|
Kolumbija.Zemlja, čije ime odzvanja strahopoštovanjem. Pablo Escobar, kokain, kava. To je prvo što mi pada na pamet. Eventualno Marquez ili Botero, ali kome je umjetnost na pameti na spomen Kolumbije. Jugoistočna Azija je kul ali Južna Amerika je za velike dečke i cure. Zašto? Zato što se ovdje uvijek nešto može dogoditi. Otmice su danas puno rjeđe nego nekoć ali ovdje si definitivno 24h na oprezu. Smiješak i dobronamjernost ljudi ponekad vara. Nije uvijek lako razlučit.
Zemlja kokainskih kartela sa glavnom podjelom na gradove Cali i Medellin. Korupcijom kakva je čak i nama nepoznanica. Escobar je u jednom trenutku ponudio otkupit cjelokupni vanjski dug zemlje u zamjenu za amnestiju. Zemlja stoljetne podjele na konzervativce i liberale, čiji međusobni masakri kroz povijest broje stotine tisuća žrtava. Teško je naći neosakaćenu obitelj. Mržnja se prenaša sa koljena na koljeno. Uz sve to Kolumbijci su veseo i nasmijan narod, uostalom kao i većina naroda van zapadnog Svijeta.
I dan danas se vodi rat između gerile(FARC-a i ostalih manjih ljevičarskih grupacija)s jedne strane i paramilitarnih privatnih policija(AUC-a) i države sa druge. Doduše,gerila je danas dublje u džungli pa je promet moguć većinom cesta i danju i noću ali nikad se ne zna. AUC je u međuvremenu službeno raspušten a neslužbeno se dobrim dijelom prelio u BACRIM,odnosno kriminalne grupe koje unajmljuju lokalne gangstere kao ubojice(sicarios),distributere droge i utjerivače dugova. Predsjednik Alvaro Uribe(bio na vlasti od 2002-2010 g.)je uz pomoć SAD-a uvelike doprinio smanjivanju kriminala i djelomičnom rješenju pitanja gerile(oca mu je likvidirao FARC). Ali, situacija u Kolumbiji je jako daleko od idilične.
Za putovanje sam,nažalost,izabrao Air Comet let iz Madrida. Zašto nažalost? Zato što lošijom kompanijom nisam nikad imao prilike letjet. Iznajmljuju slušalice za personal video screen koji ne radi. Hrane nema za kupit u avionu pa sam doslovce umro od gladi do Bogote. Stižem u jednom komadu i pokušavam naći način da nazovem Sebastiana sa couchsurfinga kod kojeg spavam. Budim čovjeka kojeg ne znam i saopćavam mu da njegov najnoviji virtualni prijatelj stiže u njegov stan. Velika je stvar imati nekog"who's in the know".
Super je taj couchsurfing(na osnovu tvog profila, član couchsurfing stranice odluči da li će te provest po svom gradu ili smjestit kod sebe na određeno vrijeme)ali, i pomalo čudan koncept. Primaš u kuću, odnosno spavaš kod nekog koga nikad u životu nisi vidio. Sve u svemu,s obzirom na frekvenciju korištenja te usluge, problema, praktički nema. Nevjerojatno.
Uzimam taxi koji mi ulijeva povjerenje i vozim se predgrađem. Vani je mokro, kiša pada u ovo doba godine(listopad).
Ulazim u Sebastijanov stan, čovjek spava. Vidim, veselo je bilo jučer. Odmah smo kliknuli,pametan i zanimljiv dečko. Proputovao cijelu Europu koristeći couchsurfing pa smatra da je vrijeme da nešto od toga vrati. Pošteno. Vadim orahovicu kojoj se Seb jako veseli. On vadi bijeli smotuljak kojem se ja veselim. Svi se veselimo. Odlazimo u restoran na večeru, vraćam se izmožden. Uvidjevši da sam sjeban, Seb me pita da li želim da ostanemo doma. Ne pada mi na pamet. Pa ovo mi je vjerovatno jedina subota u Bogoti.
Clubbing u Bogoti
Dolaze njegove frendice koje preferiraju whiskey nad mojom rakijom. I odlično pričaju engleski što je rijetkost u Kolumbiji. Odlazimo u klub Cinema. Upozoravam Seba na svoje fizičko stanje i nevino se raspitujem kako/koliko teško je nabavit Colombian finest. Otprilike,ko' kupit vino u Dalmaciji. U klubu je super,Seb nakon nekog vremena dolazi po mene i kaže mi čega ima i pita što želim. Od svega po malo,odgovaram. Upozorava me da je najunosniji kolumbijski izvozni proizvod ovdje prilično skup-7$ gram. Smijem se i osjećam ko' dijete u candy shopu.
slika 1.U La Cinema klubu
Jedini problem klubova u Bogoti je što se rano zatvaraju,u 3. Nema veze, zato je Bog izmislio aftere, da ljudi sami odrede kad će doma. Vozimo se u bogato predgrađe Bogote, u nečiji stan. Naravno poveli su dj-a iz kluba a sound system je već spreman. Muzika je toliko glasna da mi apsolutno nije jasno kako spavaju ljudi u okolnim stanovima i zgradama. Kod bogatih Kolumbijaca kokain je droga siromašnih pa se pomalo skrivaju od djevojaka dok ju konzumiraju. Seb kaže da preferiraju amfetamine jer na njima osjećaju ljubav. Na kokainu si robot. To je droga za ugodno druženje uz večeru sa prijateljima i čavrljanje. Slažem se uz opasku da je mix najbolji.
Ekipa na tulumu za mene misle da sam Kolumbijac i nije im baš jasno zašto sam došao u Kolumbiju. Oko sedmice mi Seb sugerira da bi bilo vrijeme da krenemo. Kaže da znaju zaključat vrata i nikog ne puštat van do popodneva. Iskradamo se bez pozdrava i odlazimo doma. Budimo se popodne i odlazimo u La Candelariu,povijesnu jezgru sedmomilijunske Bogote.
