Lika press_Ličke novine_Lički vjesnik_Glas dijaspore - Susretit će se u sredini
četvrtak , 27.12.2018.KĆERKA POGLAVNIKA
Click here: Lika press_Ličke novine_Lički vjesnik_Glas dijaspore
Ovdje se opravdano postavlja pitanje, zašto bismo mi u dijaspori glasali, ako se naši glasovi ne broje? Prvi doglavnik bio je Ademaga Mešić, a dva doglavna pomoćnika bili su prof. Zakonom koji svim manjinama garantira pravo glasa, ali samo kroz nacionalne stranke naroda u čijoj državi žive.
Ante Pavelić umro je samo tri dana nakon Porođenja Isusova. U HSP, stranku za koju su mnogi od nas na početku mislili da će sliediti nauku Ante Starčevića, brzo su se ubacili tipovi poput Ante Đapića, Ruže Tomašić i niza drugih egzibicionista i karierista, razbili ju na sitne komadića tako da danas imamo pet ili šest pravaških grupica, koje oduzimanjem makar i one šačice glasova koje za vrieme svih izbora oduzmu jačim strankama u opoziciji, pomažu samo jugokomunistima. Dopukovnik Adnan Đemičić, zamjenik zapovjednika oružničkog krila za iztočnu Bosnu osuđen na 16 godina strogog zatvora - umoren u zatvoru.
KĆERKA POGLAVNIKA - Naši su pradjedovi, katolici i pravoslavni, Bog zna odkada, u ovoj zemlji punoj svakog Božjeg dobra živjeli kao prava braća. Javna je tajna bila da do suđenja uopće nije došlo, već su ljudi uhićeni prema unaprijed sastavljenim listama sa svrhom da budu eliminirane vodeće ličnosti iz svih slojeva - intelektualci, privrednici, sindikalisti, crkveni ljudi, vođe mladenačkih organizacija itd.
Pismo iz Švicarske HRVATSKOJ TREBA MINISTARSTVO ZA DIJASPORU Hrvati u svijetu nisu iseljenici, nego Hrvati u dijaspori. Dragan Hazler - predsjednik HAZUD-a u Baselu Hrvati, mjereno brojnošću u matičnoj državi, u usporedbi s drugim narodima spadaju u vrh europskih država po zastupljenosti u rasijanosti ili dijaspori, ali Republika Hrvatska nema sređene odnose sa svojom dijasporom. Ne ulazeći dublje u povijest, Hrvati su počeli brojnije napuštati svoju domovinu pojavom okrutnih turskih osvajanja. To vrijeme se približno poklapa s odkrićem Amerike pa među prvim Europljanima nalazimo u Americi i Hrvate. U to doba radi turske okrutnosti počinju i hrvatski eksodusi u europske države, primjerice u dijelove Italije do Verone i na jugu u Molešku pokrajinu, k tomu u razne dijelove Habsburgškog carstva, primjerice: Gradišće, Šopronj i dalje sve do Moravske... Dakle, Hrvati izvan iskonske domovine nisu iseljenici, nego su Hrvati u rasijanosti ili u dijaspori. Odlazili su Hrvati u Zapadnu Europu i drugdje na školovanje i znatan broj takovih je ostajao u novom obitavalištu. Među takovima je veliki broj istaknutih učenjaka i umjetnika svjetskog glasa, od kojih evo primjerice samo nekoliko imena kroz povijest do danas: Herman Dalmatin, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Antun Dalmatin, Stjepan Konzul,, Bartol Kašić, Juraj Križanić Ruđer Bošković, Ivan Vučetić, Nikola Tesla, Zlatko Baloković, Ivan Meštrović, Lovro Matačić Lavoslav Ružićka, Ivo Andrić, Vladimirr Prelog... Iza ovih, mahom pokojnika tisuće istaknutih hrvatskih znanstvenika u svima životnim dobama djeluju u dijaspori. Tisuće Hrvata je napustilo Hrvatsku bijegom radi velikosrbske diktature, u Kraljevini Jugoslaviji. Ista i još strašnija nevolja je prisilila Hrvate na bijeg ispred zločinačke komunističke diktature u poraću iza Drugog svjetskog rata i kao ekonomska emigracija, napose od 60-ih godina 20. Nazivani su gostujući radnici na privremenom radu u inozemstvu, a većina je ostala trajno u dijaspori. Znatan broj Hrvata ostao je živjeti u hrvatskim krajevima, koje su okupirali pohlepni Srbi i Crnogorci Srijem do ušća Save u Dunav, Bačka, Boka Kotorska... Veliki val bijega Hrvata napose iz BiH uvjetovala je velikosrbska genocidna agresija na Hrvatsku i na BiH od 1991. Što više, ako je čak netko od vrlo malog broja Hrvata bio iseljenik, njegovi potomci u novom obitavalištu nisu iseljenici, ali jesu Hrvati u dijaspori. Grčku riječ diaspora prvi su primjenili Židovi u progonstvu Pojam di j aspora uveli su Židovi oko 500 godina prije naše ere za svoj prognanički status u Babilonu, da bi se kao pastirski narod odhrvali asimilaciji u najkulturnijoj državi toga vremena. Dijaspora je Židovima značila svojevrstno državljanstvo na tuđem prostoru, što im je omogućilo da su se unatoč brojnih inkvizicija održali kao narod i konačno su 1948. Ima još naroda, koji su se održali u tuđini pod pojmom dijaspora na primjer Armenci ili pod sličnim državotvornim pojmovima u rasijanosti ili dijaspori. Nitko u svijetu ne naziva svoje sugrađane izvan domovine iseljenicima, nego samo Hrvatska. Naziv iseljenici uvele su tuđinske vlasti u Hrvatskoj Tuđinske vlasti u Hrvatskoj su Hrvatima izvan Hrvatske nametnule naziv iseljenici da ih se tako zauvijek riješe. Tomu shodno suverena država Hrvatska - Republika Hrvatska treba ustrojiti Ministarstvo za hrvatsku dijasporu, a ne Ministarstvo za iseljeništvo, kakovo je postojalo za Tuđmanove Hrvatske. Hrvati u dijaspori su