isusu
|
jučer sam pisala ovo ali nisam objavila. grčevi u glavi, odumiranje pokreta u nogama i između njih mnogo krvi a ne daju mi da se doniram. slušam nine inch nails godinama ali rijetko jer me podsjeti na sva sranja koja su mi sada slatka i dječja i prepričljiva (opijanje/skakanje/kotrljanje pa plakanje/rezbarenje kože razbijenim bocama ali samo jednom da bih se time mogla hvaliti jednog dana/opijanje/buhtle sa sirom na putu prema doktorima za dušu/doktori za dušu daju dijagnoze ali onda ih opovrgnem i krajnji zaključak je bio: jer znate, nije to što smo mislili, ali vidi se s vrata da je depresivna/ekstremna aseksualnost i gađenje prema ikakvom tjelesnom kontaktu i traume i ljepota postojanja jer čemu sve te dramatične inscenacije, usprkos svemu u nijednom trenutku me ništa nikada nije usrećilo kao obična šetnja u svom svijetu i šuljanje po tuđem jer život je tada upravo fantastičan) broken bruised forgotten sore too fucked up to care anymore poisoned to my rotten core too fucked up to care anymore na to mi se i dan danas vrišti i gnječe obrazi i gutaju jezici zli na dobar način i sažvakani pa slušajući instinkt skačem u termo čarapama po sobi jer tako ne pravim buku nego sam u konstatnom lepršanju i preobrazila sam to u tjelovježbu, pa kad me netko priupita što radiš navečer dušo ja kažem vježbam jer to zvuči dostojnije osobe s budućnošću od gornjeg opisa how could I ever think it's funny how everything you swore would never change is different now like you said you and me make it through didn't quite fell apart where the fuck were you? klimaks i kataklizma. ne želim biti ovo ovdje i vrlo blizu tome. tijelo od mesa i blesavih ideja (konzumirajući najrjeđi čokolinu na svijetu, razmišljam o guskolinu, utopljenim guskama koje plutaju u mliječnom raju ili smišljam slogane poput trudnoćom protiv seksa) i želim tek spavati i krenula sam s dekom u klinč no digla sam se pojačati grijanje jer mi je vršak nosa hladan pa kvari drijemež i zaglavila sam opet ovdje bez lijepih stvari pod prstima i pred očima samo okruglasta svjetla bez tunela, udarajući tipkama i zagađujući prostor, a mogla bih spavati ili prati tijelo jer tada najčišće razmišljam i sama sebi budem ja. poput najosobnije molitve, (s)miluj se i daj mi da si budem ja. zamišljam ljude drugačije i sebe drugačiju kad ih želim zavoljeti, želim da me vidite neizraženog tijela ali snažnu, lica zaklonjenog raskuštranom kosom i podrugljivim no blagim osmijehom, suženim pogledom poput pospane pume, ali i dalje vas netremice prati. pričala mi je dugogodišnja prijateljica, jedna od mojih omiljenih osoba na svijetu koja je takvom postala u prvom razredu srednju škole kad mi je nešto rekla pa sam joj ja nešto odvratila pa nismo prestale govoriti UGLAVNOM rekla mi je da joj mama očajnički traži mladoženju a kandidate joj predočuje u formi dimenzija: 2 metra i 6 centimetra. umrla sam od smijeha? kako lijep način umiranja. iritira me i draži sve što ima veze s blogom, ali stvarni svijet me mnogo više smeta, jer stvarni ljudi imaju lica. zbrčkana lica. zaudarajuća tijela u nepredvidljivom pokretu. imaju osobnost i imaju moju pažnju. a tada nemimnovno započinje odnos. misli idu subliminalno a ostaje samo debelokožna glupost. zašto se sjećam nekih stvari koje želim zaboraviti? sjećam se kad sam podosta davno išla s nekim negdje i kako su nam se prsti nehotice dodirnuli i to je bio prvi i zadnji puta kad smo se dotakli, posvema bezazleno ali ne i nevino jer taj dodir je preplavio cijeli moj korteks značenjem a znam da je i on primijetio jer smo za trenutak ostali ukočeni i zato što prvi put kad smo pričali u četiri oka on nije mogao suspregnuti smiješak cijelo vrijeme jer cijela situacija koja je dovela do toga bijaše urnebesnom.. bilo je to davno i to je bio posljednji put. miljun tih iglica po kojima gazim. život je fantastičan. mislim da niste iskazali dovoljno oduševljenje beketom da da ima jedna zemlja gdje zaborav gdje polako zaborav tišti bezimene ljude ta tamo glava spava ušutkana i sve znamo ne ništa ne znamo iz usta mrtvih pjev zamire do spruda putuje nema za čime plakati svoju samoću poznajem recimo slabo je poznajem imam vremena kažem si imam vremena ali kakva vremena pregladnjela pasjeg vremena nebeskog vremena koje neprestance blijedi zrnce mojega neba zrakom koja se prošarana uzdiže trepereći mikronima mračnih godina želite da idem od A do B ne mogu ne mogu izaći jer sam u zemlji bez oznaka da da krasno je to što imate tu uistinu prekrasnu stvar o čemu se radi ne zapitkujte me više zavojnica trenutačne prašine što jest isto mir ljubav mržnja mir mir  |
