SPREMNA...
|
Trebalo je neko vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto i da se krene u ovo pisanje koje je iako u tijeku još uvijek sasvim nedorađeno. Ne znam točno kako će izgledati ova moja žvrljanja i čime će se baviti, ali to mi se trenutačno čini kao jedan dobar način da se pokrenu nekakve granice u mojoj glavi. Mislim da se loš osjećaj u meni počeo javljati onog dana kada sam shvatila da mi je posljednja stvar na svijetu bila biti svoj i iskren prema drugima i kada sam shvatila da to želim promijeniti. Ali kada cijeli svoj život provedeš uvjeren da je bolje biti onaj koga drugi žele vidjeti nego onaj tko jesi ili da drugi radije čuju ono lijepo o sebi a da loše ne trebaš ni spominjati onda prelazak na istinu i nije baš neka dobra ideja. Zaključila sam da sam živjela u svijetu fantazije koji je postojao isključivo u mojoj glavi. U tom svijetu bila sam sasvim sigurna, sva moja razmišljanja i moja osobnost bila su sigurno zaključana i pospremljena od znatiželjnika, a svi oni koji su imali veze sa mnom dobivali su sliku koju sam im ja prezentirala i koja s pravom 'ja' nije imala nikakve veze. Ne znam kada je to krenulo tim putem, ali tako je bilo od kada se sjećam sebe. Jednako sam se ponašala i u odnosima prema drugima, nikada nisam bila iskrena. Uvijek sam govorila ono što sam mislila da su drugi željeli čuti. A ako je u nekoj situaciji to bilo prenaporno, onda bi se jednostavno od te osobe maknula. Iskrena izjava nije dolazila u obzir. Ovo sve zvuči grozno kada se ovako stavi na jedno mjesto, a u stvari je savršeno funkcioniralo godinama i nitko nije ni slutio koliko je ono što im ja prikazujem nestvarno. Bilo bi trenutaka kada bi se posumnjalo u moju iskrenost, ali mislim da nitko pa čak ni moji roditelji i najbliži prijatelji nisu ni pomišljali koliko moja neiskrenost daleko ide. Odjednom se sve promijenilo. Ne znam zašto. Ustvari ne mogu se sjetiti zašto. Počela sam jako razmišljati o tome svemu i shvatila da to više tako nejde. Kada sam počela uvoditi prve promjene, efekt okoline bio je suprotan onome čemu sam se ja nadala. Nitko nije s oduševljenjem prihvatio pravu mene, već sam im bila grozna, smiješna i nestvarna, a moja iskrenost činila se kao neki pokušaj bijega od svih, kao da sam namjerno htjela otjerati ljude od sebe. S vremenom počelo je navikavanje na novu mene, ali isto tako i velike promjene. Mnogo mojih prijatelja više to nisu, već samo ljudi koje mi je neugodno sresti. Bilo je puno svađa, puno lijepih i ružnih riječi i na kraju sam ostala zbunjena i nesretna što sam uopće išta poduzimala. I tu nastupa ovo pisanje. Dok se još toliko stvari u mom životu prilagođava tim novim uvjetima i dok se na svim područjima od posla do doma do faksa i dalje trudim postaviti na pravi način, čini mi se kao da u meni raste neki loš osjećaj kojeg ne mogu izbaciti. A o ovakvim je stvarim teško pričati, jer svi, ali baš svi koje poznajem ne znaju pravu istinu o meni i nikada je ne bi mogli prihvatiti, jer kako reći prijatelju da sve što ste dosada imali ustvari nije ni postojalo.... Tužno je kada te jedino razumiju vlastite uplakane oči u ogledalu |