krajnje zanemareni od države Hrvatske! Iza smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana komunistička Račan i orjunaška Sanader vlast u RH je posve zanemarila Hrvate u dijaspori, ali rado prima od Hrvata iz dijaspore oko dvije milijarde eura godišnje, koje se šalje obiteljima i rodbini u Hrvatskoj... Komunistički zoroklik Milanović je u predizbornoj kampanji promukao od uvrjedljivih i odbojnih govora protiv Hrvata u dijaspori. U dijaspori ima podjednaki broj Hrvata kao u Republici Hrvatskoj, a Hrvatska nema čak niti ministarstvo za dijasporu, Hrvati iz dijaspore nemaju nijednog svoga zastupnika u hrvatskim vlastima. Zavarava se dijasporu s trojicom Hrvata iz BiH, koji nisu Hrvati iz dijaspore, nego građani svoje suverene države BiH. Hrvatima u dijaspori je krajnje otežano glasovanje na svima hrvatskim izborima pa od oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori odazove se na glasovanje jedva nekoliko tisuća Hrvata. HTV emitira tjedno jednu oko polasatnu emisiju za Hrvate izvan domovine, a većina dijasporskih država imaju cjelodnevne TV-emisije za svoje sugrađane u dijaspori. Čak susjedna Srbija i Republika Kosovo imaju Ministarstva za dijasporu i svakodnevni 24-satni TV-program za dijasporu. Pri popisu stanovništva RH ne obuhvaća Hrvate u dijaspori Godine 2011. Hrvati u dijaspori nisu bili obuhvaćeni popisom. Republika Hrvatska sprovodi u svemu državno maćehinstvo prema Hrvatima u dijaspori. Od brojnih primjera evo samo dva: 1. Za ishođenje nekih dokumenata, Hrvati u dijaspori moraju plaćati enormno više iznose, nego drugi narodi u dijaspori. Primjerice, Mađari daju gratis svojim sugrađanima u dijaspori mađarske osobne karte, putovnice i drugu dokumentaciju. Taj Zakon je višestruka hrvatska nacionalna sramota, utoliko više, što su kroz čitavu povijest Hrvati u dijaspori stvarali prije Hrvatske akademije, nego Hrvati u domovini i k tome hrvatski zakoni ne vrijede u državama domadarima Hrvata u dijaspori. Hrvati u dijaspori imaju dvije hrvatske akademije: Hrvatska Ademija Amerike - HAA osnovana 1953. Titova Jugoslavija je poduzimala sve da ukine Hrvatske akademije u dijaspori i nije uspjela. Titovim stopama i metodama protiv Hrvatskih akademija nastavila je komunistička i orjunaška Republika Hrvatska na svoju sramotu. Taj sramni Zakon treba Republika Hrvatska ukinuti i stvarati sve suradničke odnose sa znanstvenicima, umjetnicima i stručnjacima, učlanjenima u Hrvatskim akademijama u dijaspori. To će biti obostrano koristno. Republika Hrvatska ne poziva na povratak Hrvate iz dijaspore Sve države svijeta su otvorene za povratak svojih sugrađana iz dijaspore i čak ih službeno pozivaju na povratak u matičnu državu. Jedino Hrvatska se odnosi odbojno, nemarno i maćehinski prema svojoj dijaspori. Nema službenih poziva iz Hrvatske za povratak Hrvata iz dijaspore, a sigurno bi se vratile tisuće hrvatskih obitelji iz južno-američkih država, u kojima je životni standard niži, nego u Hrvatskoj. Demografija u Hrvatskoj je u zabrinutom padu i jedino Hrvati iz dijaspore, masovnim povratkom mogu dati pozitivni trend hrvatskoj nacionalnoj demografiji. Glas iz Kanade DRŽAVOTVORNI TRIJUMVIRAT U HRVATSKOJ 30. Imamo, dakle, hrvatski trijumvirat, na koji možemo biti ponosni i koji će služiti Bogu i hrvatskom narodu, a s kojim s puno nade u bolju budućnost ulazimo u Novu 2016. Isto se tako nadamo da će, uz poštivanje svih ljudskih prava, biti ušutkana i srpsko-četnička manjina, koja ne bi više trebala imati u Vladi prutuhrvatski nastrojene Srbe, a koji iz hrvatskog proračuna uzdržavaju srpsko pravoslavlje i četništvo u RH. Dvije SDP-ove veleizdaje u Saboru Prva: Na posljednjem, sudbonosnom zasjedanju u Sabornici Socijalističke Republike Hrvatske 25. Druga: Nakon četvrt stoljeća, ista ta veleizdajnička četničko-komunistička klika SDP-e i Kukuriku koalicija , koja je nakon jednomandatne vlasti dobila nogu u tur, na konstituiranju Sabora 28. Od ukupnog broja zastupnika 151, njih 88 izabrali su za novog predsjednika Sabora Željka Reinera, njih 62 sjedili su mučno pognutih glava, s ukočenim rukama, a jedan 1 glas je bio protiv. Mladić se, naravno, htio napraviti važnim, što mu je, nakon što je poslije toga dobivao minutaže na još uvijek protuhrvatskoj HRTV i prilično uspjelo. Inače, ovo je bilo prvi puta da predsjednik Sabora nije izabran jednoglasno! Ali na izlazu iz Sabornice, mrzovoljni i ucviljeni Milanović - s palcem u nosu, nazvao je novu saborsku većinu: ''špijunsko, kriminalno, proustaškom koalicijom. Ako se promijeni ime, ta se priča pripovijeda o tebi. Milanović se sramotno razgolitio pred hrvatskom i svjetskom javnošću, pa se ljudi s čuđenjem pitaju kakvog su to histeričnog čovjeka Hrvati imali za predsjednika Vlade? Nerijetki su pak uvjereni da je predsjednik SDP-a i Kukuriku koalicije ili nedopustivo arogantan i prostački nekulturan ili pak duševno bolestan čovjek. A za ovo posljednje lijek je - samo bijela košulja. Kao što znamo sada je to nedvosmisleno učinio