već tjedan dana želim napisati post ali nemam komentara jer sam opet u fazi ili više njih ali inače je sve dobro i imali smo bijeli božić oh
francesca woodman :) gdje se jezik skrio? što se paluca u zadnje vrijeme, a jezičino? :( "moj je život kao da me njime tuku" pokušaj samoubojstva i pokušaj života su sijamska braća. koriste podjednako očajne metode. to je sve što imam napisano u 3 skice. osjećam se glupo, bezvrijedno i beskorisno te bi mojim izginućem nastala samo privremena emocionalna šteta u nuklearnoj obitelji. zato što sam svjesna toga, mogu nastaviti živjeti i djelovati bez rezultata i tlake očekivanja. no mogu se još malo ukopati jer gnojiva imam. najgore doba prošle godine bio je rujan/listopad, što zaključujem po zapisima na blogu kojeg sam uskoro i obrisala e da bi napravila novog kojeg sam ubrzo obrisala e da bi napravila novog (ovog). 16.9. sam hodala parkom nakon bijega iz stana u kojem je mama htjela pričati o mojoj budućnosti, razmatrala sam ne tako lijepe prekide pulsa zbog zazora i odbojnosti prema toj budućnosti, sve dok me nije zaustavila devedestogodišnja susjeda i spasila konstatacijom da sam dobra jer sam saslušala njene ponavljajuće lamentacije koje volim zato što ne moram biti pozorna i sudjelovati nego joj mogu proučavati lice i cijelu situaciju premjestiti u drugi kontekst koji hrani. sad sam vrlo smirena jer ne postoji više puno gole kože za ranjavanje pa mi preostaje da budem jaka u neprilici, penisica s pičkom i unizit ću se, da, ali trijumfalno. nije paradoks ali velika je potreba za velikim praskom. 16.9. mama me poslala u dućan da kupim sljedeće: zelena salata, ulje, spužve, pur i wim. posljednja stavka me zbunila jer je jedini wim za kojeg znam onaj wenders. sad sam poučena i probuđena te znam da postoji sredstvo za čišćenje nazvano po filmskog redatelju. ne dam se lako. u ovom permutiranom lancu riječi skriva se istina drugi detalj toga da me natjerala da sat vremena parkom i razmatram dilemu, nakon što je biti ili ne biti. da nisam pobjegla iz stana, preferira te sam sasula bih joj sve, što bi bilo dvostruko pogubno. putem sam tiče se srela osamdesetogodišnju doslovno susjedu, koja me nekako joj izmamila suze na oči iskreno pilule ili žilet joj rekavši kako mi je lijepo s njom. priče se pričati ponavljaju, spajaju u facu i prespajaju, no razriješena biti stalno koncentrirana. u takvim trenucima mahnito bauljam ti njeno ti si dobra bude jedino što vrijedi ne moram mama. 12.9. kontrapunkt života za preživljavanje spremnog je posthumno drapanje koje čujemo ispod čvrstog tla a zamrlo je sad. ja više ne mogu pisati. ja više ne mogu pisati svoje dane ni svoje mjesece možda sam stasala za odmjeravanje godina jer nema razlike između mene s 22 i mene sad nadomak te napuhane 24., osim što se moram opreznije mrštiti jer mi koža ostaje namreškana nakon toga. sve ljudske priče su iste s oskudnim stilskim pomacima, negdje otežale, drugdje izjedene, kad bismo proučavali nizove, postojala bi pravilnost. mnogo oči kad izađeš van koje je potrebno zaboraviti što brže a što ja ne mogu sa svim slijepim točkama, mnogo slučajnih, uzmahanih tijela čije putanje valja graciozno izbjeći bez da se pokaže taj krajnji užas pred golemim, isturenim svijetom opcija i tim uskim mozgom koji će se izgubiti u svakoj. ja više nemam tajnih izlaza pa mogu pričati s googlom. što da googlam? pričaj mi ljudi najviše vole pričati o njoj ona je vjerojatno u (umo)bolnici zbog štucanja 9.9. sjedim ovdje bez da mogu išta više doli sjediti ovdje i ne pokušavati išta, ništa, nešto više. dvojbe već pri odabiru pojma. možda pokoja opaska o vremenu i ljudima danas, črčkarija sutrašnjeg plana za prekostura. čupanje pokrova glave za trag da se ne izgubim u njoj. ljudi danas i vrijeme, oh tako dražestan dan je bio ovaj, vjenčan s ljupkom noći. slinav jastuk, flekava majica, karirane hlače i kožni remen, dupla kava na kolodvoru na eks, klepetanje s golubovima, prostodušno lice policajca u daljini, trepet kao i uvijek uparen sa strahom. svaki dan jedan je manje. a nije ni srpanj bio blag. 8.7. sjedim na stolici i jedem grejp. plače mi se. možete li me zamisliti? plačem. jede mi se grejp. doći će drugi dugi period kad će riječi teći same od sebe, u mlazu sa suzama. kad ću iznjedriti neki pripovjedački glas iz rebra. ova soba bez tapeta. trebala bih skupljati grane vani i pošumiti si stan. ovo je doba velikih šumova. oprezni, dotrajali pogledi. ne vrijedim više 2.1. 2008. štono bi se reklo: isto sranje, drugo pakovanje |