Slika 2.Bogota,glavni trg,Plaza de Bolivar
Slika 3.Stari dio grada,La Candelaria
Šarene fasade oživljavaju ovo tmurno i kišno nedjeljno listopadsko popodne. Obilazimo glavne turističke atrakcije. Plaza de Bolivar(glavni trg),muzej Donacion Botero i predivnu crkvu Iglesia de San Francisco. Ne osjećam se ugroženo pa hodam sa fotoaparatom u ruci ali me Seb upozorava, "this is Bogota"(zlatno pravilo br.1-uvijek slušaj lokalce). Jedna od urbanih legendi je Millionare's tour. Uvale ti se u nezaključani taxi na semaforu i vode te po bankomatima dok ti ne isprazne kartice. U zadnjih par godina se povećao i broj upada u hostele naoružanih skupina. No dobro, turisti ipak nisu toliko ugroženi s obzirom na kratkoću boravka. Uživam i radim ono zbog čega i putujem, družim se sa lokalnim ljudima i pokušavam barem na kratko postat dio zemlje u kojoj jesam a Seb mi,naravno, pomaže u tome. Vodi me u posjet svojim frendovima koji vode hostel.
Slika 4.Unutrašnjost hostela u Bogoti
Hostel je prekrasan. Stara kolonijalna zgrada sa otvorenim dvorištem u sredini i fontanom. Večer završavamo u meksičkom restoranu.
Ponedjeljak je radni dan pa Seb radi a ja lutam po centru grada. Super je kad nisi plave kose i svijetle puti u Južnoj Americi. Manje te opažaju. Ljudi u Bogoti su dugo mozgali kako riješiti problem prijevoza, planirali metro, usvojili revolucionarno i jeftino rješenje-TransMilenio. Sustav autobusa, koji imaju posebne trake. Brzi su kao podzemna a nije bilo potrebno kopat! Odlično. Navečer prolazi u druženju, stiže i Sebov frend diler pa obavljamo novu kupovinu. Odlična im je domaća trava(1kn=1 joint:)pa ne shvaćam zašto kupuju neki posebno uzgojeni skunk koja instant uništava mozak kao albanska trava špricana amonijakom. Sve je spremno za nastavak putovanja.
Villa de Leyva
Došlo je vrijeme da me taksista provoza okolnim putem do kolodvora. Problem je u tim situacijama što nema načina da budeš siguran da te voza okolo. Bar nisam završio na Millionare's touru. Ne treba se oko toga živcirat.
U principu, svaku autobusnu rutu u Kolumbiji vozi par kompanija(putnički vlakovi praktički ne postoje). Borba za svakog putnika je žestoka pa je i pregovaračka pozicija putnika snažna.Cjenkanje.Nevjerojatno je kako su autobusi udobni van Europe. Bilo gdje. Brazil, Sirija, Vijetnam, nebitno. Prostora za noge ima, sjedala se praktički pretvaraju u krevete a često vas dvore sendvičima, sokovima uz neizbježnu dekicu(vozači se vole poigrat klima uređajima). Čepići za uši su sve što vam treba. Nakon par sati stižem u Villu, prekrasan mali gradić, zapeo negdje u vremenu.
Slika 5.Villa de Levya
Slika 6.Hotel
Kamene ulice, bez moderne arhitekture. Mjesto gdje je vrijeme stalo. Smještam se u mali hotelčić Hospederia La Rocca. Šećem po gradu, družim se sa lokalcima i pušim jointove sa kokom. Upoznajem Camilla ispred lokalne birtije koji me vodi do svog posjeda koji namjerava uredit. Oduševljen je što imam za pušit i usprkos mojoj primjedbi da ne pretjeruje sa količinom jer je thc koji raste u ovoj zemlji jak, čovjek ne štedi. Vraćamo se nazad, hoda preko puta ceste i šuti. Pitam ga jel' dobro i da li mu je možda prejako. ”I dont wanna talk about that subject”, glasi odgovor koji nikad neću zaboravit:)
Halloween u haciendi,prvi susret sa korumpiranom murijom
Nakon 2 predivna dana opuštanja, vraćam se u kaos Bogote. Bliži se Halloween, a ja imam dogovor sa Sebom da idemo kod njegovog frenda u pravu haciendu na selu. Usput se dogovaram i sa Jordiom, poznanikom iz Barcelone koji sad živi u Kolumbiji, a organizira party blizu naše haciende. Atmosfera u gradu je odlična, svi briju na Halloween. Stižemo na Mateovu haciendu, koja se sastoji od ogromne glavne prostorije sa kuhinjom i dnevnim boravkom i devet soba!
Slika 7.Mateova hacijenda
Slika 7b.Halloween u haciendi
Uz sve to dolazi i ranč konja. Mateo mi priča kako je u vrijeme blokade Bogote od stane Farc-a njegova obitelj dobivala ponude za "zaštitu" od istih al na to nikad nisu pristali. Zato su morali pazit da sa večernjim satima budu u Bogoti. Ulazimo u aute i krećemo naći lokaciju Jordijevog partija koji je blizu ali opet, kako će se pokazat,daleko. Kolumbijci ne nalaze za shodno da označe izlaze sa autoputa jer kao,"onaj koji ovdje skreće, zna gdje mora skrenut". Da bi situacija bila zanimljivija, zaustavlja nas policija. Vozač pijan, mi puni svega. Hoću potajno snimat sa video kamerom al Seb ne da. Pregovori traju. Plaćamo 15$ mita uz komentar policajca, "izgledaš mi kao dobar dečko, nećeš nas cinkat"! Kolumbija...
Jedva smo našli to mjesto. Stojimo ispod brda, iznad nas svijetla kuća, basevi bruje a ne možemo locirat. Ujutro nas posluga budi, kamin je već upaljen a doručak serviran. Ah. Fasciniran sam činjenicom da moji ukućani jedu jaja sa džemom a sir tope u kakau. Ukusi se razlikuju. Provodimo dan u šetnji prirodom i sutradan se vraćam busom za Bogotu. Busevi imaju brzinomjere u putničkom dijelu tako da se može kontrolirat brzina vozača. Zanimljivo.
Bogota,San Gil,Barichara
Opet Bogota. Ne volim se vraćat nazad ali ponekad je rikverc jedini put naprijed. Kupujem kartu za San Gil, slatko mjestašce poznato po aktivnom odmoru i prekrasnom parku. Smještam se u hotelu Centro Red(10$). Dajem im majice na pranje koje se vraćaju druge boje. Nikad, ali nikad ne dajte skuplje majice na pranje. Odlazim na rafting i posjećujem prekrasan park El Galineral.
