proljetni umor
struji tijelom poput energije. začepljuje me oralno-analno pa sam kao hermetično bure. sa smiješnim zdepastim udovima koje treba posjeći i spremiti u bure. ramena su mi otežala zbog onog što ih čini simetričnim i spužvasta sam i tjestasta i zbilja mrzim svoje tijelo jer mi ga se ne da popravljati.sanjam da mi kosa umjesto prema van-iz glave-u svijet, počne urastati u glavu, zato na većini autoportreta imam pramen kose u ustima. a i taj ponutreni svrbež koji treba nečime, nekako, neprestano smirivati ili će izgristi samog sebe. diskretnim milovanjem samog sebe kad nitko ne gleda, čupkanjem dlačica, ritmičnim tapkanjem, hitna potreba za bijegom u tamo neku zabit bez crkve, samo jedna zapišana kapelica. jučer me pitao netko - što ima kod tebe i to pitanje te nemogućnost odgovora me odbaciše u sam ponor očaja jer što pobogu ima, redovno se zaplićem jer ima i onog čega nema i dovoljno je suho reći - ništa posebno. svijet. svijest o svijetu. deda se ne sjeća kako se zovem. grlim mačka ali nećakinju ne, jer je mačak više moj i ljepši mi je što ne valja sa mnom. ne sviđa mi se ono što vidim i ono što vidim kad zažmirim, ono što nestaje i ono što nastaje. izmišljam ljude u koje se strastveno zaljubljujem prije spavanja. radim to već 12 godina. njega. vidjela sam ga jednom u tramvaju. nju. vidjela sam je jednom u profilu. taj dio progutam. a kod tebe? još jedan jučer - vikala je frendica za mnom MOJE IME, MOJE IME, a ja sam prvo pogledala uvis, prema nebu, zadrhtale vilice. smijali smo se potom jer na nebu nije bilo ni zvijezda. mrežica oblaka na nebu je poput gaze za oči. onaj haiku o neizmjernosti neba i kako je teško roditi se kao čovjek. to sam danas poetično mislila u tramvaju skutrena i preznojena u zimskom kaputu jer se osjećam ugroženo, zato sam kupila baloner u kojem postajem insp. clouseau, prilagođen temperaturi i kompleksima. ovom rečenicom želim reći da je bio vruć dan i da mi je bilo prevruće ali da se prvenstveno prilagođavam klimi koja vlada u glavi, a tek onda izvanjskoj. u mojoj glavi još je potreba za kaputima. i jedan isuse bože, može li ovaj post biti više ni o čemu nego što je, bad gone worse. kad netko tko zna piše o potrebi za alkoholom točno poznajem taj osjećaj, prolazi ti poput gutljaja kroz grlo - niz kralježnicu i stvara želju koja rastvara. ne pijem puno ni često, ali svaki put kad pijem želim i trebam baš tu jednu čašu nečeg kao da se radi o lijeku i time prestajem biti neupotrebljivom, neko vrijeme mi se i mučaljivost tolerira, sve dok je lice namreškano osmijehom, dok su druga lica raspršena. svoje ne vidim, ali mogu ga opipati i gotovo je kameno. dakle, sad mi se pije, pa zamišljam kako pijem, kroz etape prizivajući promjene svijesti. rjeđe do nesvijesti. nije ni potrebno okusiti. |
