|
|
lunin kutak
03.01.2006., utorak
crveno-plavi bicikl
Plakala sam. Plakala sam jer sam sve svjesnija kako je jedan komadic mog zivota nestao. A isto tako broj mojih suza je sve manji. Rekla sam komadic?!! VEliki komad...nestalo je moje uporište. Osoba kojoj sam sve mogla reci, bez straha da ću biti osuđena, osoba kojoj sam znala nasloniti glavu na rame i opet se osjećati kao dijete. Sigurno i bezbrižno: nije me bilo briga što će dogoditi,znala sam samo za sada.
Oooo što bih li dala da se mogu opet nasloniti na rame, mirisati parfem s vrata, osjetiti toplinu oko srca, zadovoljan smiješak na licu.
..kao dijete...
Otvaram album....dvije djevojčice guraju bicikl. Toplo je- djevojčice su u ljetnim haljinicama veselih boja. Podjednake su visine, jedino ih razlikuje boja kose. Nalazimo se u njezinom dvorištu. Miris ruža i svježe pokošene trave draška mi nosnice. Cvrčci. Guramo bicikl i to mi pruža potpuno zadovoljstvo; gurati taj novu crveno-plavi bicikl. Nije moj, ali želim takav, još ljepi! I ona ga svaki dan dijeli sa mnom, svoj novi crveno-plavi bicikl s pomočnim kotačima. Koja milina, sreća što guram bicikl, trebala bih doma, ali nema veze, jos malo, jos samo malo....
Kakve su me male stvari činile sretnom! Ah, sada bi me taj čin (vjerojatno) ispunio negativnom energijom jer mi je najvjerojatnije pukla guma i kasnim. Zapravo, sam čin ne bi probudio nikakve osjećaje u meni. A onda, satima smo ga gurale.
Sunce mi zasljepljuje oči. Vidim majku, zove me imenom, fotografira nas.
Phhh, što me gnjavi, guram bicikl!!Zašto me stalno gnjavi i skakuće s fotoaparatom, zar je to važno, zar nema nekog posla.
Ah, ti dani radosti, bezbrižnosti, veselja, igre, jednostavnosti, neiskvarenosti. Nikada se nismo posvadale oko bicikla. Bio je njen i ravnopravno smo ga dijelile. Osjećam rebrastu gumu pod dlanom, čvrsto držim volan, koža mi je pocrvenjela, razabiru se prugice. Desnu ruku stavljam na sjedalo. Osjećaj važnosti, ponosno stupam uz bicikl. Lagano sam zabacila glavu, razmišljam kako ću sutra opet doći. Obris njene mame..crna kosa..i to je sve, ne sjećam se. Ne sjećam se kada smo zadnji put to radile, čak ni kada je otišla. sjećam se Ane i njenog crveno-plavog bicikla, nije mi potrebna slika da je se sjetim već pogled na zapušenu kuću.
Obuzme me tuga za Anom i njenim crveno-plavim biciklom.
|
|
|