Slika 8.Park El Galineral
Slika 9.Barichara
Sutradan odlazim za Baricharu, još jedan prekrasan španjolski kolonijalni gradić. Sredina tjedna je pa nema puno turista, vrijeme povodim u šetnji, ispijanju piva i komunikaciji sa lokalcima koji vruća popodneva provode zatvoreni u bircevima, cugajući.
Vrijeme je za nešto novo.Karipsko more!
Santa Marta
Kupujem kartu(spušteno sa 72000 kolumbijskih pesosa(COP)na 55000, 10000COP=28kn)za noćni bus i ujutro stižem u Santa Martu. Ovdje je ljeto. Gotovo je sa kišom i oblacima.
Santa Marta je grad od 400000 stanovnika koji je izgubio ponešto od svog kolonijalnog šarma ali je na moru, žene su lijepe a rum i razno razne nepodopštine jeftine. Santa Marta je isto tako poznata ko jumping point za prekrasan obližnji nacionalni park Tayrona te Ciudad Perdidu(Izgubljeni grad) trekking.
Smještam se u Casu familiar(18000$). Kvart mi je veseo, pun barova i sumnjivih likova, muzika je glasna. Uglavnom svira vallenato, tipični muzički žanr ovog dijela Kariba. Odlazim u grad. Usput upoznajem Švicarca Johanna,odlazimo na cugu. Glavna ulica je puna barova i klubova koji rade do 3h ujutro. Nakon par piva vraćamo se u hotel.
Ujutro odlučujem promijenit smještaj jer je ovdje prebučno. Obično, kad stignem negdje, odspavam prvu noć u nekom smještaju preporučenom od strane Lonely planeta ali često se drugi dan, naspavan, premještam u hostel/hotel koji nije u vodiču. U hotelima koji nisu u vodiču se uvijek nađe bolji smještaj za cijenu. Naravno, podrazumijeva se da ćete u novom hotelu imati manje prilika upoznat zapadnjake.
Dakle, preselio sam se u hotel Savoy, u kojem za praktički iste novce, imam bolju sobu sa klimom.
Penjem se u lokalni bus i odlazim u obližnji El Rodadero. Prvi nesporazum je bio taj da bus moraš zaustavit da bi saznao gdje ide. Drugi, da me šofer zaboravlja obavjestit kad trebam sići pa radim krug po favelama.Dobro da je dan jer iskustvo ne bi bilo ugodno. El Rodadero je resort gdje bogati Kolumbijci dolaze na odmor. Plaže su široke i vrlo živahne. Igraju se razno razni sportovi, promatra ljude, nabija po bongosima, priprema roštilj. Ljudi su vrlo srdačni i komunikativni i rado će vas pozvat da im se pridružite. Naravno, potrebno je određeno znanje španjolskog jer nitko ne priča engleski. Na povratku slična priča sa gubljenjem. Nekako dolazim do hotela i spremam se za izlazak.
Sa Johannom odlazim u klub La Puertu. Lijepo je biti muškarac iz zapadnog svijeta u Južnoj Americi. Kad nas balkance smatraju gentlemenima onda znate kakvi su Južnoamerikanci.
Otkrivam i kolumbijsku klopu Cazuelu de mariscos, gulaš od plodova mora sa kokosovim mlijekom. To će biti moj svakodnevni ručak za boravka u Santa Marti!
Sutradan sa društvom odlazim na izlet u Tagangu,obližnji ribarski gradić. Dovoljno mi je bilo par minuta da shvatim da su plaže prljave i da tamo nemam što radit.
Sutradan se budim rano i krećem na dogovoreno mjesto za polazak na trekking u Ciudad Perdidu. Ciudad Perdida je jedan od najvećih otkrivenih gradova iz razdoblja prije moderne države Kolumbije. Osnovali su ga Tayrona Indijanci a otkrili su ga lovci na blago prije tridesetak godina. Nalazi se 40-tak kilometara od Santa Marte, i do njega se dolazi trodnevnim hodanjem kroz više ili manje gustu šumu/džunglu uz dvodnevni povratak. Dakle, uz boravak od jednog dana, sve zajedno 6 dana. Vrijeme je za krv, znoj i suze.
Slika 10.Polazak na trekking
Grupa je veća nego što bi trebala biti, nas petnaest. Cijena je 180USD, sa nama idu vodič i kuhar. Imamo sreće jer nam je vodič Edwin Rey, legendarni vodič agencije Turcol, koji je vodio i grupu od osam ljudi koja je kidnapirana od strane ELN gerile 2003 g.
Edwin i drugi vodič su ostavljeni vezani u kampu dok su osmoricu stranaca gerilci oteli i držali tri mjeseca da bi ih nakon toga pustili. Tim negativnim publicitetom je Ciudad Perdida ipak postavljena na turističku mapu Južne Amerike.
Vozimo se džipom dva i pol sata dok nismo stigli do početne točke. Tamo gdje idemo, civilizacije nema. Par puta izlazimo i guramo džipove zaglavljene u blatu. Grupa se upoznaje i postaje sve zabavnije. Sa nama je dosta učitelja engleskog, Amerikanaca i Engleza koji žive u Cartageni. I jedan Talijan. Prvi dan hodamo samo 3 sata. Put je naporan jer je uglavnom uzbrdo. Jako je vruće. Po putu nabasavamo na lokalne Tayrona Indijance. Osjećam se kao uljez jer nas tek pokoji hladno pozdravi. Priroda je fenomenalna, rijeke, jezera i slapovi, pa se svakih sat vremena zaustavljamo i kupamo. Više se i ne skidamo nego kompletno obučeni skačemo u vodu. Tak i tak si suh za 15 minuta!
Slika 11.Prvo kupanje
Slika 12.Tak je to izgledalo
Kasno popodne stižemo u kamp koji je na prekrasnom mjestu, kraj male rijeke. Kamp je vrlo jednostavan, stolovi, stolice i mreže za spavanje sa zaštitnim mrežama protiv komaraca. Nevjerojatno koliko je hrana dobra nakon napornog hodanja. Super je i što vodiči po putu dijele sitnice za jest. Lijep je doživljaj spavanja u džungli, kraj rijeke koja žubori. Uz sve te čudne zvukove san ne dolazi na oči. Onome tko nikada nije spavao u mreži, to je definitivno iskustvo. Fora je da spavaš poprečke. Ak spavaš uzdužno, teško ćeš se naspavat.