gradonačelnik Splita Baldasar, kojemu je Opačićka, kojoj za njezino ministarsko mjesto u dosadašnjoj protuhrvatskoj vladi nije trebalo ništa drugo osim što je Srpkinja, na jednako zajedljiv način zamjerila! Najveće priznanje za dolazak državotvorne koalicije HDZ-a i Most-a na vlast, pripada dr. Boži Petrovu i njegovim vjernim suradnicima u Most-u, koji su ipak uočili kako Milanović u jednoj ruci drži ružu a u drugoj figu, da ne kažemo - nož. No, treba također naglasiti, da je Tomislav Karamarko pokazao političku razboritost, odlučnost i principijelnost, ali i neuobičajenu mjeru osobne uviđavnosti i skromnosti, nakon što nam nije poznat primjer da bi neki predsjednik pobjedničke stranke na parlamentarnim izborima ustupio svoj predsjednički položaj, nekoj drugoj, stručnoj i nestranačkoj osobi. Stoga bi Karamarka i Petrova za domoljubne zasluge trebalo nagraditi priznanjem osobe godine - 2016. Dvojica se zastupnika - odvojila! Jedini SDP-ovac, dosadašnji predsjednik Sabora Josip Leko, podržao je Željka Reinera, pri čemu je objasnio, ''da je jedini iz SDP-a, ali i cijele koalicije ''Hrvatska raste'', koji je podržao izbor novog šefa Sabora. Druga osoba, koja je posebno htjela biti zamijećena u Sabornici, bio je zastupnik ''Živog zida'' Ivan Vilibor Sinčić, koji je solo jedini glasao protiv izbora Željka Reinera za predsjednika Sabora. Naime, Sinčić je valjda uvjeren u teoriju, da je pametnije sve što je drugačije. Pritom je očito smetnuo s uma da ono što je drugačije — doduše upada u oči, ali da je najupadnija - loša pojava. Za pretpostaviti je da između Sinčića i SDP-ovaca u ometanju predstojećih izmjena i dopuna zakona i uredbi, koje je bivši komunistički režim osnažio u RH, vjerojatno neće biti posebnih razmimoilaženja i ograda. No, ''Živom zidu'' ne možemo zanijekati brigu za ugrožene obitelji koje je bivši režim izbacivao iz njihovih domova i stanova, jer nisu mogli plaćati pristojbe za koje je opet bio odgovoran — sam taj režim. Stoga bi bilo mnogo bolje da I. Sinčić nije ni išao u politiku, jer njegov mladenački i buntovnički mentalitet nije za politiku u kojoj, zbog nacionalnih interesa, često treba stvarati kompromise. U medijima je netko Sinčića nazvao ''hrvatski Moore''. Doduše, među tom dvojicom ima i neke sličnosti, ali Michael Moore nije stvarao vlastitu političku stranku, jer je znao da bi mu politika pojela svrhovitost, dočim je Sinčić uplivao u politiku i već na prvom političkom ispitu pao - s glasom protiv izbora Reinera. Hrvatski državni sabor Novoizabrani predsjednik Hrvatskog državnog sabora Željko Reiner nakon što se zahvalio svima koji su za njega glasali, zahvalio se i utemeljitelju moderne hrvatske države dr. Franji Tuđmanu, ali i svim onim 15. Akademik Reiner parafrazirao je Lincolna ''da njihova smrt ne bude uzaludna, već da ovaj narod, Božjom milošću, bude svjedokom ponovnog rađanja slobode i da vladavina naroda, od naroda i za narod, nikada neće iščeznuti s lica zemlje. Između ostaloga akademik Reiner je doslovno rekao: '' Cilj i obveza svih nas je, da ovaj Hrvatski državni sabor, da dobro ste čuli, namjeravam predložiti da se on opet tako zove... Naime, Milanović je uklonio državnost Hrvatskog sabora, da ne bi trebao za sve svoje odluke tražiti ovlaštenje od Sabora, po čemu ispada da je njegova Vlada vladala nezakonito, što je pak omalovažilo višestoljetnu tradiciju Hrvatskog državnog sabora. Jer, ''Hrvatska je, zbog postojanja kontinuiteta samovlasti priznate državne tradicije u trajanju od dobrih četrnaest stoljeća, bez dvojbe najstarija europska parlamentarna demokracija. U Hrvatskoj cijelo vrijeme njezina trajanja o svim bitnim pitanjima opstanka i obrane odlučuje Hrvatski državni sabor... Zaključna misao Hrvatski je narod nakon teške borbe protiv srpske agresije i pete kolone, uz velike žrtve, utemeljio slobodnu, neovisnu i demokratsku državu Hrvatsku. Ali, nakon oslobođenja, hrvatski je narod raznim lažima i ljevičarskim propagandama bio zaveden pa je dva puta izabrao ne samo antihrvatsku Vladu nego i dva veleizdajnika za svoje predsjednike! Ne ponovilo se nikada više! Dolaskom hrvatskog državotvornog trijumvirata: predsjednice Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog državnog sabora i predsjednika Hrvatske vlade, triju osoba neupitnih moralnih kvaliteta, rodoljubnih vrlina, vjerskog odgoja i izuzetno velikih znanstvenih sposobnosti, s brojnim hrvatskim i svjetskim odličjima i priznanjima, ne možemo, a da našem oduševljenju ne damo oduška, jer mislimo da danas nema države koja bi imala tako kvalitetno državno vodstvo kao što je ustoličeno sada u Hrvatskoj. Ali, ''Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe. Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih! S hrvatskom odanošću vaša milijunska Hrvatska dijaspora! Glas iz Kanade i Australije Poglavnikove kćeri na Božić - umiru! Jer nitko se nije rodio bez razloga, niti će umrijeti bez uzročnosti. Na Božić u Madridu preminula je Višnja Pavelić, kći dr. Ante Pavelića, u 92. Također, isto tako, prije nekoliko godina i u istoj starosnoj dobi 92. Ante Pavelić umro je samo tri dana nakon Porođenja Isusova. Zašto je Isus uzeo Pavelićeve obje kćeri k sebi u Kraljevstvo Nebesko - upravo na svoj rođendan, a njihovog oca Poglavnika NDH - treći dana po Božiću? To nije nikakva slučajnost nego snažna poruka hrvatskom narodu, da je hrvatski prvi Poglavar nakon 839. Da nije bilo Poglavnika i NDH ne bismo danas imali ovu slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Dakle, dobrim ljudima smrt nije kraj života, jer takvima Gospodin život mijenja a ne oduzima! Proći će još dugo vremena, dok u državi hrvatskog naroda ljudi mognu slobodno govoriti i pisati o državotvornosti, žrtvama fašizma, antifašizma i komunizma i drugih.... Naime, ni papa Franjo ne može proglasiti mučenika blaženog Alojzija Stepinaca svecem bez suglasnosti Srpske četničke pravoslavne crkve u Hrvatskoj i četničkog režima u Beogradu!? S ovakvom suludnošću je rečeno - kakvu slobodu uživa katolički hrvatski narod u kršćanskoj Europi i na granici zapadne demokracije i Balkana. Isti himbeni čimbenici oštro su se okomili na Predsjednicu RH i novoimenovanog Mandatora Vlade Tihomira Oreškovića, kojem su u Srbi već ''pronašli'' potomak ''genetskog srpskog krvnika'', koji je ''ubijao srpsku i židovsku djecu''. No, nije to sve. Srbi su snimili film ''Pakao Nezavisne Države Hrvatske'' kako je ''zločin nad Srbima bio zločin HND'', kojeg će prikazan na obljetnicu smrti Poglavnika NDH! To su bile medijske teme iz Srbije za Božić 2015. Režimski medji u Hrvatskoj u slici i riječi prenijele su takve ''udarne vijesti'' u svojim božićnim izdanjima, kao i izjave četnika Vučića o ''ustaškim'' zločinima u Jasenovcu. Bitno je napomenuti povijesnu činjenicu: niti jedan visoki dužnosnik u NDH - počevši od Poglavnika, doglavnika, ministara, generala, bojovnika i civilnih predstavnika nije bio optužen na međunarodnom sudišta za zločine ili korupciju. Samo su Jugoslavija, komunistički zločinci, hrvatski veleizdajnici, srpski četnici i srpsko pravoslavlje optušivali, osuđivali i ubijali hrvatske domoljube i katolike za vrijeme HND i nakon ''oslobođenja'' u Hrvatskoj. Mnogi su bili mišljenja da je Jutarnji list predvodnik u rušenju hrvatske državotvornosti, ali upravo na Božić su vidjeli i slijepci da je 7Dnevno i portal dnevno. Izuzetci su neki izvrsni kolumnisti, koji svojom suradnjom ne mogu pohrvatiti otuđenu Upravu i brojne provokatore. Ni to nije sve. Ove godine je taj povod još značajniji za anti fašiste jer je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović za taj dan 28. Najveći anti fašista poslije Mesića i Josipovića u RH Zoran Milanović toga će dana skinuti predsjedničku krunu ''slučajne države'' i staviti partizansku kapu s petokrakom, obuti opanke i otići u oporbu s čitavom ekipom četnika i veleizdajnika. Potom komunisti će se obračunati s Milanovićem, jer komunizam ubija svoje ljude za opstojnost komunističke doktrine. Hrvatski je narod s pobjedom u Oluji zadao smrtonosni udarac: srpskom fašizmu, šovinizmu, ekspanionizmu i srbo-četničkom pravoslavlju - dotučeni do temelja. Također na nedavnim zastupničkim izborima poražena je i ''Socijaldemokratska komunistička partija'', a uskoro će doći kraj i petoj koloni u Hrvatskoj. Tek onda će mlađi hrvatski naraštaji znati tko je bio Poglavnik NDH, tko je bio zločinac Tito, kako su se Račan, Mesić, Josipović i Milanović s prevarama brojenjem glasova dočepali vlasti i upropastili netom oslobođenu Republiku Hrvatsku. Povijest nije koza da popase sve ono što se u njoj dogodilo. Kod svake ispaše uvijek ostaju korijeni. Savjesti čiste u Nebo će kročit Jer tako mrije tko Hrvatsku voli. Dočekat će ju borci stare slave Kličući: 'Za dom, za stijeg i za Boga! Svu žrtvu svoju - ljubav, mladost, snove, Priču blajburške grozne tragedije Utka u knjige za izdanke nove, Čelik junake Zemlje Kroacije. Pokoj ti vječni ružo neubrana, Pratiljo vjerna svog oca — patnika. Vijekom ćeš ostat časna, poštovana Višnja Pavelić — kćerka Poglavnika. Pismo Toronta Pogledi iz Kanade na mandatora Vlade 24. Dakle, tog povijesnog dana biti će dokončana četirigodišnja diktatura prokomunističko-četničko-jugoslavenske sprege u Hrvatskoj. Posebice nas veseli činjenica da će Hrvat, osoba koja je odgojena u našoj užoj sredini - u Kanadi, doći na Markov trg i uzeti kormilo vlasti u Hrvatskoj, izvesti napaćeni hrvatski narod iz zabluda, obmanjivanja, krivotvorenja, ponižavanja i tiho ali - odlučno presjeći pupčanu nit jugoslavenstva i velikosrpstva u Hrvatskoj. Hrvatska zajednica u Kanadi doprinijela je mnogo u Osloboditeljskom Domovinskom ratu, među ostalim - ministra Hrvatskih oružanih snaga u osobi Gojka Šuška, pod čijim je zapovjedništvom oslobođena Hrvatska od srpsko-četničko-jugoslavenske agresije. Bilo je još nekoliko pojedinaca koji su 1990. Sigurni smo da će gospodin Tihomir Orešković ispuniti naša očekivanja, jer u njegovom imenu tih-mir Tihomir oblikovana je i njegova