Lako je meni.......
Te riječi osjećam u pogledu nekih ljudi na moj stomak. Ljudi koji tako ne bi trebali razmišljati ali je taj osjećaj očito jači od njih samih. I žao mi je što je tako. Mislim da to nisam zaslužila. Uostalom, zar nema svatko svoj križ?
Ali ne razmišlja svatko na taj način. A to nije dobro. Nije dobro za njih same.
Tisuću i jedna misao mi se vrti u glavi, a sve imaju istu temu. Njega. Njega i onih sličnih Njemu. Njega koji je bio toliko hrabar da sam zaplakala od ljubomore. Ako se to uopće može nazvati ljubomorom.
I kada me sretnete nemojte me pitati na koga sam mislila. Ne morate sve znati. Zna tko treba znati. Ali vjerovatno nitko ne zna koliko mi je značio a da ni sama ne znam na koji način mu je to uspjelo pa čak ni zašto. Kako ovo glupo zvuči. Ne, nismo bili ljubavnici. Bili smo samo dvoje mladih ljudi koje je slična situacija dovela na isto mjesto a odvela na različite strane. Kako licemjerno od života. Mada ni ja ne znam gdje me čeka moja krivina. I hvala Bogu da je tako! Ali sam ipak ljubomorna što se on svoga križa riješio.
Može li itko ovo shvatiti? Pitam se da li je to normalno i moguće? Biti ljubomoran na nekoga što je otišao na ljepše mjesto prije tebe samoga?? A znali smo oboje da je ljepše........
Mada je imao moju snagu i ljubav prema životu još veću nego ja.......ali tu smo negdje bili.
"I tek sada shvaćam da netko drugi vuče konce......." Poznato, a?
Da, da. Ovdje bi mogla završiti priču o pozitivnoj energiji. Ili još bolje reći tek započeti.
I što ja sada da kažem tim nekim ljudima. Da nemaju pojma kako je teško živjeti sa određenom svjesnošću. Svjesnošću koju samo rijetki znaju živjeti. Da, živjeti, baš sam to mislila. Takva svjesnost se ne spominje u društvu. Čak se i voljenim ljudima zna rijetko spomenuti. Ostaje onaj zamućeni pogled u očima kad ti kažu: što ti je? jel te nešto muči? nisi mi nešto raspoložena? A ti na to odgovoriš: ma nije mi ništa posebno, samo sam umorna i nenaspavana, uostalom, vidiš kakvo je vrijeme.
I sve ostane na tome. A oni se niti ne trude zagrebati ispod te površine. Uostalom, zašto i bi kad je lako meni. Da, lako je meni. I ja smatram da mi je lako. Zdrava sam, trudna sam, sretna sam.......kažu mi da iako to zvuči sebično ja moram nastavit živjeti. I ja se slažem. Ali to nije sebično. To je ono što zovemo - ŽIVOT! Ja sam na putu da postanem majka a On je otišao svojoj majci. On. Toliko hrabar i plemenit. On koji je od tog trenutka postao samo netko tko je otišao. Došla sam i rekla: Otišao je...... I nisam zaplakala. Samo sam zatupila. Uostalom, to smo jedva dočekali. Kako to ružno zvuči, jedva smo dočekali njegovu smrt. Kada čovjek pogine imamo običaj reći: a zašto mu se nije nešto drugo dogodilo nego to?! Da je bar bio bolestan pa bi znali da nije do Nas. A kada se dogodi to drugo onda nastaju prave muke. Tako glupo je otišao. Glupo? Zar smrt može biti glupa?!? Očito da ne može. Smijemo se vicevima o padanju na koru od banane a pitam se bi li tako reagirali da nam je netko blizak otresao o pod a da se više nije ustao.
Nisu ovo nikakve crne misle, samo životne. Nemojte mi govoriti o tješenju. Možda sam previše svjesna prolaznosti ali se ipak trudim proživjeti sadašnjost. Ali nemojte od mene očekivati da sam stalno raspoložena jer od ove lajone nikada nećete izvući sve ma koliko otvorena bila.
"Ne treba vam biti zanimljivo ono što vam je žena ispričala, nego ono što vam je prešutjela." 
Eto toliko od mene. Beba je dobro kao i mama bez obzira na današnji post. Ali eto, toliko sam Mu mogla posvetiti, par slova na papiru........Sve dok i ja ne postanem tek jedna sličica u novinama i par slova na papiru.
Čovjek se rodi i umre. Ono između treba proživjeti pa svi vi koji niste to radili do sada počnite odmah. Ne čekajte da se stvari same promijene, nego već danas počnite mijenjati ono što možete.
Vas puno pozdravlja vaša debela Ane  a maše vam i živahna beba! 
|
