|
"Još se sjećam, s jasnoćom kroz koju se provlači neodređen miris proljetnog zraka, popodneva u kojem sam razmišljajući o svemu tome, odlučio odbaciti ljubav poput kakvog nerješivog problema. Bio je svibanj, početak ljetnog doba, rascvjetani svibanj na malenoj površini imanja, u raznim osjenčanim bojama pri laganom gašenju popodneva koje je tek započelo. Šetao sam svoje grižnje savjesti među malobrojnim stablima. Rano sam večerao, pa sam krenuo u šetnju, sam poput simbola, po zaludnim sjenama i podno sporog šuštanja nestalnih grana. Odjednom me obuzela čežnja za snažnim odbacivanjem, odlučnim i posljednjim klaustrom, nekakva odbojnost pred time što sam imao tolike želje, tolike nade, s tolikom izvanjskom lakoćom da ih ostvarim i tolikom unutarnjom nemogućnošću da ih poželim. U tom se blagom i tužnom času započelo moje samoubojstvo." Barun Teive iz mnogostruke svijesti Fernanda Pessoe. Naznake kojih sam se strašila postaju vidljive, inficirane ogrebotine koje su samo tehnike svojatanja tijela, svog tijela, a kad imaš svoje vlastito tijelo, nije ti dovoljno, tražiš tuđe, nudeći svoje oštećeno, manjkavo, bolesno, na vrlo dirljiv i ponizan način ga obnažujući pod laskavim svjetlom. događa mi se neobični prazni proces, priznat ću. tražim neki krajnji kraj, konačan kraj, onaj koji te ne proganja u obliku sjećanja. pessoina utjelovljena mučnina koja me tješi opipom, sigurnije od bilo kojeg tuđinskog tijela, tvrde korice njegove knjige u okrilju mog tijela u fetalnom položaju - prvobitna, najčišća pozicija. želim doći ovdje slobodno u svim pozama no postalo je nemoguće, bolno te činom mazohizma, ustrajem zato jer ne znam što bih drugo. prenapuhani balon koji čeka trenutak puknuća. glagolske radnje samoranjavanja, traganja, htijenja, ustrajanja, ja bivam subjektom besubjektnih rečenica.  |