osobnost uz stručnu sposobnost, s njim će se ponositi Hrvati u domovini i svijeta. Što reći o predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku? Ima postavka koja kaže, da konac djelo krasi. Iskreno rečeno, na Kramarku se lomilo ''drvlje i kamenje''; napadali su ga neprijatelji i ''prijatelji'', a nema pogrde s kojom on nije bio oblaćen u režimskim medijima. I kad je izgledalo, da je svemu došao kraj i za Karamarka je bila spreman guillotine, međutim on dolazi na Pantovčak kod hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i donosi joj na ''dlanu'' ime mandatora i potpise 78 izabranih zastupnika za konstituiranje hrvatskog Saboda i hrvatske Vlade u Državi Hrvatskoj! U ovom poizbornom međuvremenu očitovale su se sve sotone u RH - od Milanovića, Pusićke, ministara i ''proroka'' - ćelavi i bradati novinara i reportera, tako da će neki odgovarati i na sudu za veleizdaju, a mnogi će vjerojatno na ''traktoru'' pobjeći u Srbiju k idejnim burazerima! Konačno će Hrvatska biti oslobođena od aveti sablasti mrtvog Tita, kojem će se zamesti trag na svim trgovima, ulicama i parkovima, samo će na njega i njegove sljedbenike ostati sjećanje na genocid i exodus hrvatskog naroda. Bogu se treba zahvaliti da ove Božićne blagdane možemo proslaviti u veselju i dočekati Nova 2016. Želimo sretan Božić i blagoslovljenu Novu godinu svim hrvatskim vjernicima, braniteljima, posebice onima u Savskoj 66, domoljubima i dušobrižnicima, te urednicima hrvatskih državotvornih portala, glasila, radio postaja i TV kanala! Pismo iz Toronta KAKO SU NESTALI HRVATSKI MUSLIMANI KOVA ALIJE ŠILJKA 20. U ukupnoj državnoj strukturi, pa i na vodećim dužnostima vlasti NDH, bio je velik broj bosansko-hercegovačkih muslimana. Za vrieme trajanja Nezavisne Države Hrvatske podpredsjednik vlade uvijek je bio musliman; dr. Osman Kulenovi, kasnije dr. Prvi doglavnik bio je Ademaga Mešić, a dva doglavna pomoćnika bili su prof. Hakija Hadžić i prof. U vladi NDH bila su četiri ministra; dr. Mehmed Alajbegović ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić, dr. Meho Mehičić ujak moga prijatelja mr. Envera Hujića koji danas živi u Zagrebu i zagrebački muftija Ismet efendija Muftić. Podpredsjednik Sabora bio je Ismet-beg Gavran-Kapetanović, podpredsjednik Hrvatske državne banke bio je ing. Diplomatski predstavnici NDH bili su prof. Salih Baljić i prof. Visoki upravni službenici, povjerenici, stožernici i drugi dužnostnici bili su; Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš Omerović, Hasan Čustović, Muhamed Hdžibaščaušević, Agim Ugljen, dr. Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadrić, Hilmija Ljutić, i niz drugih. Osim spomenutih, narodni zastupnici u Saboru bili su; Ismet Baktašević, Ferid-beg Cerić, Bećir Džonlagić, Zuladija Hasanefendić, dr. Hivzija Gavran- Kapetanović, Fetah Krupić, Mesud Kulenović, Muhamed Omerčić, Nezir Spahić, Hamdija Šahinpašić, Mujaga Tafro i niz drugih. Prvi general islamske vjere u dvadesetom stoljeću, nakon Enver-paše Halilbašića u turskoj carevini, bio je hrvatski domobranski general Junuz Ajanović. General Junuz Ajanović, zapovjednik XII divizije u Brčkom. Obješen u Beogradu 1945. Predsjednik komunističkog suda koji ih je osudio na smrt bio je Miloš Minić, kasniji Titin ministar. General Muharem Hromić bio je pročelnik odjela u Ministarstvu Hrvatskih Oružanih Snaga za vezu s njemačkim vojnim jedinicama na području NDH. General Hromić je poslije povlačenja hrv. Ovo je nepodpuna lista muslimana viših častnika HOS-a: Pukovnik Osman Čengić, zapovjednik konjaničkog sklopa u Sarajevu Titini dželati objesili su ga 1945. Pukovnik Hasim Torlić, zapovjednik Banja Luke nestao u Titinim kolonama smrti. Muftić, vojni muftija HOS-a Titini dželati objesili su ga 1945. Pukovnik Salko Alikadić, zapovjednik pješačke pukovnije pao u borbi na Ozren planini kod Gračanice 1941. Pukovnik Avdaga Hasić, zapovjednik XII. Ustaškog Sdruga i zamjenik zapovjednika XII. Ovdje želim napomenuti da sam 1960. Pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, zamjenik zapovjednika XII ustaškog zdruga umro u Njemačkoj 1977. Imao sam posebnu čast upoznati ovog hrvatskog viteza prilikom njegova posjeta Kanadi. Tom prilikom opisao mi je kako je pukovnik Hasić izvršio samoubojstvo: Kad smo se poslije borba, najprije u Posavini, a onda dalje kroz šume probili do Austrije, Englezi su već bili razoružali našu vojsku i vratili je Titinim partizanima. Rekoh mu da i meni tako izgleda. Pukovnik Asim Tanović, zapovjednik VII. Pukovnik Husein beg Biščević, zapovjednik 4. Pukovnik Šemso Hasandedić, zapovjednik grada Sarajeva obješen 1945. Pukovnik Muharem Aganović, zapovjednik oružničkog krila za iztočnu Bosnu zarobljen, mučen i osuđen na 18. Pukovnik Šemso Hajrović, sudac vojnoga suda obješen u Mostaru 1945. Pukovnik Muhamed Riđanović, liječnik nestao u Titinim kolonama smrti. Dopukovnik Akif Handžić, vojni muftija HOS-a za Bosnu i Hercegovinu obješen na Baš Čaršiji u Sarajevu 1945. Dopukovnik