 boli me jezgra unutar glave. ili što god to bilo, zametak nečeg što sam promašila postati. neki malecki koprcajući kolutićavi entitet emancipiran od mene. ja doista vjerujem u to. devet je ujutro, radni dan, početak tjedna, nebo obećavajuće plavo, a ja pišem o zamecima unutar glave s gadnim predosjećajem. ja sam tako tako-tako recimo ovako: krvave ranice na usnama me uzbuđuju, dakle uzbuđujem samu sebe, volim previše ljudi pa se povlačim u osamu šume, preintenzivno je imati mamu tatu brata baku djeda polunećakinju mačku bakinog psa sestričnu bratića sobu za šivanje i opušta me sjedenje-jedenje lišća u šumi nerazumno gnušanje prema automobilima. sat vremena u šumi nisam vidjela nijednu životnju, onjušila nijedan svježi trag, ali su projurila tri terenca a pošto među automobilima razlikujem bubu-jugića-fiću-stojadina-spačeka-limuzinu-trokolicu iz mućki-kabriolet terenac utjelovljuje upravo ono što ne valja sa svijetom, sada, u ovom trenutku zadaje ranice na usnama, ponoćno plave kolobare ispod očiju, tri-četiri sijede vlasi, jednu neprijepornu nuždu da se nauči opstati bez obzira na sve, bez kajanja, bez obveze. jesti lišće u šumi. nije mi uopće zanimljivo kad psiholozi pričaju o ljudima, ali kad to botaničari rade... |
