive modele za fotografirati. i bila bih nadrogirana, što bi izliječilo moj suzdržani no tvrdokorni alkoholizam. samo što ja izgledam kao fina, čedna djevojka kojoj prodavačice u nekakvom lushu spočitavaju da što je tako uplašena. ali, to je moje normalno lice, ne znate li to? zamisli se obučenu u pvc, korzet, mrežaste čarape, taj look, platinasto plava razbarušena kosa, vulgarna šminka, možda malo razmazana oko očiju, u javnom si wc-u i dođe neki neznanac koji te uzme (to nisu moje riječi, ja ne govorim tako, ja bih rekla - vi stupite u tjelesni kontakt) da gotovo liči na silovanje, ali ti to želiš. pričao mi je netko o tome kao o svojoj seksualnoj fantaziji s molbom da se probam uživiti. probala sam se zamisliti, ali nije išlo, jer mi plava kosa nikako ne bi stajala. ovaj italic je silno pretenciozan, ha, samo sam htjela napisati: prije godinu dana 13.3.2007. zdravo internetu, pokušat ću istipkati nešto o svom danu, 0 -24, kojeg je osim mene imao i ostatak čovječanstva. nešto o umornoj koži koju ljuštim noktima, sijelima golubova na prozorima i komešavom gugutanju koje me budi, ožujku s pregršt socijalnih događanja, asholizmu boljih i gorih polovica, mom spornom alkoholizmu jer sam danas umjesto vina za gušt kupila međimurski svježi sir. novaca i teka za oboje nemam. sutra idem na jazz koncert s ljudima koji žele biti profinjeni. i ja želim postati aktericom priče u kojoj usamljena djevojka-žena u nazubljenoj krizi svih identiteta koje je stvorila sjedi na jazz koncertu i usiljeno se smiješi trepćući težinom svoje maskare. s olakšanjem diše u staklo vozila javnog prometa. ruminiram o asholizmu kad dobijem 5 minuta za kontemplaciju. čučim u tuš kabini oslonjena na pločice i osjećam se spašenom. otkad sam oštetila digitalac potencijom sve svoje nemarnosti, nemam interes za boje neba. amen. prije sat vremena sam u autobusu lupkala staklo pred panoramom svjetlom porubljenog grada, čuvajući u periferiji vidnog polja namreškana lica drugih putnika sa zasebnim unutarnjim svjetovima koji se uveče gase kao skrovite galaksije. umorna sam i ako nastavim tipkati, ne mogu masirati vlasište doviđenja internetu |