Muhamed Hadžiefendić, zapovjednik tuzlanske dragovoljačke pukovnije. Dopukovnik Mihat Topčić, zapovjednik ustaške milicije u Posavini poginuo u obrani Modriče. Dopukovnik Sirija Hadžić, zapovjednik Požege zarobljen od Titinih partizana 1944. Dopukovnik Ferid Cerić, zamjenik zapovjednika 6. Dopukovnik Adnan Đemičić, zamjenik zapovjednika oružničkog krila za iztočnu Bosnu osuđen na 16 godina strogog zatvora - umoren u zatvoru. Bojnik Hasan Saračević, zapovjednik ustaške bojne nestao u Titinim kolonama smrti. Bojnik Nedžib Tafro, zamjenik zapovjednika dojavne škole u Požegi zarobljen od četnika-partizana u Foči 1941. Bojnik Ahmed Cerić, obskrbni častnik XIII. Bojnik Osmanagić, zapovjednik oružničkog krila u Tuzli nestao u Titinim kolonama smrti. Bojnik Tahir Alagić, proslavljeni zapovjednik XIV. Strijeljan u Zagrebu u rujnu 1948. Bojnik Hasan Ćatović nestao u Titinim kolonama smrti , i još niz drugih. Uz minimalnu promjenu ovi stihovi pjesme o tim prvim, bosanskim ustašama bili su jezgra ustaške koračnice za vrieme NDH. Na Borcima kraj Jezera leži ranjenik Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik. Puška puca a top riče barut miriše, A ustaša na Borcima ranjen uzdiše. Ne plaši ga grom pušaka, ni topova jek Dom, sloboda, vjerna ljuba, rani su mu liek. Imam Poglavnikove tjelesne straže PTS-a bio je dopukovnik Muhamed Zelić, a drugi iztaknuti častnici u Ustaškoj vojnici bili su; dopukovnik Edhem Kariković, poznati branitelj Fazlagića Kule pukovnik Ćamil Krvavac, pukovnik Meho Salčić i drugi. Svi oni kao i stotine tisuća drugih Hrvata ugradili su svoje živote u temelje Nezavisne Države Hrvatske. Osim što su obnašali visoke dužnosti u redovnoj hrvatskoj vojsci domobranstvu , hrvatski častnici muslimani bili su hrabri ratnici i zapovjednici posebnih dragovoljačkih ustaških jedinica. Među njima su se posebno iztakli; pukovnici Kladanjske vojnice Avdaga Hasić, i Ibrahim Pirić Pjanić, te branitelj Fazlagića Kule starina Memišaga Đubur, branitelj Sandžaka Sulejman Paćariz i prvi zapovjednik Crne Legije Bećir Lokmić, te Halid Voloder i niz drugih. Znači osnovana je odmah po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske. Zapovjednik jedinice bio je Bećir Lokmić, ustaški logornik Sarajeva.... Uslied četničkih pobuna u široj okolici Sarajeva, ova se jedinica brzo povećala na 100 dragovoljaca.... Tom prilikom poginuo je zapovjednik jedinice Bećir Lokmić. Neki hrvatski pisci i danas pišu da je Jure Francetić bio prvi zapovjednik Crne legije. Ta tvrdnja je točna, ako se u obzir uzme da je, kao povjerenik Glavnog ravnateljstva za red i sigurnost bio zapovjednik nad svim jedinicama i, posebno kad je ova postrojba, radi novih odora od crnog sukna, dobila ime Crna legija. Mnogi hrvatski muslimani na samom početku rata dragovoljno su stupili u hrvatske legionarske pukovnije koje su se na Iztočnom bojištu pokazale kao najborbenije jedinice u borbi protiv boljševizma. Jedan od njih bio je bojnik Tahir Alagić koji se iztakao kao jedan od najhrabrijih ratnika, najprije na Iztočnom bojištu, a po povratku u Hrvatsku u progonima Tite i njegovih ušljivih tifusara po šumama Bosne. Prsa ovoga hrvatskoga heroja krasila su mnoga njemačka i hrvatska odlikovanja. BITKA KOD ODŽAKA - HRVATSKI TERMOPILE Prije nekoliko godina na jednom portalu objavljena je studija pod naslovom - Posljednji vojskovođa Nezavisne Države Hrvatske - izlazi, kako to navodi autor, relativno dobro istraženi opis poslijednje bitke Hrvatskih Oružanih Snaga protiv Titine komunističke Jugoslavije u Bosanskoj Posavini. Također, pošto autoru nisu bila dostupna svjedočanstva zapovijedajućih častnika, koji su u ovome slučaju ili izginuli ili umrli u emigraciji prije nego što ih je autor mogao saslušati, prikaz onoga što se u stvari događalo na čitavom bojištu nikako ne može biti podpuno točan. Najprije moram reći da su me na samome početku neke autorove riječi malko iznenadile, prije svega zato što se on u svojoj analizi ove hrvatske epopeje oslanja na ljude poput nekog g. Vukoje, koji hrvatstvo poistovjećuje s katoličanstvom, a bosansko-hercegovačke muslimane koji su služili u Hrvatskim Oružanim Snagama smatra nekakvom vjerskom anacionalnom sektom čiji se slieditelji, ovisno o trenutačnoj situaciji, mogu priključivati ovoj ili onoj nacionalnoj zajednici. Pitam, je li Pjanić zaslužio čin ustaškog pukovnika samo za to što se je tek osjećao Hrvatom ili za to što ga je kao hrvatski domoljub i ratnik zaslužio u borbama protiv Dražinih četnika i Titinih partizana? Zar oni koji u bezkompromisnoj borbi za svoju Hrvatsku državu dragovoljno izgubiše svoje mlade živote, poput generala Muharema Hromića, Bećira Lokmića, Idriza Delića, Bekira Durakovića i na tisuće drugih Hrvata islamske vjere, jer su po soju i rodu bili Hrvati, ili samo za to što su ponekad osjećali da su Hrvati? Nepobitna je istina da niti jedan od njih nikada nije ništa, pa ni svoju vjersku pripadnost stavljao iznad svoje nacionalne pripadnosti. Dolores