...:::U rAjU jE LjEpŠe,AlI u PaKlU jE eKiPa:::...

PoSt PoD rEdNiM bRoJeM 2.

Cijenjena nacijo...................ewo posta,u prijašnjim blogovima nisam se baš trudila redovito pisat post,jer jednostavno nisam imala volju,neki put bi htijela napisati sva svoja razmišljanja ali jednostavno nisam mogla,znajući da to čitaju ljudi koje ja poznajem i to mnogo dobro.........
neki put se osjećam kao neki mali crv,kao da se stalno ukrpavam negdje,a to ne želim,jer se onda osjećam loše,ne želim nekome smetati i rađe ću se odmah maknut,nega ostati tamo i znati da sam se ukrpala,ne volim se pojaviti na nekom rođendanu ne pozvana,ne volim ići van sa ljudima koji me nisu zvali da idem s njima,mislim mi smo veliko društvo i naravno da me sad svi neće zvat da idemo van,jer već znamo gdje se nalazimo i kad,pa je to okej,ali opet neki put kao da imaš osjećaj da te netko tamo ne želi.........mrzim takav osjećaj,ali svejedno ne mogu te svi voljeti i ne možeš sa svima biti dobar,uvjek postoji netko tko tebe živcira i netko koga ti živciraš,to je tako i to će uvjek tako ostati.............ja to ne bih htjela,ja bih željela da je sve divno i krasno i da se svi međusobno vole i poštuju.........ja kao osoba obično ne volim govoriti ružno o drugome jer znam kako bi ih to povrijedilo kao šta bi i mene povrijedilo da netko sere po meni iza leđa,pogotovo kad znaš da je to neka osoba sa kojom si nedavno bio dobar frend,volim biti iskrena i svima reći sve šta imam im za reći,jer ne želim stvarat neku iskrivljenu sliku,niti sama sebi o drugima niti drugima o sebi,volim kada je sve realno,kada živimo u stvarnom svijetu,a ne u nekom iskrivljenom svijetu u nadi,u nadi da će sve biti super u nadi da se nama ne može dogodiit ništa loše,ali to nie tako jer sve je moguće i zato nikad ne reci nikad...........ne volim se vrijeđati i jako sam osjećajna i sentimentalna..............rasplačem se na bilo šta,ponekad znam sjediti na krevetu u sobi sama slušati moje omiljene pjesme i plakati satima,jer kao da imam osjećaj da kada se isplačem da sam si nekako olakšala,kao da mi je bolje,stvarno neznam zašto ljudi plaču,ja neznam kako mene i najmanja sitnica može natjerati na plač......imam jednu prijateljicu koja je u domu,jako dobru prijateljicu,koja ima tako grozan život,koju mama ne želi,koju mama ne voli.............i znam kad mi je to pričala kako se osjećala,makar to nie bio moj život ja sam se rasplakala i jednostavno je ona meni na kraju morala govoriti da će sve biti u redu jer me je tako nešto..........neznam kako da kažem,tako nešto me je jako rastužilo,ja ne shvaćam te roditelje,tu mamu,pa kao ne možeš voljeti svoje rođeno dijete............kako ti nešto može biti važnije od tvoje rođene kćeri.ja imam par osoba koje meni znače više nego ja sama sebi i sve bih učinila za njih,ama baš sve,dala bih svoj život za njih i znam da bih onda bila sretna jer znam da bih živjela negdje drugdje u vječnosti znajući kako oni mogu biti sretni................volim svoje prijatelje i lijep je osjećaj znati da i ti možda nekome značiš više nego njihov vlastit život da bi i netko druge za tebe dao svoj vlastiti život samo da vidi kako ćeš ti biti sretna................samo ti,čijep je to osjećaj i voljela bih znati imam li ja nekog da me tako voli kao što ja mogu voljeti,jer ne postoji na svijet niti jedna osoba koju ja mrzim,i nikome ne želim loše,makar bio i moj najveći neprijatelj ja mu želim dobro,jer jednom će shvatit kakvu je prijateljicu moga imati...........samo uz malo truda,samo uz malo pažnje da pokaže da mu ili joj je barem malo stalo......................samo malo...........
možda jednom,shvatit će,i onda će stati i razmisliti i reći..čekaj malo.............ni ne slutim sha sam mogao/la imati,a sad sam to izgubio/izgubila..............ali sad je gotovo..............makar.........uvjek je tu druga prilika


ali možda jednom...........

nadam se da ste pročitali ovaj post do kraja,jer bih željela da komentirate.........

puffa...........gledamo se.............