CuRa Na X
20.06.2006., utorak
VJEŠTICE I CRNA MAGIJA
|
Magija prema mjesečevim mijenama:Blagoslov: puni mjesec. Blagoslov doma: puni mjesec. Bogatstvo: od prve četvrti do punog mjeseca. Cilj (postignuće): od prve četvrti do punog mjeseca. Dobar ulog (prodaja): zadnja četvrt. Dobar ulog (kupovina): prva četvrt. Dobivanje (stvari i ciljeva): prva četvrt i puni mjesec. Egzorcizam: zadnja četvrt. Inspiracija: prva četvrt i puni mjesec. Intuicija: puni mjesec. Kletve (razbijanje): zadnja četvrt. Komunikacija: puni mjesec. Liječenje: zadnja četvrt. Loše navike (prekinuti): zadnja četvrt. Ljepota: puni mjesec. Ljubavna magija: prva četvrt i puni mjesec. Ljubavne čarolije (obrnuti): zadnja četvrt. Mijenjanje oblika: puni mjesec. Mir (kraj agresivnosti, rata): zadnja četvrt. Mudrost (povećati): prva četvrt i puni mjesec. Napredak karijere: prva četvrt. Negativnost (otjerati): zadnja četvrt. Nesreća (obrnuti): zadnja četvrt. Noćne more (otjerati): zadnja četvrt. Novac (povećanje): prva četvrt. Odluka: prva četvrt i puni mjesec. Opraštanje: mladi mjesec. Oslobađanje: zadnja četvrt. Ovisnost (potpuno): zadnja četvrt. Povezivanje: zadnja četvrt. Preklinjanje duha: puni mjesec. Preobrazba: puni mjesec. Prijateljstvo: prva četvrt. Prijelaz preko nečega: zadnja četvrt. Prizivanje Mjesečevog Božanstva: puni mjesec. Proricanje: prva četvrt i puni mjesec. Proročanski snovi: puni mjesec. Putovanje: prva četvrt. Rast (bilo koje vrste): prva četvrt. Rituali plodnosti: prva četvrt i puni mjesec. Sklad: prva četvrt. Snaga: prva četvrt i puni mjesec. Snaga (psihička): puni mjesec. Spajanje (brak, poslovna suradnja) : prva četvrt i puni mjesec. Spolne želje (povećavanje): prva četvrt. Sreća: prva četvrt. Sreća (osjećaj): prva četvrt i puni mjesec. Strah: zadnja četvrt. Težina (povećanje): prva četvrt. Težina (smanjenje): zadnja četvrt. Traženje: mladi mjesec. Učenje: prva četvrt i puni mjesec. Umjetničke kreacije: od prve četvrti do punog mjeseca. Uzdizanje energije: prva četvrt. Vrijeme (poboljšanje): prva četvrt. Vrijeme (pogoršanje): zadnja četvrt. Zaštita: prva četvrt. Zdravlje: puni mjesec. Znak: puni mjesec. Želje (ispunjenje): prva četvrt i puni mjesec. UVOD Vještica je osoba koja je sljedbenica stare religije, one koja je postojala kad kršćanstvo još nije bilo niti začetak ideje u nečijoj glavi. Prakticiranje vještičje magije sa svojim vjerovanjima, štovanjima, raznim oblicima inicijacija, stoga je vrlo nalik svakoj drugoj religiji. Međutim, za razliku od većine drugih religija u kojima se osoba rađa kao pripadnik određene vjere samom činjenicom da su joj roditelji te vjere, a čin inicijacije biva tek simboličan, da bi osoba postala članica vještičjeg klana potrebno je puno više. Ulazak u klan nije samo simbolička gesta bez previše značenja. Inicijacija se ne nudi. Ona se mora zaslužiti i samo osobe koje su se dokazale vrijednima mogu ući u klan. S obzirom na starost same religije, u njoj možemo naći i božanstva koje su u drevnim vremenima štovali i naši preci. No, od svih bezimenih bogova i boginja koji su nekad postojali danas su ostali tek Božica Majka Zemlje i Mjeseca sa svojim sudrugom Rogatim Bogom, kao osnovna božanstva. Vještice su uvijek bile u bliskoj vezi sa prirodnim silama, budući da su i njihova božanstva u biti Priroda i Sile Prirode. Stoga za vještice danas možemo tvrditi i da su bile prvi ekolozi koji su ikad postojali. Tek u 6. stoljeću Crkva je počela u Rogatom Bogu prepoznavati Sotonu, pa su stoga vještice svrstane u sluge Nečastivog. Međutim, obzirom da se radi o božanstvu koje je postojalo u vjerovanjima dok još kršćanstvo nije ni postojalo, jasno je da je lik Sotone zapravo rađen po liku Rogatog Boga, simbola stare, zabranjene religije, koji je na taj način postao oličenjem zla. S tim u vezi nazivanje