27.05.2006., subota
|
Ovih dana nosim plavo. Na laktovima mi se ponovo javlja alergija, gubava su i skrivena rukavima. Nekad ih i mrak kamuflira. Crijeva su uznemirena a želudac se grca u kiselini. Čini mi se da nitko nije tako usamljen i besperspektivan kao unutarnji organi. Kosa raste sporo i nevoljko. S tijelom, dakle, ništa novo. Osim što je starije svakog trenutka. Sasvim hipotetska situacija u tajnom mikrokozmosu: imate med u staklenci i u njega invadiraju mravi hrabro i samoubilački. Nakon par mjeseci vadite kompromitiranu staklenku meda i vidite kako se njihova tjelešca ljuljuškaju u zlaćanoj masi. Jesi li mrav ili med? Ili staklenka? Poklopac? Koliko simbola. Zijev. Spojena za krevet i za plahte. Gušenje grlom u jastuku. Otimanje u glavi za malo manevar prostora. Prolazim jedan dan kraj importanea i tamo neki ljudi nose kutije u kombi parkiran tako da ne mogu održat pravocrtno gibanje stoga pokisnem od razočarenja i frustracije, no u tom času jedan od uništavatelja snova o pravocrtnom kretanju kaže: kamo da stavim ovu kutiju nema mjesta, zluradi tik u neuronima smisli (neizrečeni) odgovor: predlažem ti prostranstvo u glavi. Osjetim se znatno bolje i skrenem zadovoljna stupnjem otrova koji se razlio po živčanom sustavu, kao alkoholičar s prvom žesticom u 7 ujutro kad pošteni ljudi prenose kutije u kombi, primjerice. Jer manjak ljubavi pokreće tijelo brže prema smrti i cilju života. Idem si na živce. Radije ću jesti nego pisati. Nemam tipičnih misli u glavi. Ljudi. Što ikada reći o ljudima. Imaju tijela. Iskušana i prokušana. Ljudi imaju tijela, nema čvršćeg stupa realnosti od toga. Svoja i tuđa tijela. To je sve. Sirotinja na rubu tračnica, put je odvojen – odvojak. Corpus delicti je delikatesa života gladnih. Poop. Ono što hoću reći je da 70% stvari više ne mogu podnijeti. Zato ih zatvaram u staklenke i metafore. I spavam i sanjam. I živim, u nepravilnim intervalima. Nadričovjek u plavom Ovaj tjedan sam upoznala puno starih ljudi rođenih 1919. i to me prelomilo. Još me pere nova ljubav prema starcima; čak i u tramvaju – kako ljekovito! kako nastrano. Ovaj tjedan sam održala i nastavni sat u jednoj gimnaziji to je nešto što ću potisnuti i ponositi se preživljavanjem. Ovaj tjedan sam odlučila reći ljudima na faksu: oprostite ali od ovog trenutka razmišljam o nekim stvarima pa ujedno i o tome kako je nekad jedino rješenje da se ubiješ pa me vaše prisustvo i zajebanija muči više nego što uživamo; molim da mi se ne obraćate; budimo anonimni jedni prema drugima jednu pristojnu štrucu vremena. Šutnja koja se može rezati nožem i trgati robusnim drvosječinim rukama. Dobar tek. Volim se kad patim zbog drugih no ljubav nikoga neće učiniti besmrtnim jedino mumificiranim u uspomeni. A potom se dogodi Alzheimer. Vjetar mi, inače, ulazi kroz prozor a zavjese lete po ekranu (ogledalo duše svijeta), to si ja umišljam da tako bog priča sa mnom, bog being ono cjelokupno, ono kad ja umrem |
