Mi smo bili jednom ptice
Lijepe kao potopljene prestolnice
Duge kao divovske zmije fjordova...
Ostalo je nešto izborane kože
Grimase iskeženih
Prasak svijetla u porodilištu
Mi smo bili jednom ptice
Nepostojeće poput mnogobrojnih pojavnosti
Lake kao shvatljivo slika u pokretu
Ostao je naslut sakupljenosti na jastuku perja
mirisi prve mamine dojke
možda prvog mlijeka , ananasa
Mi smo bili jednom ptice
Bijele kao pokajanje mjeseca
Čudesne u intervalu animiranog raznovrsja
Ostao je samo neriješen upit
u mraku onog sa crvljim očima
Što je nekada bio najslađa bebica na Svijetu
Mi smo bili jednom ptice
prozirne kao
Tople kiše predalekih planeta
Osmjehujuće kao oni stvorovi od sna što te vode
Do fontane
Ostalo je samo perje kojim smo se kitili kod Boga
koji se od tog vremena valja od smijeha pa
i nema više vremena za nas
Mi smo bili jednom ptice
Lude kao
Violine malih cirkuskih orkestara
Vidljive kao raspoloženja na dječjim čelima
Ostao je još jedino let jutarnjih ponedjeljaka
Kada su puni autobusi iznenađenih
Organizacijama smrtnih sivila i sivih smrti
Mi smo bili jednom ptice
Bjele kao vilinske zebe pod pahuljama
I crne kao egzotične ljepotice vulkanskih hridi
Ostale su još samo krletke eksplozija i osvetoljubivih monsuna
Nad zemljom od olovnog neba koje se nikada ne tumači tragično
Mi smo bili jednom ptice
Pjegavo spore , zadivljujući čudne
kao askolotli u barama od limunade
kao tužni ljenjivci i bajke pradjedova
Ostao je još samo rep umočen u rakiju
uskoro izumrlih konaka
gdje podočnjaci zaborava plešu po stolovima
Ništavila
Mi smo bili jednom ptice
U krošnjama maglovitih mamutovaca
Što kriče kao pterosauri u romanima epika i fantasta
Ostao je samo zaleđeni pjev , promukli eho
zarobljen ispod vijadukta
Katran brujanja
Mi smo bili jednom ptice
Slobodne od glupih zavjeta i obećanja gorima od nas
Mi smo bili jednom ptice što nikada ne slijeću
Na istu granu, zbog iste hrane
Ostalo je samo…..
Ma ništa nije ostalo
Možda ove naše oči
što uporno polijeću
a nikamo da odlete.
Post je objavljen 21.02.2017. u 22:01 sati.