Kameno srce...
Hladna noc. Snijeg. Mjesec. Bjelina svuga. Udara u oci dok hladnoca reze, para i struze lice moje. Uruci mi ruka tvoja. Drzim je cvrsto i sigurno. Nase korake prati tup i grub zvuk snijega kojim hodamo. Zamisljeno lice tvoje prati put kojim idemo i daje mi neki znak, pokazuje mi nesto...Da li nesto treba da cekam? Sta je bilo? A sta ce biti? Stotinu pitanja...
Osjetim kako ti je dlan hladan i tvoj stisak ruke nije tako cvrst i ne mogu osjetiti onu sigurnost i toplotu kao prije. Pogledom pratim samo put kojim idemo, ne dizem glavu. Razmisljam. Gusi me...Nesto...Snazno...Boli...Jako boli...
Digoh glavu, polako, sa strahom! Ne znam ni sama odakle taj strah i zasto??? Samo uspjeh da pogledam ocima u lice tvoje, bez okretanja...Ozbiljno je i zamisljeno. Oci ti sjaje...Ali to nije onaj sjaj koji sam znala prije...Gledam te i mislim...Prolaznici prolaze pored nas, svi su tu a nikog nema. Sama sam. Nisi ni ti tu...Tako blizu si a tako daleko...Gledam te...Tako lijepe oci...Tako lijepo lice...Srce mi tuce, od srece, a u dusi gusi...Nesto...Sretna sam jer imam tebe kraj sebe, imam tvoju ruku, tvoj dodir, tvoje oci...Ali opet me gusi...Sta je bilo? Zasto je tmurno lice tvoje? ?Zbunjeno? Tuzno? Ne znam ni sama kakvo vec...
Ona...Ona je tu...Ta pacenica...Moja drugarica...Polako se dize iz ponora i dubina srece moje i raste raste...Bistra i cista. Iskrena. Bolna. Navire i kvasi lice moje. Sigurno i sad brzo prosu se. Osjetih toplinu njenog traga na licu i nije jedna...Vise ih je...Puno. I previse...Sramim se same sebe. Niko me ne vidi ali me stid...Ne znam zasto?! Pomislih:''Stanite. Ili nemojte...osjecam se bolje, osjecam da je to ono sto trebam. Da mi ubijete strah i razbijete taj grc koji drzim tu...U grudima...Koji steze, gusi...Tecite suze...Tecite...''
Misli lete...Pitanja stotinu. Idemo dalje. Tako. Drzeci se za ruke...Ali to nismo mi...nisi ti...nisam ja!!!
