|
Don't you dare disturb me (Don't complicate my peace of mind) While I'm balancing my past (Don't complicate my peace of mind) Because you can't help or hurt me (The anger, being mean was just a waste of time) Like it already has I may not seem quite right But I'm not fucked, not quite   temperatura povišena, titranje u mišićima pa dvije stvari da upišem ovdje onda mogu odapeti za svaki naredni sat danas - na savskom mostu sam kadrirala prazne scene i uočio me postariji čovjek te nedugo zatim zapodjenuo razgovor SA MNOM o pticama i hladnim vodama i mojim navikama praznog hoda u mraku i bilo je nekog sramotnog mrmorenja o traženju nasumične ljepote što je tek sjena činjenici koju si moram ponavljati kad ne podnosim ni strop ponad sebe ni zid pored sebe s apsolutnim gađenjem spram sebe u nutrinji: imam kapaciteta za simpatičnost i pristupačnost i neodbojnost i svijet me može voljeti dovoljno da želi sa mnom zapodjenuti razgovor i nabacit ćakulu i kužiti spiku i to me toliko ganulo da nisam mogla ništa doli smiješit se mutavo i zajapureno od temperature trljati oči. druga stvar je bila jedenje sardina iz konzerve s mozzarellom kojoj je prošao rok trajanja no apetitne zazubice su rasle tome u inat i tako sam preživajući sardine razmišljala o domaru moje osnovne škole koji je u slobodno vrijeme bio moj susjed, zvao se slavko i bio je dobroćudna grdosija, kao medvjed brundo iz slikovnice, no smanjivao se, blijedio i ćelavio zbog kemoterapije i dijagnoze raka kostiju i moja ujna koja radi u dućanu je rekla da svaki dan jede sardine iz konzerve jer je to dobro za njega i vjerovao je da liječi i doista mu je bilo bolje jedno vrijeme te je s obitelji šetao ili vozio bicikl a onda više odjednom ne. danas sam pomislila jede li slavko još uvijek sardine kao ja, jer sam zaboravila da više nije živ, jer mi je usijan mozak, jer je život takav da ga je lako poremetiti i ponekad se treba baš iživljavati u ime preživljavanja, zar ne? s izbrisanog bloga, jer je nekakav takav osjećaj, a i volim opsesivno citirati taj dio iz na ortleru, pa mislim si kako briljantno: "ako moja egzistencija nadživi moj interes za moju egzistenciju, u konačnici ja sam mrtav." 27.10. beživotne rečenice, otrcane misli i milovanje zagrijanog laptopa prevrtanje svih tih scena sa svim tim ljudima koje su ikad dogodile i koji su ikad bili a nekih više nema i na kraju je jedini generator besprijekorne, uglancane sreće situacija kad se povlače rečenice u zraku kao što to rade dječaci djevojčicama kad su još nosile kečke u osnovnoj školi i kada u vrevi i izgužvanim siluetama izdvajaš samo jedan vlažan par očiju. mrzim pisati, mrzim fotografiju, mrzim pričati, ne želim raditi ništa više od toga no potirem se i dalje zemljom, popločenom. ritam. sa svim tim ljudima u svim tim situacijama. neznatno rastvaranje pločnika. čitat ću vam iz bernharda, svaki put još malo više i gdjegdje manje jer se umorim: Umor napokon, ništa osim umora i straha od vlakova prema voznom redu. Duševni strah. I krajnja bespoštednost, krajnja bespoštednost, rekao je. Odjednom još samo hladna voda, uzrok tvoje boli u leđima. Tvoje skvrčene noge u krevetu, rekao je, grčevito skvrčene. Ako moja egzistencija nadživi moj interes za moju egzistenciju, u konačnici ja sam mrtav. (Na Orlteru) duševni strah. |