Slika 12.U ovome se spava
Ujutro, nakon pranja zubiju, odlazimo na obližnju La Piscinu(bazen). Teško je opisat osjećaj jutarnjeg kupanja u džungli, kad znaš da je najbliža civilizacija jako daleko. Glumimo Tarzana, urličemo i ljuljajući se lijanama, bacamo u jezerce.
Na povratku u kamp, dočekuje nas iznenađenje. Trač je istinit. Oni će nas zaista odvest u laboratorij kokaina!
Laboratorij kokaina
Za 10 USD po osobi prisustvovat ćemo kemijskom procesu proizvodnje kokaina. Laboratorij je vrlo primitivan i samo pokazuje koliko je lako proizvest kokain u Kolumbiji. Stabljike koke su svugdje. Ovo je njihovo prirodno stanište. Otporne su na sve insekte i bolesti i daju plod tri puta godišnje. Lišće koke se, nakon što se osuši, mješa sa solju i natapa u benzin. Kad se mješavina osuši, dodaju se razne druge kemikalije. Finalni proizvod u ovom djelu procesa je kokainska baza. Paramilitarne skupine otkupljuju kokain po 1000-1500 USD po kili i preprodaju kokainskim kartelima. Kokain je ovdje samo jedna od biljaka koje farmeri uzgajaju(ali i najunosnija) i tako i gledaju na nju. Krajnji korisnik nije njihov problem. Mora se od nečega prehranit obitelj.
Slika 13.Biljka koke svugdje raste,'ko jabuke v Zagorju
Slika 14.Finalni proizvod-fuj,fuj,fuj
Krećemo dalje. Drugi dan nas čeka 5 sati hoda. Sa naprtnjačom koja teži otprilike 8 kila, vrućinom i vlagom, to na trenutke zaista nije lako. Da ne pričam o brojnim prelascima snažnih rijeka koje je jedino moguće prijeći ako se svi rukama primimo u lanac. Istu rijeku prelazimo po 4-5 puta. Bilo je slučajeva da se netko oklizne koji su znali smrtno završavat. Non stop si mokar ali to nas ne smeta po ovoj vrućini. Mule sa hranom idu ispred nas. Džungla postaje sve gušća. Po putu srećemo i pokoju zmiju ali one uglavnom izmiču pred nama. Ni one ne vole ljude.
Slika 15.Jedan od prelazaka preko rijeke
Slika 16.Tayrona indijanci
Nakon mnogobojnih kupanja u rijekama i jezerima, oko 3 popodne stižemo u kamp. Kamp je identičan onome prošle noći, jedina razlika su bučni vodopadi u blizini. Nakon ručka, vrijeme provodimo kupajući se i izmjenjujući priče sa putovanja kojih nikad dosta. Nakon večere, svi se bacamo u mreže, željno iščekujući zadnji dan i Ciudad Perdidu
Ciudad Perdida
Sa prvim zrakama sunca svi smo na nogama. Kuha se kava, sprema doručak, obavlja jutarnja toaleta. Čeka nas zadnji i najteži dan. Teren je sve strmiji. Rijeku prelazimo 8 puta. Par puta prolazimo uskim prolazima iznad rijeka, sa naprtnjačom na leđima, nimalo ugodno. Nakon 5 sati hoda, kroz lišće se nazire početak 1200 stepenica obraslih mahovinom. Uspon do Ciudad Perdide. Nimalo lak posao nakon petosatnog hoda. Zrak je rijedak i hladniji. Dolaskom na vrh sav trud biva naplaćen!
Slika 17.1200 stepenica do Izgubljenog grada
Odjedanput, čovjek više nije umoran, osjećaj postignuća je jači!!!
“Grad”se sastoji od cca 150-ak kamenih okruglih terasa na padini, najveće na vrhu služile su vjerskim ritualima. Pogled je nevjerojatan, kao i priroda. Unazad par godina, ovdje je instaliran vojni kamp kao osiguranje od povratka gerile. Družimo se sa vojnicima kojima je smrtno dosadno. Ovdje su šest mjeseci u komadu!!!
Slika 18.Ciudad Perdida
Slika 19.Na sigurnom sam
U jednom trenutku čujemo komešanje iz kampa, vojnici se deru i gađaju kamenjem nešto visoko na drvetu. Nakon par minuta shvaćamo da se radi o ogromnoj zmiji. Gađali su je i polako spuštali dok nije pala na zemlju i onda, jadnu ošamućenu, dotukli. Samo su mi rekli”mata”-ubija. Da li ubija ili ne, nikad nisam uspio doznat ali mi je nekako drago da to čudovište ne živi par metara od mog kreveta.
Slika 20.Dvometarski ulov
Sljedeći dan ujutro, Edwin nas vodi u razgledavanje grada kojeg nije ostalo puno. Nakon ručka se grupa dijeli, jedni odlaze nazad, drugi ostaju još jedan dan. S obzirom da su u kampu aktivnosti ograničene, odlučujem se na povratak. Dobivamo novog vodiča koji lupa brutalan tempo hoda. To popodne hodamo samo tri sata do kampa. Drugi dan nas čeka 7-8 sati hoda a vodiču se očigledno jako žuri doma. Ne želječi propustiti kupanje u rijekama i jezerima, namjerno zaostajem i uživam u svojem zadnjem danu džungle, svjestan da se bez mene ne može vratit.
Navečer, sa Engleskinjom Allison, nakon cazuele, koju nisam mogao dočekat i par piva padam u san.
Sutradan navečer, nakon ponovnog dnevnog izleta u El Rodadero, kupujemo rum i nas par odlazi na plažu. Izlazimo u bar Ancon, gdje svaka runda ima totalno drugačiju cijenu. Uzvraćam im plaćanjem sa lažnim pesosima koje je meni, tko zna tko, negdje uvalio. Tak to ide ovdje.
Nekakav tip mi uletava cijelu noć jer je skužio da sam stranac i hoće mi prodat bijelo. Jedno tri puta me odveo na wc da ja to degustiram i propisno izubijao. Tip nije želio shvatit da mu novac unaprijed neću dati. Treći put je i redar ušao za mnom i pretresao me.