vješticama štovateljicama Sotone je neopravdano. Sa stanovišta Crkve riječ je o "neznabošcima" i "poganima", ali ipak, riječ je samo o osobama koje vjeruju u neko drugo božanstvo. Greška u vjerovanju da su vještice štovateljice Đavola možemo opravdati i činjenicom da vrhovni svećenik klana u ritualnim ceremonijama nosi odoru od kože sa kapuljačom na kojoj su rogovi. U srednjem vijeku su tu činjenicu uzimali kao potvrdu da vještice slave Sotonu. Međutim, ako uzmemo gore navedenu starost vještičje religije i činjenice da je ta religija postojala prije nego je kršćanstvo izmislilo Sotonu, te ako znamo da visoki svećenik vještica nosi svoju rogatu odoru u čast svom božanstvu Rogatom Bogu koji je simbol muškog elementa u prirodi, u kojoj kod mnogih životinja rogovi označavaju muškog pripadnika vrste, bez puno razmišljanja možemo sve te tvrdnje odbaciti kao apsolutne besmislice. Mnoštvo je starih religija koje su zasnovane na vjeri u prirodne elemente, štovanje zemlje i prirode i svih oblika života, te ciklusa života i smrti u kojima je ponovno rođenje u bliskoj vezi s mijenama Sunca i Mjeseca. Riječ je o religijama koje su postojale prije svih koje danas poznajemo. U vrijeme začetka kršćanstva poganske religije su još uvijek bile vrlo jake. Međutim, s jačanjem kršćanstva počeli su progoni. Tako su počela povlačenja u "ilegalu" svih štovatelja starih religija koji nisu željeli posustati pred napadima nove, mlade i vrlo agresivne religije koja je željela u korijenu sasjeći sva stara vjerovanja, grčevito se boreći za vlast. Ipak, sve vrijeme postojeći u tajnosti, ta stara vjerovanja održala su se sve do današnjih dana. No, tek negdje krajem 1940. prakticiranje magije, kao samostalne religije, biva prihvaćeno u široj javnosti, mada i dalje s puno skepse i nepovjerenja, jer ljudi i dalje jako malo znaju o istini iza legende o vješticama, a vještičji klanovi i pojedine vještice i dalje se drže podalje od javnosti. U vještičarenju mjesec ima veoma važnu ulogu, pa je zbog toga vrlo važno poznavati mjesečeve mjene i njihov značaj u vještičarenju. Kad se Mjesec na svojoj putanji nađe u blizini Sunca, mi ga više ne vidimo i kažemo da je tada mladi Mjesec ili mlađak i moguće ga je vidjeti idućih večeri po zalasku Sunca, kao neki tanki srp na nebu. U slijedećih sedam dana Mjesec postupno dolazi u položaj u kojem ga u odnosu na Sunce vidimo pod pravim kutom i tada vidimo osvjetljenu desnu polovicu, jer je tom stranom okrenut prema Suncu i to je tzv. prva četvrt. Poslije toga, njegova se osvjetljena strana povećava svakim danom dok se ne nađe na suprotnoj strani Sunca, 14.5 dana od mladog Mjeseca.Tada je potpuno osvijetljenja strana prema nama i tu pojavu zovemo puni Mjesec ili uštap. Zatim se osvijetljena strana postupno smanjuje i pri tome se Sunce nalazi s lijeve strane i kad se smanji na točno polovicu onda je to zadnja faza i to nazivamo zadnja četvrt . Mjesec se potom ponovno prividno približava Suncu, sve je manje vidljiv, gubi se u odsjaju Sunca te se nakon 29,5 dana ponovno vraća u položaj gdje započinje novi ciklus kao mladi Mjesec ili mlađak. Ovaj početak se često u književnosti naziva rađanje mjeseca. 1. TAJNE PORUKE - SECRET MESSAGES =========================== UČINAK: Poruke napisane limunovim sokom ili octom pomoću čačkalice neće biti vidljive dok ih ne prineseš žarulji ili svijeći. SASTOJCI: - sok od limuna ili vinski ocat - mala posuda ili papirnata čaša - čačkalice - tanki bijeli papir - komadić papira - olovke POSTUPAK: Napuni malu posudicu sa limunovim sokom ili vinskim octom, namoči čačkalicu u tekućinu i koristi se njome kako bi ispisao poruke na papiru. Pričekaj neko vrijeme da se tekučina osuši. Napiši tu poruku i olovkom na komadiću papira kako bi vidio radi li sve ispravno. KAKO NAPRAVITI DA SE TEKST POJAVI: Da bi se tekst pojavio stavite papir u blizinu svijetleče žarulje, budite oprezni jer su žarulje prilično vruće da ne bi zapalili papir ili se opekli. Bit ćete zadivljeni kad se misteriozni tekst pojavi. 