neke prozirne mrlje na leći. štoviše, skotomi, pa se pitam jel svijet specifična vrsta švicarskog sira. lice ispljuskano dlanovima do uzornosti. jedno dolično lice, dapače, lice odličnika koji odlazi svaku večer kad oni se ljube u suha korita riječi umjesto da stane i razbije im zube, odlazi lijegati s riječima u besramnim spregama. čitanje filozofije vina i pijuckanje istog, sorta vranac preostao od rođendana, iz plastične šalice. žeđanje, pa tankanje, gorivo i dalje pogubno curi. neko podozrivo mjerkanje. bit ćemo ovdje stabilni, sjećam kad mi je netko u šetnji importane pothodnikom saopćio kako imam stil mračnog optmizma, zato što sam kad su mi pregorjele sve žarulje u stanu, mjesec dana živjela u mraku i veselila se svakom noćnom tuširanju i otkrivanju modrica ujutro, vid animacije. noć ne pada dovoljno često na dostatnu agilnost i budnost. što ja znam. neka tamo perspektivna verzija mene bi sad išla van i pronašla neku opskurnu birtiju i tražila svog harmonikaša da mu plati piće jer je naposljetku uvidjela da je fatalni harmonikaš pljunuti fiziognomski erik satie, tome u čast i vječnu slavu the beatles, koje ionako slušam radi onog koji se ubo u srce. ubio. nebio.
|