Bracanović, ti ljudi su se ljutili kad bi netko u kontekstu hrvatstva spominjao vjersku pripadnost. Svi su oni, kao i nedavno preminuli častni hrvatski branitelj general-pukovnik HOS-a Alija Šiljak, vjeroispoviest smatrali osobnom stvari svakog čovjeka, koja nema nikakve veze s nacionalnom pripadnosti. Nu izgleda da g. Povrh toga, diljem teksta naišao sam na dosta, najblaže rečeno, čudnih tvrdnji, kao napr. Prvo, izgleda da g. Vukoja nije znao da je pukovniku Pjaniću dodijeljeno odličje željeznog trolista i vitežki naslov još u prosincu 1943. Ravno u Njemačku, je li? Takvim namjernim izvrtanjem istine nanosi se golema nepravda svim hrvatskim braniteljima islamske vjere i golema uvreda hrvatskom narodu. Iz gore navedenih podataka jasno se vidi kako je zakleti neprijatelj hrvatskoga naroda uništio inteligenciju i vodeći vojnički kadar hrvatskih muslimana. Ono što nije likvidirano u četničkim pokoljima, Titovim krvavim kolonama smrti likvidirano je na najzvjerskiji način. S takvima nitko pametan nema o čemu razgovarati. Neka je viečna slava generalu HOS-a Aliji Šiljku i svim gore spomenutim i ne spomenutim vitezovima koji su svoje živote ugradili u temelje vječne Hrvatske - i viečan spomen svim žrtvama srbokomunističog genocida! Evo nam i Božića, pa svim Hrvatima kršćanske vjere u Domovini i diljem svieta želim - ČESTITI I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNU NOVU GODINU! Jer, čak ako bismo, kako to s vremenom često biva, i privremeno smetnuli s uma sve one nedostatke i promašaje učinjene prije svega u vezi s teško narušenim standardom velikog broja građana, a s kolateralnom posljedicom napuštanja zemlje tolikog broja uglavnom visokoškolovanih mladih ljudi, nedokučivim ostaje odgovor na pitanje kako su hrvatski birači mogli prijeći preko besramnog ponašanja Zorana Milanovića za vrijeme predizborne kampanje, koje je nerijetko bilo na granici arogantne debilnosti i pogubne mahnitosti. Sjetimo se samo onog, svakom imalo razboritom Hrvatu uočljivo usiljenog, rugalačkog i podcjenjivačkog izvikivanja svima nam najsvetije sintagme Hrvatska, Hrvatska, pa one, opet svakom imalo normalnom Hrvatu jasne pljuske u obliku s javne pozornice svima nam upućene fige, pa do — da dalje ne nabrajamo - one uzdignute čvrsto stisnute komunističke pesnice, od koje se svakom domoljubnom Hrvatu još i danas ledi krv u žilama. Za činjenicu da je i poslije takvih pljuvački po većini hrvatskog naroda koalicija s takvim čelnikom dobila toliki broj glasova mi nemamo drugog opravdanja, osim dva moguća fenomena — a to su fenomen narodne zaluđenosti i fenomen narodnog samouništenja! Na fenomen narodne zaluđenosti podsjeća nas svojedobna izjava poznatog srpskog profesora obavještajstva Stevana Dedijera, koji je na hrvatskoj televiziji još 31. Kao primjer za to on je naveo nekadašnje Nijemce i svoje suvremene sunarodnjake Srbe, aludirajući kod prvih na izbor Hitlera, a kod drugih na podršku Miloševiću. Već iz tih primjera svakome je jasno što je mislio pod narodnom zaluđenošću, dok nam je fenomen samouništenja više poznat iz životinjskog svijeta primjerice nama neshvatljivo nasukavanje morskih kitova na plićak i tome slično pa ni jedan ni drugi od tih fenomena ovdje ne moramo pobliže objašnjavati. I kao što narod kaže da je svako zlo za neko dobro, ovi parlamentarni izbori iznjedrili su i neke pozitivne spoznaje. Porazno da poraznije ne može biti! Jer, njegovi odjednom istomišljenici, a sada sugubitnici, kao npr. Kosorica, Linić, Čačić i dr. Naravno, sada predstoje pregovori o sastavljanju nove hrvatske vlade. Nažalost, sve što smo u vezi s tim čuli u ovih samo nekoliko dana poslije izbora, ne sluti na dobro. Očito je da se grupacija MOST našla pred zadatkom, za koji se ne samo nije pripremila, nego se, s obzirom na sastav i razlike između tih 19 pojedinaca koji su dobili mandat, nije niti mogla pripremiti, pa se sada rade kombinacije, u kojima kao da odlučujuća uloga sve više prelazi u ruke nacionalnih manjina, što bi na kraju moglo imati za posljedicu da provjereni antihrvat Pupovac odluči o sastavu nove hrvatske vlade, a što bi samo potvrdilo naše bojazni iznijete već i u samom naslovu ovoga osvrta. Ali, sudeći po onome što se događalo nizom dugih stoljeća i po ovome što se događa danas vidi se da je ova pouka manje više poznata nekim narodima, a nekim, kao što je naš hrvatski narod, to je očito podpuno nepoznata teorija. U pogledu ovoga što se u zadnje vrieme događa u Hrvatskoj svaki od nas mora stati i upitati se, jesmo li mi Hrvati uistinu najnesretniji narod na svietu? Svakako, odgovor na sve to je vrlo jasan. Dosta je samo površno pogledati u našu poviest da se dođe do zaključka da je hrvatski narod uvijek gubio svoju slobodu, i nekoliko puta svoj nacionalni identitet, ne radi vojničke superiornosti stranih invazora, nego zato što je, uz veliki broj častnih i plemenitih domoljuba, u svojim njedrima odgajao i broj podmuklih izdajnika, gmazova i čankoliza, koji su za šačicu Judinih šekela