2. ČAROLIJA ŽELJA - WISHING SPELL ========================== UČINAK: Ispunjava tvoje želje. SASTOJCI: - tri lovorova lista - komadić papira POSTUPAK: Kad je mladi mjesec zapiši svoju želju na komadić papira. Sad zamisli kako se tvoja želja ostvaruje. Savi taj papir na trećinu i stavi tri lovorova lista unutra. Ponovno, zamisli kako se tvoja želja ispunjuje. Savi opet papir na trećinu i stavi ga na mračno mjesto. Nastavi zamišljati kako ti se ispunjuju želje dok to radiš. Jednom kada ti se želja ispuni zapali papir kao zahvalu. Ne reci nikome svoju želju, jer ako to učiniš to će se negativno odraziti na čaroliju. 3. ILUZIJA - GLAMOUR ================= UČINAK: Mjenja boju tvojih očiju. POSTUPAK: Meditiraj i razmišljaj o boji svojih očiju kakve su sad. Zamišljaj kako ti zlatna sjajna svjetlost svjetli kroz oči, iz unutrašnjosti tvoje glave prema van. Sada zamisli kako se boja tvojih očiju mjenja u boju koju ti želiš. Iluziji će biti potrebno od 15 do 20 minuta da se ispuni. Tada, ti nećeš vidjeti nikakvu promjenu jer se poznaješ predobro pa možeš vidjeti kroz iluziju, a tako i tvoji bliski prijatelji i rodbina. Da vidiš je li se iluzija ispunila pitaj nekoga koje su ti boje oči. I zapamti, vježba vodi do savršenstva. Iluzija nestaje kad prestaneš misliti na nju. Povijest vještica povezana je s poviješću ideje "praznovjerja" zabilježene perom prvih autoriteta kršćanskog Zapada. Jer "praznovjerje" je primarno religijsko-kritički pojam, koji se razvio protiv "krive religije" i koji je za teologiju Zapada bio od eminentnog značenja. Kao religijsko-kritički pojam, praznovjerje sadrži dvostruki prijekor izvrnuto-pogrešnog vjerovanja i mišljenja, kao i izvrnute i pretjerane plašljivosti u stvarima religije. Kao takav on cilja na intelektualno-moralnu izvrnutost čovjekove religioznosti. U tom je smislu kršćanska teologija taj pojam razvila u okviru sukoba sa svijetom starih religija. Praznovjerje označava neuka čovjeka, čiji je um zamračen biblijskim grijehom, taj se pojam, dakle, tumači polazeći od ranjene prirode palog, neizbavljenog čovjeka. U teologiji praznovjerja kao posljedica istočnog grijeha praznovjerje ponajprije označava "staro" i pogansko-pretkršćansko praznovjerje, dok je praznovjerni čovjek osoba koja se vraća u povijesno-izbaviteljsku fazu čovječanstva. Ma koliko često kršćanska antika i srednji vijek označavali praznovjerje kao nešto budalasto i glupo, ipak ga rado označavaju i kao nešto staro. Tako dugo dok se kršćanstvo prisjeća poganskog života, posebno u misionarskim područjima, takve opaske su objektivno utemeljene spoznaje opstanka praznovjerja u poganskom shvaćanju svijeta i praktičnom životu: prinošenje smrtne žrtve i uz to vezane predstave vračanja, čaranja, magije, vjerovanja u hamajlije - predstavljaju poganski kult i praznovjerje. Tek s nestankom javnog i državnog sankcioniranja poganstva, odnosno završetkom čisto misionarskog djelovanja, i nakon što su se teologija i apologetika prestale baviti poganstvom i praznovjerjem kao suvremenim protivnikom, praznovjerje, koje je dotada smatrano posebnim i karakterističnim izrazom poganstva, poprimilo je specifičnu kvalitetu i konačno postalo zaseban fenomen. Povezanost s izrazitim svijetom poganskog života i njegove kulture iz prvih stoljeća kršćanstva izblijedjela je u neposrednoj prisutnosti suvremenosti. Tako se praznovjerje sve manje nalazilo unutar jednog moćnog, impozantnog svijeta poganskog upražnjavanja religije, ali je, čini se, još uvijek prakticiralo ostatke poganstva. Za sadržajni razvoj pojma praznovjerja sve do našeg doba presudna