Zabavljali smo se neko vrijeme, kad je neki novi tip počeo pričat sa mnom. U jednom trenutku mi je doveo neku zgodnu Kolumbijku. Mislio sam da hoće Allison pa mi je doveo svoju frendicu. Ispalo je jako zgodno. Nakon kluba smo opet kupili rum i otišli na plažu. Kad smo se svi razišli a ostali samo Elizabeth(Kolumbijka) i ja, reko', super ti je taj frend. Ona ga nikad u životu prije nije vidjela.
Kako je Eli sjebala nedjeljno obiteljsko druženje
Sutradan je bila nedjelja, dan prije mog odlaska u nacionalni park Tayronu, prekrasnu plažu gdje se može spavat na otvorenom, uz more. Nalazimo se sa Enchituliom, Elinim frendom koji radi kao taksista. Di ćeš bolju vezu za ilegalne substance od taksiste. Zovemo ljude al nedjelja je i nitko se ne javlja. Vozimo se po gradu ali Enchi nikoga ne sreće. U jednom trenutku se sjeti da ima neka kuća gdje se samo uđe i kupi. Dolazimo do tamo i naravno da neću ja kao gringo unutra nego ide Elizabeth. Nakon par minuta vraća se, fulali smo kuću, odnosno upala je nekom u kuću!!!
To nas je malo obeshrabrilo al ne odustajemo. Nakon nekog vremena Enchi vidi na cesti nekog poznatog i obavljamo kupovinu. Kolumbijci uglavnom kupuju na puntitose (0.6 grama). Kupujem šest puntitosa i dvadesetak čistih jointova i to sve zajedno košta manje od sto kuna!
To što se kod nas prodaje pod kokain nema veze sa kokainom. Eventualno u Barceloni i sličnim lučkim gradovima se može naći nešto poštenije. Od pravog kokaina si totalno čist u glavi.
Vrtimo se oko Santa Marte i pljugamo. Enchi izlazi van iz auta i kupuje cigarete na komade. Kutije su mu preskupe.
Sutradan, rano ujutro, sa Talijanom Dariom, odlazim do busa koji ide za nacionalni park Tayronu(bus 10000$). Upoznajem Victoriu sa Novog Zelanda i smiješnog Kolumbijca kojem sam zaboravio ime.
Slika 20b.Karakterističan chivu bus
Tayrona park,,događaj sa murijom br.2
U busu saznajem da vojna policija na ulazu u Park Tayrona pregledava. Traže droge. Službeno se država bori protiv narcoturisma a neslužbeno policija otima novac zapadnjacima. Situacija nije dobra jer sam travu stavio u džep od kupaćih gaća a torba mi je na krovu minibusa. Sva sreća da sam bijelo sa ostatkom stvari ostavio u hotelu.
Do ulaza u park ne stajemo nigdje. Nadam se da pregled nije baš tako rigorozan. To je sve što mi preostaje. Pitam da li znaju šta se događa ako ti nešto nađu, kažu da su čuli da ti uzmu sve novce koje imaš kod sebe. Ostavljam 50 USD-a u hlačama, ostatak sakrivam u gaće.
Kad smo stali na ulazu u park, shvatio sam da priče nisu bile nimalo pretjerane. Šest vojnih policajaca stoji kraj stola i spremno nas dočekuju. Mene pregledavaju prvog. Pomislih, u Božjim sam rukama. Nikad u životu nisam bio tako pretresan. Nađu mi rizle. Pitaju što će mi to. Kažem,motam duhan. Gdje je duhan? Kažem,nemam ga više, a u Kolumbiji ga nema za kupit. Prihvaćaju odgovor i dalje kopaju, stvar po stvar. Grozna situacija. Ovo je Južna Amerika. Uvijek možeš naletjet na nekog tko ne želi mito kao svaki normalan policajac nego ganja čin.
Dolaze do kupaćih i ručnika, dižu to u zrak,ne primjećuju džep i stavljaju to na stranu. Teško je opisat taj osjećaj olakšanja i sreće u meni. Puštaju me.
Nakon pregleda, vraćamo se u bus. Ostali ne mogu vjerovat kad ima kažem da mi nisu našli.
Dolazimo u Canaveral, odakle moramo hodat dalje. Ovdje su plaže dobre al hlada nema a i morske struje su jake. Nastavljamo hodat još sat vremena do Cabo San Juan de la Guia. Prekrasan rt sa divnim plažama. Spava se u mrežama.
Dolazeći na plažu, Victoria mi kaže da ću upoznat njenog frenda kojeg je upoznala u Kolumbiji, koji je iz neke Slovenije i pita, da li je to blizu Hrvatske. Janez!!!
Eto ti njega, stiže nam u susret, mršav, duga kosica, profi fotić oko vrata, umjetnik:)
Odmah se skompamo, kreće zajebancija i podjebavanje. Jurij je super.
Spustio se iz Guatemale il Nikaragve, ko bi ga više znao. Prvu noć se smještamo u mreže iza restorana, u ne baš idiličan ambijent. Na visokom izbočenom rtu između dviju plaža večeras mjesta nema. Društvo je super, puši se, pije i jede riba. Ja pričam ekipi viceve o Slovencima(trudim se prevest,jel), a ekipa nafukava Jurija da priča viceve o Hrvatima. Oni nemaju viceva o nama.
Slika 21.Tayrona beach
Slika 22.Pogled na našu soba odozdola
Nakon osam sati više zaista nemaš kaj radit pa idemo spavat. Buđenje je rano, vrlo brzo nakon što sunce izađe.
Ovo mjesto je raj. Drugi dan se prebacujemo na rt, u cabanu. Dan provodimo izležavajući se, duvajući i družeći. Savršen dan. Osjećaj spavanja na 30 metara visine iznad mora, uz konstantan vjetrić, ne može se opisati. Čovjeku je žao zaspati.
Slika 23.Prvo što čovjek vidi kad se probudi...
