citala sam upravo jedan blog i tamo su bile neke izreke iz tree hilla...no, nebitno je to..bitno je da sam stvarno pocela razmisljat o njima, o svom zivotu i o sebi... o onome sto sam bila..i sto sam postala
i zapela mi je za oko ova recenica..vrti mi se u glavi i ne izlazi van..mislim da sam na neki nacin izgubila sebe, drugacija sam osoba nego sto sam nekad bila (pocetak srednje...), previse sam ocvrsnula... prije sam bila naivna, nesigurna, cmizdrava..rasplakale bi me grube rijeci i povisen glas, nisam se znala izboriti za sebe... promijenila sam se od tih dana.. i previše..
nisam vise naivna
malo sam se probahatila
nisam vec dugo plakala i nisam NIKAD plakala zbog nekog decka..iako ne znaci da nisam nikad bila povrijeđena
na povisen ton reagiram tonom jacim od te osobe
naucila sam se izboriti za sebe i za ono sto hocu (npr. izlasci...)

ali neke stvari su ostale jos i danas..i ne mogu ih se rijesiti..i koliko god cvsca bila te mane su i dalje moje slabosti..to me i dalje koci u nekim stvarima, i koliko god se cinila jaka i nedodirljiva...to zaista nisam (ovdje gore sam navela, po meni lose stvari)..
u ostalome sam ostala ista..i dalje sam ona pozitivna, vesela i preoptimisticna osoba, za prave prijatelje bih dala sve..uvijek sam uz njih, prozivjela sam sve s njima..bila sam uz njih kad su se prolijevale rijeke suza, i kad se slavilo, i kad su bili sretni... kod mene uvijek ima nade..da ce se stvari dogoditi onako kako zelimo, da ce biti bolje..i kad je lose znam da ce doci vrijeme zbog kojeg cemo zaboraviti sva sranja..da ce doci stvari koje ce izbrisati sve ono negativno, zivim za slavlje, zajebanciju i dobru ekipu..
kako vec dugo nisam naivna (ili barem tako mislim), priznajem da se stvarno tesko povjeravam ljudima...moje povjerenje je tesko zadobiti, i lako izgubiti, ali kad ga jednom steknete uvijek sam uz vas..iako me ni najblizi ljudi skroz ne poznaju i ne razumiju..nije to zbog toga sto im neke stvari ne zelim reci, nego jednostavno ne razumijem ni ja..
i sad kad sam nekako izgubila sebe..postoje 2 nacina..pronaci i biti osoba koja sam bila..ili se rijesiti te osobe u potpunosti...

izgubljena sam u svojim mislima i ne znam sta da radim, ne zelim biti ona "naivna djevojcica" ali znam da vise ne zelim ni biti ovakva...
(napomena- ono na sto mislim ne odnosi se na moja razmisljanja i postupke u zivotu, prijateljstvu i ostalim stvarima vec o osjecajima i ljubavi!!!)
stvarno se vise ne razumijem..jedan dan sam setala s anom i pokusavale smo analizirat mene..bezuspjesno.. nije nam uspjelo.. uvijek sam svima bila psihijatar, pokusala pomoc svima i davala savjete u bezbroj situacija..ali kad se tice mene..jednostavno ne ide..
sto se tice osjecaja i ljubavi postala sam jako hladna..ne dopustam nikome do sebe i svojih osjecaja..ponekad sam stvarno poput kamena, odjebavam vecinu bez ikakvog razloga, a one koje ne odjebem, ne ostanu dugo..cak ne dodu ni do kavice....za duge staze kod mene jednostavno, gotovo nitko, nema sanse (nisam umisljena ili mislim da me nitko nije dostojan nego se jednostavno ne mogu zaljubit ili si ne dopustam..ne znam vise).. u svakome pronadem nesto sto mi smeta ili jednostavno nema neke kemije.. a ne zelim forsati nesto za sto od pocetka vidim da nema sanse za nesto vise od barenja ili slicno...sta ce mi netko ako cu se trebati tjerati da ga zavolim, bolje to srezati u pocetku nego povrijediti i zavlaciti nekog... i tu je nastao problem jer se vise jednostavno ne mogu zaljubit..a nisam prije bila takva.. svidi se meni netko ali sve me to prode brzo, prebrzo... i tako sam postala nedodirljiva!!! a to zaista nisam... htjela bih se zaljubiti u nekog i voljeti ga (u bilo koga, ne trazim savrsenstvo i princa na bijelom konju).. ali to jednostavno vise ne mogu..ili ne znam.... stvarno se zelim promijeniti jer znam da sam zajebala i propustila mnoge dobre stvari...jer cak i kad mi je bilo jako stalo do nekog (i to dugo vremena s prekidima tj. stalo mi je pa ga zaboravim, pa se sve vrati...) ali i to sam uspjela, na neki nacin zajebat..a sad kad je to stvarno gotova prica, zelim se ponovo zaljubit, i biti hrabra i priznati to sebi i drugima...ne zelim da me se smatra nedodirljivom, djevojkom kamenog srca... (sjetit ce se sad osobe koje su mi to govorile) jer to stvarno nisam...osjecajna sam..samo sto to vise ne znam pokazat, ili ponekad ne zelim..

shvatila sam da se ne zelim rijesiti onoga sto jesam, samo zelim popraviti ono sto mi smeta, i biti jos bolja osoba...
nadam se da se ljudi ipak mijenjaju..te da cu ja uspjet...

eto ovo je bio stvarno jako iskren post, cak i preiskren te se nadam da necu poslije zažalit sto sam ga objavila al eto to je korak prema promjeni, priznanje nekih stvari i olaksanje misli...
komentari su dobrodosli jer sam prilicno zbunjena i ipak psihijatar treba psihijatra