je povezanost s nadiđenim starim; i to "starim" u smislu "starog čovjeka"(u grijehu i bez milosti krštenja), kao i "starog" u smislu "stare religije" (poganstva). Na sekularizirajući način ta se teologija "starog praznovjerja" u nastavku modificira: u filozofiji prosvjetiteljstva i 19. stoljeća praznovjerje se više ne shvaća kao znak "grešno-neuke" prirode "starog" čovjeka, već kao izraz "nedoraslog" čovjeka zapetljanog u predrasude (Kant). Prosvjetiteljstvo se osjeća kao vrijeme u kojem se potpuno umaklo mraku prošlog vremena i u kojem je počelo vladati svjetlo razuma: "staro praznovjerje", nešto kao "zastarjele predrasude", "mrak srednjeg vijeka" i "staro barbarstvo". Staro i prastaro trebalo bi biti posebno vidljivo u mitskom liku vještice. U našem je stoljeću engleska etnologinja Margaret Murray u vještičarenju uočila predaje jednog starog, pretkršćanskog kulta, koji je nastojala odrediti kao poklonstvo rogatom božanstvu s dva lica (Janus ili Dianus ili keltski: Cernunnus). Ukazi na ovaj kult nađeni su najprije u jednom karolinškom izvještaju o istraživanju vještica, u kojem se govori o nekoj "Diani", koja je noćima jahala s jatom žena. Današnja komparativna etnologija ponovno polazi od najstarijih ostataka, koji se mogu naći u nauci o vješticama: bez posebnih izvorno-kritičkih radova o vješticama i čarobnjaštvu, ta se pretpostavka temelji na kontinuiranim nagađanjima, koja su tijekom vremena garantirala prijenos mitskih materijala u okviru procesa povijesnih promjena i izvan njih. Činjenica da je od 1939. u Službi za sigurnost Reicha, Heinrich Himmler osnovao "Posebno zapovjedništvo za vještice" ne čudi s obzirom na tradicionalna očekivanja tog vremena. Istraživači SS-a uspjeli su prikupiti 30 000 arhivskih listova o povijesnim slučajevima vještica. Nisu poznate decidirane izjave o nakanama Himmlera i ostalih sudionika, međutim na osnovi mitološko-spekulativne pozadine, te posebno germansko-njemačke slike žene tog doba - žena kao "nositeljica nordijskog rasnog naslijeđa" i "čuvateljica germanske vjere" - pretpostavlja se da se radilo o prikupljanju dokaza za inače dobro posvjedočeno shvaćanje da je s panikom vještica i proganjanjem vještica rimsko kršćanstvo vodilo zadnji istrebljivački pohod protiv Germana i njihove tradicije. Kako, međutim, izgleda slika vještice iz srednjeg vijeka? Zasigurno postoje različite metodske mogućnosti približiti se odgovorima na to pitanje. U tu svrhu treba istražiti pozadinu povijesti religijskog obrazovanja vremena i njegova literarnog svjedočenja. Treba poći od dva izvještaja o "čarobnjakinjama" i "vješticama" iz vremena oko 1400., odnosno 1560., čiji srodni pojmovni aparat ukazuje na ocjenu čarobnjaštva, odnosno "vještičnjaštva", koja iste ni u kom slučaju na shvaća kao ostatak pogansko-pretkršćanskog kulta, već kao nešto - iako ne više dopušteno - kršćansko i nešto što se može označiti kao "hereza". Naziv "vještica" počeo se upotrebljavati razmjerno kasno, a u nekim područjima uopće se nije probio. Austrijski izvori njemačkog jezika govore u tim slučajevima o "vražici" ili "čarobnjaku/čarobnjakinji", pruski o "livadarki". Srodan izrazu "hagazussa" (plotarka), koji se javljao još u staronjemačkom od 13 st., taj se pojam sve češće javljao u južnonjemačkom prostoru, te je, čini se, odatle dobio novo značenje vezano uz započeto razdoblje progona "vještica". Stariji nazivi - koji se u kasnijoj literaturi nisu sasvim izgubili - su: venanata, saga, herbaria, lamia, incantatrix, pzthonissa, tempestaria, malefica, itd. Claude Lecouteux proučavao je te pojmove i brojne druge srodne pojmove vezane uz inkvizicijski pojam vještice. Ponajprije se uz te pojmove veže predodžba sasvim specifičnog čarobnjačkog djelovanja: molitve za poboljšanje vremena, preobrazba u životinje, skupljanje