Slika 24.Ekipa na plaži
Sutradan,oko podneva, krećemo nazad prema Santa Marti. Pješke do Canaverala pa taksijem do glavne ceste. Tamo nailazimo na smiješnog Australca sa ogromnom daskom za surfanje koji se baš sprema za Venezuelu i muče ga horor priče o stanju u zemlji u kojoj vlada Chavez. Kaže da je čuo za slučajeve da te policija zaustavi i jednostavno ti uzmu sve što imaš. Kome ćeš se žalit, američkoj ili engleskoj ambasadi? Bezvlađe vlada.
Victoria mi je pričala da su par puta pljunuli na nju.
No dobro.Ja sam u sigurnoj Kolumbiji:)
Dan provodim sa Dariom, Enchituliom i Elizabeth. Opraštam se sa svima jer sutra odlazim u Cartagenu. Ne spava se.
Cartagena
Ujutro odlazim na kolodvor i kupujem kartu(20000$). Bijelo koje sam skupio u hotelu nakon povratka, koje sam imao u šest vrećica, stavljam u sedmu i u gaće. Kako su vrećice na vrhu otvorene, cijelo vrijeme provjeravam gdje su mi u gaćama, odnosno, da li su mi ispale. Bus staje u Baranqili,po nekom čudnom principu čekamo da se napuni da krenemo dalje.
Dolazim u Cartagenu, odnosno, na njen kolodvor koji je prilično udaljen od centra. Saznajem kako doći busom do grada i krećem.
Slika 25.Ulaz u starogradsku jezgru
Slika 26.Cartagena
Cartagena je dragulj kolonijalne arhitekture. Grad je labirint kamenih uličica, veselo ofarbanih fasada, ogromnih drvenih balkona, masivnih crkava i konjskih kočija. Kao glavna luka poveznica Europe, Sjeverne Amerike i Južne Amerike, pretrpjela je brojne piratske napade. Danas je jedini istinski izvozni turistički proizvod Kolumbije.
Podijeljena je na sređenu usku gradsku jezgru gdje spavaju turisti i olinjali Getsemani koji se naslanja na gradsku jezgru gdje spavaju ovakvi kao ja. Ne trebam napominjat da uz to dolaze sumnjivci, kurve i dileri. Moj tip kvarta.
Hodam i tražim smještaj što je potrajalo. U jednom trenutku krenem opet ispipivat sadržaj gaća i na veliko iznenađenje shvaćam da nešto nije u redu. Vrećice nema. Kako je tek popodne, stajem iza nekog auta i kopam po gaćama.Ne moram nikome posebno objašnjavat kako je to negdje glupo izgledalo. Nalazim jednu vrećicu u gaćama, drugu u čarapi. Divno. Hodao sam okolo i sijao bijelo. Nadam se da sam barem nekog nasmijao.
Slika 27.Klasičan,prilično dosadan kolumbijski ručak
Smještam se u hostel Marlin(20000$) i izlazim van. Na uglu je Habana bar, trešti salsa, atmosfera je super. Par žena mi prilazi, hoće plesat, meni je neugodnjak jer ne znam. Upoznajem Denisa, iz Švicarske. Došao je ovamo studirat. Sudeći po tome kako izgleda, došao je ovamo studirat kokain. Bar se zatvara i krećemo polako doma.
Sutradan se nalazim sa Jurijom, Victoriom i Valeriom, koji su stigli nekim drugim kanalima. Super je ta Kolumbija jer malo ljudi putuje njome a svi više-manje putuju istom rutom tak da se konstantno srećemo. Zna se dogodit i da mi netko priča o nekom koga upoznam nakon par dana. Zgodno. Radimo ono što je najbolje radit u Cartageni, gubimo se po malim uličicama prekrasnog grada.
Navečer odlazimo u Mr.Babillu, mali klub koji više podsjeća na restoran jer pravog podija i nema. Ljudi plešu oko stolova i na njima. Vraćamo se doma kroz Calle da la media luna, ulicu u kojoj spavamo, koja živne noću na krivi način.
Kako nam je netko spomenuo mud volcano(vulkan blata), odlučili smo to otići probat.
Sat vremena vožnje od Cartagene nalazi se pravi vulkan ali ne lave nego blata!
Iznajmili smo auto za nas četvero(120000$) i krenuli.
Vulkan
Slika 28.Vulkan
Slika 29.Čudan,čudan osjećaj:)
Uz taj čudan vulkan nalazimo samo mali restorančić. Ekipa čeka u redu i kako se napravi mjesta u vulkanu, tako se ulazi. Ljudi koji tamo rade, uzimaju naše kamere pa se barem o tome ne moramo brinut. Osjećaj plutanja u blatu je u najmanju ruku čudan! Tijelo se ne može baš kontrolirat pa se sudaramo. Jako, jaaako zabavno!!!
Nakon fotkanja, silazimo dole i odlazimo do obližnje rijeke gdje nas žene peru. Sve to zajedno košta 1.50 USD. Na povratku nas murija zaustavlja i pretresa. Vozač plaća mito 5 USD. Razmatramo na zadnjem sicu da mu uvalimo lažnjak koji je nama netko uvalio. Kažu da je u Južnoj Americi moguće dobiti lažne novčanice sa bankomata!
Navečer odlazimo u stari dio grada, u klub Tu Candela. Sve vrvi od kurvi u potrazi za poslom ili možebitnom budalom koja će se zaljubit u njih i otfurat ih u Europu. Nema baš atmosfere pa se prebacujemo u bar Quinto. Uvaljujemo lažnjake koje smo dobili. Poanta igre je da uvališ jednako mnogo lažnjaka koliko dobiješ.
Nakon mnogo Aguila(lokalna piva)i svega ostalog, odlazimo na počinak.
Tekma prva
Slika 30.Na tekmi
Drugi dan, načusmo da se u gradu igra neka tekma. Neka kvalifikacija za ulazak u prvu ligu ak sam dobro shvatio. Nebitno. Dolazimo taksijem do stadiona, kupujemo karte i uz pivu čekamo tekmu. Na tribini, kada su ljudi oko nas shvatili da smo stranci, dobivamo mnoge ponude za kupovinu bijelog uz mimiku šmrcanja. Umiremo od smijeha kod svakog izvođenja kornera jer tri policajca sa štitovima štiti igrača koji izvodi korner. Ne moram naglašavat što sve leti sa tribine. Došli su i neki gostujući navijači za koje se policija baš i ne brine pa počinju neredi na drugoj tribini. Sve u svemu, jedno vrlo ispunjeno popodne.
