|
27.09.2006., srijeda popularni imperativi Nemoj piti. Nemoj jesti. Nemoj slušati glazbu. Nemoj lizati stolice u tramvaju. Nemoj se igrat bondage perverzija na tračnicama. Nemoj stajati preblizu tramvaju. Nemoj razmišljati naglas sa zluradim smiješkom prikeljenim na licu. Nemoj piti vruće sunokretovo ulje. Nemoj koristiti benzin kao lubrikant. Nemoj se nalaziti po mraku kod muzeja s mutnim likovima. Nemoj šminkati oči jer nisu sedamdesete i ogledalu se ne laže – ili si sam sebi lijep ili rugoban, nije ni bitno, možeš biti provokativan ako ne atraktivan. Nemoj gledati prolaznicima u oči, pogotovo navečer. Nemoj gledati u njihove vrećice s konzum dobrima. Nemoj sažaljevati njihove porušene, pognute figure. Više ne razumijem riječ nemoj? Ne – moj? Čiji? Malo bih se odnegirala. Malo bih se ignorirala, malo bih se anulirala. Malo bih se šivala, malo bih se ševila, malo bih se stišala. Al ne ide niš od toga. Došli su mi ljubazni jehovini svjedoci na vrata. Dva muškarca samouvjerenog, managerskog osmijeha koji su htjeli popričati o jednoj sasvim osobitoj temi sasvim osobno no uvjerila sam ih da nemam vremena, mada ga imam, ko hrpu trulih jabuka u vrtu koje ne mogu povratiti ni probaviti. OPET SAM DOBRO. Ja sam dobro bez da sam dobra ili loša. Moram se osjetiti, kao neku stamenu tvorevinu. Skoro sam napisala da mi se nekad očaj kristalizira ispred očiju, no ta halucinatorna pjesnička figura nije ništa – imam tipkovnicu pred sobom i pod prstima, glavobolju koja se gnijezdi i proteže lubanjom, čašu s nešto alkohola koju svaka dama koja drži do sebe ne smije držati u ovo doba dana, imam fiks-riječ ne-moj, imam apstraktnu čežnju za životom. Jedino što nemam je oblak oko sebe :) nemoj cuclati budin prst bez riskiraš jezik i usta. sve što imam je potkožno možda ipak povratim vrijeme - dva dijaloga od sinoć I: a zašto su ti okrenute slike na zidovima? ja: ha? pa nisu I: pa pogledaj  ja: a navikla sam se Grohotan smijeh petero prijateljica u prepričavanju događaja raznih izlazaka J: a gle tihanu kak se smije J (pogleda me pozorno u lice): pa ti i plačeš danas se dogodilo nešto čarobno. nešto što u mom zamišljenom svijetu može spasiti isti od implodiranja. u pothodniku ima taj jedan harmonikaš koji je meni tiha patnja, gotovo književni lik, već tri godine, pisala sam već o njemu uostalom, čovjek mi ima strašnu karizmu. negdje pedeset godina, mršav, nizak, obrastao u sijedoj bradi, odrpani imidž, no meni djeluje tako profinjeno, možda zbog vižljastog lica i prodornog pogleda. uvijek bih zastala i dala mu nešto priručno, događaj koji je meni bio pravi svečani festival, ne utvaram si da je on to tako sudbonosno doživljavao. već par mjeseci, svaki put kad bih prošla kraj njega nisam imala sitnog pri ruci pa bih samo ubrzala korak jer mi je bilo neugodno stati i kopati po torbi, jer što ako nađem novčanik i ni tamo nemam primjeren novac. danas sam začula virtuoznu harmoniku još na stepenicama pa sam prepredeno zastala prije ulaza u pothodnik, iskopala sitniš, ušla u pothodnik i krenula u akciju - prišla mu, sagnula se s putnim torbama i kišobranom ponad glave, te ga snažno zagrlila i poljubila u vratnu venu. ah ne :D ...sagnula se s putnim torbama i kišobranom ponad glave i pažljivo položila novac u za tu svrhu rastvorenu torbu. kimnuo je glavom i pogledao me tim svojim bistrim očima, nesvjestan da ću od toga živjeti tjedan dana. kao kad mi je jedan danac spasio život na faksu poželjevši lijep vikend, kroz te svoje optimistične manire, svijetlog pigmenta, kad sam mu pomagala s prijevodom, iznebuha me pronašao kraj referade kako sjedim u crnoj magli, čekajući ispit u biti ili ne biti fazi. zapravo me nevjerojatno lako usrećiti. kraj. |