biljaka, miješanje otrova, pripremanje čarobnih napitaka, vampirizam, kanibalizam i dr. Do formiranja skupnog pojma "vještice" dolazi tek u kasnom srednjem vijeku. Ovaj kršćanski pojam vještice razlikuje se od starijeg, svima poznatog pojma čarobnjačke osobe, zbog toga što sažima različita obilježja čarobnjaštva i ostalih supersticija s učenjem kršćanske demonologije i kažnjivim činjenicama heretičke inkvizicije. Davno prije nego što su započeli progoni vještica, teoretsko-teološki instrumentarij bio je već spreman. To znači da nije teorija dovela do prakse, već se praksa u svrhu legitimacije svojih motiva poslužila materijalom iz jednog lako dostupnog arsenala. U normativima i teološkoj literaturi stoljeća bili su poznati i posebni, specifični tipovi "vještica". U čemu je onda bila potreba da se odavno raspoloživi elementi tog pojma sklope u teološku umjetničku figuru "vještice" i da kao takvi postanu relevantni za inkviziciju? Gunnar Heinsohn i Otto Steiger iznenadili su javnost svojim tumačenjem razloga progona vještica: u "vješticama" su zapravo progonjene "mudre žene", žene koje su se bavile liječenjem i babice, dakle žene koje su svoje liječničko znanje dobiveno predajom prakticirale u svrhu zaštite od začeća, pobačaja i kontrole rađanja. To je bilo protiv interesa vlasti, koje su nakon ljudskih gubitaka za vrijeme epidemije kuge u 14 st. sve polagale na pojačanu "produkciju ljudi". Uništavanje babica tako je prikrivano kao "politička racionalnost iza masakara" progona vještica. Njega je i pokrenula crkva i država" s isključivo pučansko-političkom namjerom sprečavanja kontrole rađanja". Literarni "dokumenti - napuci o progonima" su "Malj vještica" dominikanca Heinricha Institorisa, kao i "Demonomanija" Jeana Bodinsa. Već samo iz lektira obiju knjiga o vješticama može se brzo dokazati da u okviru tumačenja pojma izjave o vješticama kao babicama zadiru u samo dio ukupne slike "vještice", koju je poznavao srednji vijek. Jednostavna formula: vještičarenje = kontrola rađanja, odnosno progon vještica = istrebljenje babica, teško može opstati s obzirom na diferencirane istraživačke postavke i rezultate, koje donosi suvremeno istraživanje vještica. Hartmut Lehmann razlikuje čak šest metodskih pristupa tom povijesnom problemu. Njima su pridodani novi: sumnjičenje i procesi protiv vještica istražuju se u vezi s analizom seoskih ili još napetijih socijalnih konflikata; u vezi s rastućim pravnim reguliranjem socijalnih odnosa, kao što se to moglo zapaziti od kasnoga srednjeg vijeka; kao sredstvo socijalnog discipliniranja; kao oblik "kulturnog imperijalizma" na ravnom tlu, te kao posljedica rastuće kriminalizacije popularnih praksi vjerovanja; vezano uz formiranje moderne teritorijalne države, suvremenih konfesionalnih sukoba ili društvenih kriza kao posljedice konjukturnog poraza. Sva ta pitanja pretpostavljaju mogućnost instrumentalizacije pojma vještice. Ona ne daju tumačenje kako je stvoren široki socijalni konsenzus, bez čije potpore "odozgo" do "dolje" čarobnjaštvo se ne bi moglo tako uspješno iskriminalizirati. U tu svrhu moglo bi poslužiti daljnje razmatranje povijesti stvaranja religije kasnoga srednjeg vijeka. Čarobnjakinja je odavno postala heretik, prije nego su joj dodijeljeni odgovarajući atributi kao razumljive upute teoloških sumnji i prije nego je time postala "vještica": vražje ljubakanje, vražji pakt i kult. Ona je bila heretik u praktičnom kršćanstvu, nakon što se činilo da je egzegetičko-teološka hereza već odavno prevladana. A to što su se na toj razini, u kršćanskom susjedstvu, u selu i na istoj ulici, sada etablirali heretici, bilo je moguće samo zato što su svi, "gore" i "dolje", razgovarali o kršćanstvu, poznavali su okvir svoje vjere, znali su dokle on dopire, ali i gdje prestaje."  |