Navečer se nalazim sa Pete-om, učiteljom engleskog iz Sad-a kojeg sam upoznao na trekkingu. Odlazimo u Café Del Mar, koji se nalazi na gradskim zidinama. Pogled je super, sa jedne strane moderni dio grada, sa druge osvijetljen sat na glavnom tornju. I nevjerojatan sunset!!!
Slika 31.Cafe Del Mar Cartagena
Odlično mjesto za ispijanje koktela. Nažalost, došao je kraj našem druženju sa Victoriom koja odlazi. Još jedan rastanak sa dragim ljudima, sa kojima se istinski zbližiš u deset dana provedenih zajedno, a koje si svjestan da vjerovatno nikad više nećeš srest u životu. Jurij, Valeria i ja nastavljamo dalje.
Kupujemo kartu za Tolu(spuštamo sa 25000 na 17000$) i nakon trosatne vožnje stižemo. Sa stanice nas kupe nekim trociklima i furaju u Villa Babillu(15000$). Hotelčić je zgodan, ima neku centralnu prostoriju na otvorenom gdje su mreže za ljuljanje i tv. Odlazimo u šetnju i shvaćamo da smo se zajebali. Ni traga onome što smo očekivali. Olinjali, zmazani, vjetroviti gradić koji možda i liči na nešto kad je pun ljudi i života ali mi smo ga iznenadili u razgolićenom izdanju. Čak ni cazuela de mariscos , koja mi je ostala u tako dobrom sjećanju, ne liči na ništa. Kupujemo rum i cugamo u hostelu.
Sutradan, nakon peciva i jugos natural(prirodnih sokova), odlazimo u obližnji Covenas.
Nova greška. Možda smo i mi malo prezahtjevni nakon Cartagene. Vraćamo se u hotel, gdje odlučujem da ću odsad kuhat jer je hrana zaista bezlična u Kolumbiji. Vlasnici hotela su simpatična Kolumbijka i antipatičan Nijemac.Kolumbijka nema ništa protiv da kuhamo, Hans na mitraljezu sere. Dosta nam je ove vukojebine pa odlazimo na kolodvor po karte za Medellin. Ovaj put cjenkanja nema, 77000$.
Sjedamo u noćni bus, u kojem moraš zaista stavit na sebe svu robu što imaš jer je u njemu ledara. Dolazimo u Medellin oko šest ujutro.
Medellin
Drugi najveći grad u Kolumbiji. Kažu da su ovdje najljepše žene na svijetu. Prvo sam bio skeptičan u vezi još jednog turističkog slogana da bi se na kraju morao složit. Doduše, plastične operacije pomažu, ali to je ostatak nekog drugog vremena, vremena narko kartela. Ono po čemu je ipak,Medellin poznat, je sitni kradljivac automobila Pablo Escobar koji se prometnuo u ponajvećeg kriminalca svog vremena.
Slika 32.Plastične operacije su toliko raširene da lutke izgledaju ovako...
Plata o plomo. Srebro ili olovo. Mito ili metak. To je bila Escobarova taktika rješavanja protivnika i nije birao. Predsjednički kandidati, ministri, visokorangirani policajci. Pobio je na tisuće ljudi. Na vrhuncu snage, krijumčario je 15 tona kokaina dnevno u SAD, vrijednog više od milijardu dolara. Po priznanju njegovog knjigovođe, mjesečno bi trošili 2500$ samo na gumice za svežnjeve novčanica od 100$ koje bi pohranjivali u skladišta i godišnje otpisivali 10% što bi miševi pojeli.
Escobar je bio cijenjen u Medellinu jer je gradio kuće,škole i igrališta za najsiromašnije. Dan danas se ljudi brinu o grobu, cvijeća nikad ne fali.
Ulovljen je nakon nekoliko godina potrage specijalne jedinice, Search Block-a, potpomognute naravno, od SAD-a ali i od takozvanih Los Pepes-a, (obitelji žrtava Escobara i suparničkog Cali kartela)
Uzimamo metro(jedini grad u Kolumbiji koji ima metro)i odlazimo u dio grada zvan El Poblado. Smještamo se u Tiger Paw hostel(dormitorij 20000$).
Hostel ima terasu na krovu gdje upoznajemo neke Amerikance koji žive i rade u Medellinu. Duvamo sa njima i raspitujemo se gdje možemo nabavit bijelo. Kažu da bi trebali suptilno pitat gazdu, koji je isto Amerikanac. Upoznajem gazdu i nakon desetak minuta razgovora o američkom nogometu o kojem nemam pojma,pitam da li može nabavit. Kaže da može i da dolazi sa pizza dostavom. Problem riješen.
Odlazimo u Zonu Rosu, dio grada vrlo blizu našeg hostela koji je pun restorana, barova i klubova. Umorni smo od noći provedene u busu pa ubrzo odlazimo doma.
La Ceja,Rio Negro,Marinilla
Dan koristimo za izlet u obližnje gradiće u planinskoj regiji jugoistočno od Medellina. Krećemo sa južnog autobusnog terminal. Ova regija se zove Circuito de Oriente, a sva mjesta su toliko blizu jedno drugome da se mogu obići u jednom danu. La Ceja je na rasporedu prva(6000$). Slatko mjestašce sa velikim glavnim trgom, kuće na trgu imaju velike balkone sa sačuvanim dekoracijama. Sljedeći je na redu Rio Negro. Uzimamo colectivo(taxi koji kreće kad se napuni-2000$) i nakon pol sata stižemo. Red šetnje, red ispijanja pive. Gradići su super, atmosfera je totalno opuštena, nema traga napetosti velikih kolumbijskih gradova. U zadnji(Marinillu-2000$)stižemo lokalnim busom. Kondukter nikad ne izdaje karte pa se mora provjerit sa lokalcima koliko je karta. Gringose vole odrat. Najbolje je bez riječi dat im novaca koliko karta košta.
Slika 33.Marinilla
Sa večernjim satima izlazimo van. Prvo je na redu El Blue u Zona Rosi ali nas interesira pravi clubbing pa odlazimo taxijem u Las Palmas,u La Casu. Ne puštaju nas unutra pa idemo u Babylon klub prekoputa. Babylon nije niš posebno pa se oko pol tri vraćamo u La Casu. Ovaj put nas puštaju i klub nam se jako sviđa!!!
