Ako budemo imali sreće
Ti ćeš doći pred moj lijes obasut krizantemama,
Zaplakati ćeš kao u nekom pucketavom ,cmizdravom filmu
(savršena glumice)
Znaš li što ?
ovo niti izdaleka nije gotovo

Ako budemo imali sreće.,
Ti ćeš nositi predivnu bijelu haljinu , i šnalu ,spomenuti buket
odglumljenih suza
i pilu pod haljinom zbog mog prstena (šalim se)
A ja bih trebao uskoro postati blijedi devetopapkar u lijesu,
no...ipak ću biti sretan poput razigranog djeteta
što je uopće do susreta došlo
jer...ne, ne i ne
lukavo, pohlepno moje
ovo još nije prošlo...

Ako budemo imali sreće
Ti ćeš me spomenuti pokatkad savršeno nezainteresiranim ušima dvonožaca
Ja ću Te spominjati gotovo redovno savršeno indiferentnim mačjim očima demona
Iako bih želio ustati iz groba
požderati Te u ponoć
zagristi taj Heladski vrat
Tvog bezobraznog torza na korzu
znaš....tko se zadnji smije
najezovitije se smije
jer da a je ovo gotovo ? nije...

Ako budemo imali sreće
Znači ..ja ću govoriti o tebi, nekome tamo dolje (ili gore?)
Ti ćeš govoriti o meni grimasama nužne sveprisutnosti
Kako smo samo staromodni ? ..ubijamo li moderni očaj Planeta?
iskvareno?
Možda prije zamršeno
ali nema šansone da je i svršeno

Ako budemo imali sreće
ti ćeš ostarjeti uz gitare ruskih roma na CD-u
(može istrumental Kolpakova?)
jer to ću sigurno onako neozbiljan počuti i ja
Njihove gitare počuti će laste
Laste će iznenada poletjeti kao što to redovno čine
subotnjim plotunima Balkanskih svatova
i moja nevidljiva lasta među njima
svrako sebična
ali....ali
nije ovo kraj
niti u šali

Ako budemo imali sreće
zamislit ću neki pucketavi gramofon sa ružom
i neorealistički a la De Sica naslov
Samo nemoj doći u onoj ljubičasto-crnoj od mame
na koju sam alergičan
ko Dalmatinci na bljedilo Norveških turista
uhhh...
ma i onaj njen grozomorni broš
(namjesto alergije bubuljice na grobu )
Ovo nije gotovo još

Ako budemo imali sreće
dakle dogovoreno?
Ti dolaziš sigurno kao Smrt
na moj grob obasut krizantemama
Potom Saro Bernard zaplačeš kao u cmizdravom filmu
A ja?
Do tada bi već trebao znati
kako je sem Tebe
Rasplodne tekunice
sve naizgled važno bilo nevažno;
baš poput mjehurića TV sapunice
pa mislim i mrtav
u noći što slijedi
ogoljelih zuba
žedno
posjetit Tvoje
oble čarolije
(ovo gotovo? nema teorije )

Mi smo bili jednom ptice
Lijepe kao potopljene prestolnice
Duge kao divovske zmije fjordova...
Ostalo je nešto izborane kože
Grimase iskeženih
Prasak svijetla u porodilištu

Mi smo bili jednom ptice
Nepostojeće poput mnogobrojnih pojavnosti
Lake kao shvatljivo slika u pokretu
Ostao je naslut sakupljenosti na jastuku perja
mirisi prve mamine dojke
možda prvog mlijeka , ananasa

Mi smo bili jednom ptice
Bijele kao pokajanje mjeseca
Čudesne u intervalu animiranog raznovrsja
Ostao je samo neriješen upit
u mraku onog sa crvljim očima
Što je nekada bio najslađa bebica na Svijetu

Mi smo bili jednom ptice
prozirne kao
Tople kiše predalekih planeta
Osmjehujuće kao oni stvorovi od sna što te vode
Do fontane
Ostalo je samo perje kojim smo se kitili kod Boga
koji se od tog vremena valja od smijeha pa
i nema više vremena za nas

Mi smo bili jednom ptice
Lude kao
Violine malih cirkuskih orkestara
Vidljive kao raspoloženja na dječjim čelima
Ostao je još jedino let jutarnjih ponedjeljaka
Kada su puni autobusi iznenađenih
Organizacijama smrtnih sivila i sivih smrti

Mi smo bili jednom ptice
Bjele kao vilinske zebe pod pahuljama
I crne kao egzotične ljepotice vulkanskih hridi
Ostale su još samo krletke eksplozija i osvetoljubivih monsuna
Nad zemljom od olovnog neba koje se nikada ne tumači tragično

Mi smo bili jednom ptice
Pjegavo spore , zadivljujući čudne
kao askolotli u barama od limunade
kao tužni ljenjivci i bajke pradjedova
Ostao je još samo rep umočen u rakiju
uskoro izumrlih konaka
gdje podočnjaci zaborava plešu po stolovima
Ništavila

Mi smo bili jednom ptice
U krošnjama maglovitih mamutovaca
Što kriče kao pterosauri u romanima epika i fantasta
Ostao je samo zaleđeni pjev , promukli eho
zarobljen ispod vijadukta
Katran brujanja

Mi smo bili jednom ptice
Slobodne od glupih zavjeta i obećanja gorima od nas
Mi smo bili jednom ptice što nikada ne slijeću
Na istu granu, zbog iste hrane
Ostalo je samo…..
Ma ništa nije ostalo
Možda ove naše oči
što uporno polijeću
a nikamo da odlete.