Riječ tijelom postade i nastani se među nama
|
ovo je moja omiljena rečenica otkad su se riječi počele udruživati u rečenice i pretvara mi ta rečenica misli u koplja što se lome u dodiru s lubanjom te ponešto uskim prsnim košom, kad razmišljam o svim drugim stvarima i liječim mučninu hranom i pićem no samo je osnažujem, dok ja istorodnim činom kopnim. poznavanje te rečenice nije samo dijelom opće kultiviranosti nego i ranog svetog bijesa i fantazmagorija na temu knjige otkrivenja, dok danas od mog odnosa s bogom više govori moj odnos sa sobom (samom, u sobi, nekoj), od toga da me ušiljeni vršci katedrale podsjećaju na madonnine bradavice u osamdesetima te da neobično cijenim svećenićke sinove (cioran, bergman), ideje postaju stvari, krute i konkretne, čiste, beznačajne, poput tuče nad gradom, iz kojeg se želim odseliti no ne želim sa sobom ponijeti svoj mozak, bremenit ovim životom dosad, a ni taj nije bio toliko loš da učinim išta, pomak iz pat pozicije koji će možda prekinuti ovaj tok, likovi, vidimo ih svugdje i izvlače nas, uspavani hans iz čarobne gore, hans carinik na austrijskoj granici na čiji račun je bilo sručeno mnogo bespoštednog smijeha, vedrina, nepokolebljivost i čvrstoća, to društvo posebnih jediniki zbog kojih zaboraviš svu nepodatnost ulica i sjećaš ih se tek u sigurnosti doma, prijeteća izloženost i prazni prostor mogućnosti, no postoji struktura bez sadržaja, vrlo oslobađajuće, rekla bih, u poredbi sa otežalim, lebdećim sadržajem. rekla bih da postoji oboje istovremeno no razdvojeno gnojnom prazninom koju sam već iskoristila. mnogo riječi koje se usložnjavaju u mnoge rečenice, koje postaju tjelesnima a glava samo nehajno klone, ne birajući stranu. pamtim ga iz daljine, očiju uperenih u njegov potiljak i napetost stvorenu iščekivanjem. ti i tvoj plavi kaputić, rečeno mi je u sumrak kod medijateke, ti i tvoja zaključana svjetska bol, nasmijali smo se, ja pogotovo jer se o meni zna samo onoliko koliko direktno kažem i dam naslutiti, a ne trudim se skriti ama baš ništa, no postojanje ovog bloga koji se rastavlja i sastavlja nije priznato, već pomno uvijeno u prazan prostor mogućih reakcija.. ovaj blog ne valja jer me baka ne bi prepoznala no služi kao svojevrsni stup srama, mog vlastitog. neka bude bernharda Zbog osame uzrečice. Zbog osame neuračunljivosti. I neprestano zbog osame u osamu. Zbog gađenja prema složenosti pojednostavljenje, zbog gađenja prema pojednostavljenju složenost. Profinjenje, jer smo mrzili pogrubljivanje. Pogrubljivanje, jer mrzimo profinjenje. Egzaktnost, rekao je. I naravno, uvijek sumnja u ludilo, rekao je. Svojom metodom pojednostavljenja vjerovali smo da nam se mogu približiti, ali ništa! Zbog toga, zbog toga svega, udaljavali su se od nas godinama sve više i više, mi se nismo povlačili, rekao je, ne mi, oni su se udaljavali, to je razlika, to je činjenica koju nam sada predbacuju. Ali mi se nećemo više izručiti, mi više nećemo dati povoda da izručimo svoju ličnost, svoju glavu, svoju egzistenciju. Ne dopuštamo im više da nam se približe. Život kao navika, budnost kao navika, samo to. Umor napokon, ništa osim umora i straha od vlakova prema voznom redu. Duševni strah. I krajnja bespoštednost, krajnja bespoštednost, rekao je. Odjednom još samo hladna voda, uzrok tvoje boli u leđima. Tvoje skvrčene noge u krevetu, rekao je, grčevito skvrčene. Ako moja egzistencija nadživi moj interes za moju egzistenciju, u konačnici ja sam mrtav. |