Muzika i ekipa su super. Svira dobar house al, nažalost, već u 3.45h zatvaraju. Odlazimo doma sa idejom da se sutra vratimo, al ranije.
Dan provodimo u lutanju centrom Medellina. Centar grada je baziran oko Parque de Bolivar.
Ulice pune života, mnogobrojni butici(centar tekstilne industrije Kolumbije), mnogo mladih. Dolazimo do trga ispred stanice nadzemne i vidimo prozirnu kutiju cca dva kubna metra krcatu noževa. Pokušavamo izračunat koliko tu ima noževa. Na tisuće. Takvi trenutci te vrate u zbilju, shvatiš gdje si zapravo. Koliko ovaj narod ima doma oružja ako u ovoj kutiji ima desetak tisuća noževa kojih su se riješili?
Na povratku u naš kvart vidimo kak punjenje/pražnjenje bankomata izgleda. Dva zaštitara sa pištoljima vani stoje na ulazu u metro, dok treći obavlja posao. Ništa se ne prepušta slučaju.
Navečer pljušti kiša i lovimo taxi direktno za La Casu. Ulazimo u klub al ljudi baš i nema. Naravno, ak je jučer bilo krcato, danas teško da će biti opet puno. Kužeri su danas negdje drugdje. Shvaćamo da je malo zajebano ići šmrkat u wc pošto nema baš ljudi u klubu i redari sve vide pa odlazimo u bar prekoputa koji je prazan. S obzirom da bijelog nikad dosta, u jednom trenutku Jurij se vraća sa wc-a, malo”unezveren”. Malo je previše povukao. Dolazimo na parkiralište kluba gdje srećemo nekog tipa i raspitujemo se za neki drugi klub.Kaže da ima jedan ali da je na drugom kraju grada. Ulazimo u taxi koji nas jaaako dugo vozi.
Jurij mi se meškolji, mislim da je u pitanju paranoica. Ulazimo u klub Carnival koji je praktički prazan i nakon cca sat vremena odlučujemo se za povratak doma. Jurij mi priopčava da on sutra odlazi za Cali. Pizda. Fino smo se dogovorili da ćemo vikend izgurat zajedno.
Slika 34.Favele Medellina
Dan koristimo za posjet favelama iznad grada. Odlazimo do zadnje stanice metroa i onda žičarom ubrdo. Uživamo u pogledu, ipak se ne usudivši ući u favelu sa našim kamerama i skupim fotoaparatima.
Navečer, bez Jurija i Valerie koji su zbrisali za Cali, izlazim sa Nicole iz New Yorka i njezinim kolumbijskim prjateljima. Kako je to super kad te netko lokalan odvede van. Nije moj đir ali se svejedno super provodim uz tople Kolumbijce. Obilazimo studentska mjesta 4 Ochos i Chicitu.
Sutradan(nedjelja), provodim dan u hostelu i tek popodne odlazim u grad. Primjećujem plakat za nogometnu tekmu i shvaćam da za pol sata počije tekma doigravanja za prvaka!!! E Jurij, Jurij, kako si se zajebo!!!
Provjeravam koliko novaca imam i da li imam vremena vratit se u hotel po još. Nemam.
Odlazim na metro i raspitujem se kako doći do stadiona. Želim na tribinu gdje su najžeći navijači Nacionala, La Mafia. Nažalost, niš od toga. Ulazi se samo uz iskaznice. Uvidjevši da sam stranac, pokušavaju mi prodat ulaznicu za neku “kulturniju”tribinu al ja želim na sjever, koja je isto polunavijačka tribina i na kojoj će vjerovatno bit smješteni gostujući navijači, ako stignu.
Ulazim na stadion, atmosfera je prava južnoamerička, trake preko dvije tribune, zastave, konfeti. Odlično. Nisam još dan danas prežalio što sam prije par godina stigao u Brazil taman kad je prvenstvo završilo. Uskoro ulaze I gostujući navijači,njih 150-tak. Smještaju ih na našu tribinu i rade tampon zonu od cca 10-tak metara.
Čim su siročiće smjestili kreću letjet flaše na sve strane. Murja uopće ne reagira.
Teško je pratit utakmicu kad istovremeno moraš pazit da ti boca ne doleti u glavu ali, s obzirom da je nogomet stvarno loš, ovako vrijeme brže prolazi. Atmosfera je super ali domaći gube i kako se utakmica približava kraju i atmosfera je sve napetija. Neko duva na tribini i redari pretražuju tribune. U zemlji sa toliko drugih problema to me zaista čudi.
Utakmica završava porazom domaćih, navijači izlaze i gađaju gostujuće navijače svime što imaju. Sretan odlazim doma jer sam ipak doživio veliku južnoameričku utakmicu.
Slika 35.Dućan
Slika 36.Ovo mi ni dan danas nije jasno
Slika 37.A ni ovaj pištolj na prozoru busa...
Odlazim u hostel i pakiram se jer lovim noćni bus za Bogotu. Javljam se Sebu ali kod njega ne mogu prespavat jer mu je stigao komad iz SAD-a. Jordi kaže da nema problema da kod njega prespavam.
U busu za Bogotu se i gadno prehlađujem, imunitet mi je vjerovatno pao od silnog divljanja zadnjih dana. Dolazim bolestan. Gadno je to kada se razboliš na putu.
Ovog puta imam sreće jer nisam sam. Jordi i njegova žena se brinu za mene. Dan prije polaska se nalazim sa Sebom i nekim njegovim frendovima na večeri. Fascinira me blindirani jeep od njegovih frendica. Još jednom, Kolumbija…
U avionu nazad opet iznenađenje. Bez obzira što krećemo u 15h po lokalnom vremenu,nakon ručka nam zamračuju prozore. S obzirom da lampe ne rade(???)čamim satima u mraku. Kakva kompanija!!!
Preko Madrida i Minhena, nakon 40 dana, stižem u Zagreb. Carinik je jako simpatičan ali mi pretura po stvarima. Pita me čime se bavim. Kažem iz Tajlanda žuto,iz Kolumbije bijelo i samo na veliko. Smije se i pušta me…
|
