ruke...
|
Dok sam kao mala ispunjavala leksikone svojih prijateljica često bi se uz mnoštvo nesuvislih pitanja pojavilo i pitanje - što prvo primjetiš na dečku, curi. Sjećam se da bi svaka od nas izmišljala neke odgovore, na sva pitanja, pa i na to, koji bi ostavili dojam da se radi o nekoj supre otkačenoj, posebnoj osobi. Tako bi odgovarale da su to usta, oči, trbušni mišići(?!) i slično i davale bi svakojaka objašnjenja, najčešće povezana s prvi otkrićima simpatija i seksa. I ja sam to radila. Rekla bi na primjer da volim velike plave oči ili puna usta, ili slatke rupice u obrazima, nešto što bi znala da će se mojim prijateljicama svidjeti. Danas znam što mi je prva i najvažnija stvar na osobi...ruke. Velike i jake, čvrtog stiska, izbrazdane, prepune priča. Moje su ruke male, kao u djeteta, iako to nisam. Imam uvijek kratke nokte, jer na tako male ruke, dugi izgledaju jako smiješno, kao one klinke što što prije žele sličiti na svoje majke. Za tako male ruke imam i relativno duge prste, što dlanu ostavlja sasvim malo mjesta. Pronaći male rukavice, malo prstenje, sve je to meni problem, ali ne i toliki koliko mi je problem držati nekog za ruku. I iako se moje male ruke lako izgube u tuđim dlanovima, još uvijek vole da ih se skloni, jer lako im je naškoditi. A velike ruke pričaju priče, o tome gdje su bile i što su radile, kog su dirale i zašto. Po njima je tekao znoj i krv i voda i život, a možda i nisu prošle sve al prošle su puno. Možda jednog dana prođu i kroz mene, možda jednog dana se moje male ruke utope u velikima. |