uvijek bili spremni služiti svakoga gospodara. Kroz našu dugu poviest, posebno poslie Bitke na Gvozdu 1097. Svi su oni svoje izdajničke ruke okrvavili hrvatskom krvlju, ali svi zločini ovih sluga Mađara, Turaka, Austrijanaca i Talijana zajedno, neznatni su u uzporedbi s zločinima jugofila i komunista. Ova za hrvatski narod najopasnija i najkrvavija ideologija skupljena je početkom prošloga stoljeća pod izdajnički kišobran najodvratnijeg taloga zločinačkog podzemlja. Odmah po završetku 1. Vođe ove zločinačke organizacije nisu bili neki nepismeni tipovi s kojima je netko mogao lako manipulirati, nego u najviše slučajeva školovani, obrazovani, ali ujedno i moralni degenerati, kradljivci, plagijatori i ubojice. Prvi među njima bio je dr. Zato što je 5. Ovaj gnusni izdajnik, rođen na otoku Hvaru 1886. To je bila 526. Bitke na Kosovu u kojoj je srbska vojska bila podpuno uništena. Nu Srbi su jedini narod na svietu koji već stoljećima slavi taj svoj poraz. U tim slavljenjima najviše se iztiču pro-srbski Vlasi u hrvatskim krajevima, koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa Srbijom, ni tom bitkom. Njih dva hodaju po vlaškim selima i kupe podpise za peticiju koju će predati fašističkoj vladi u Italiji. Za vrieme rata on je glavni savjetnik četničkog vojvode popa Momčila Đujića. Jugokomunistička banda poput udbaškog zlikovca Ivana Fumića, batinaša i mučitelja stotina nevinih Hrvata, novcem iz državnog proračuna, koji im šakom i kapom dodieljuju njihovi ortaci na vlasti u Hrvatskoj, danas diljem Hrvatske podiže spomenike najgorim krvnicima hrvatskoga naroda, kordunskom Vlahu, četničko-partizanskom krvniku Nikoli Demonji i drugima. Prije par godina bili smo svjedoci kada se ministar-predsjednik Velike Britanije u ime te kraljevine javno izpričao irskome narodu za zločin koji su britanski vojnici počinili prije kojih 30 godina. U tom masakru 13 nevinih ljudi izgubilo je život, a 14 ih je ranjeno. Neupitno je da su Britanci i s ovom izprikom dobrano zakasnili ali, kako se ono kaže, bolje ikad, nego nikad. Nu potomci i sliedbenici izdajnika i mega-zločinaca; braće Grge i Danka Anđelinovića, J. Naprotiv, oni se javno ponose svojim zločinima i zločinima svojih krvavih predaka. Ali, mi nikada nismo od njih ni očekivali bilo kakvu izpriku. U stvari, mi od njih ne želimo nikakve izprike! Jer, vrlo dobro znamo da bi sve što bi ta izdajnička gamad rekla bilo zlonamjerno i lažno. Bilo kakva njihova izprika bila bi za svakog poštenog Hrvata i Hrvaticu najzazornija uvreda. Nu, sve u svemu, gledajući na sve ovo što se u hrvatskoj zbiva od 2000. Zaboravili smo da kada je 1991. Ali kada je rat završen i kada su vidjeli da bi, zbog naše gluposti, opet mogli ugrabiti vlast - oni su bili tu. Netko je jednom napisao da smo mi Hrvati kroz čitavu svoju poviest bili - ili glupi vitezovi ili viteški glupani. Da je to istinita primjedba svjedoče nam tisuće bitaka koje smo kroz poviest vodili za sve i svakoga, a najmanje sami za sebe. Iako smo od Sv. Iako su Turci u hrvatskim zemljama koje su pale pod njihovu vlast, silom i milom, širili islam nitko u poviesti nije nad hrvatskim svećenstvom počinio zločine ni blizu onima koje su Titini krvnici počinili za vrieme i poslie 2. Samo u iztočnim dielovima Nezavisne Države Hrvatske, Hercegovini i Bosni, ovi crveni krvnici, sluge sotone, na najzvjerskiji način pobili su 664 hrvatska svećenika. Samo zato što su bili Hrvati, što su bili hrvatski katolički svećenici. Samo zato što su ljubili Boga, svoju vjeru i svoj narod. Ali, nažalost, uz crvene jugokomunističke izrode, potomke Grge i Danka Anđelinovića, i danas imamo onih koji sa svetim križem na prisma tobože služe Bogu i svome narodu, a svojim izstupima i djelima jasno pokazuju da se puno ne razlikuju od onih koji nose znak sotone - crveni pentagram. Spomenuo sam malo prije da su komunistički krvnici samo u zapadnim hrvatskim provincijama Bosni i Hercegovini na najzvjerskiji način ubili 664 katolička svećenika. Ovdje ću navesti samo jedan od zločina protiv Boga i čovjeka koji su počinili oni koje, Uzinić očito ne smatra zločincima. Za njega su zločinci oni koji su branili Dubrovnik, a ne oni koji su odmah po upadu u Dubrovnik, 19. Ovaj gnusni zločin počinjen je na otočiću Daksi, kojega on vjerojatno može svaki dan gledati kroz prozor svoga biskupskog dvora. Koban dan za mnoge stanovnike ovoga grada jest 19. Toga dana hrvatska vojska i vlast pred pritiskom partizana koji su upadali iz Srbije i Crne Gore povukla se iz grada u pravcu sjevera. Prema njegovom svjedočanstvu partizani su uhitili brojne ugledne građane, a među njima i franjevce, poštovane i poznate po požrtvovnom radu. Cijeli grad u strahu je čekao razplet njihove sudbine, a čak i najveći komunisti nisu mogli naslutiti što ih čeka nakon onoga što su pročitali na zidnim oglasima 25. Javljalo se da je 35 istaknutih ličnosti, čiji je popis dat bilo suđeno i srijeljano zbog suradnje s okupatorom. Javna je tajna bila da do suđenja uopće nije došlo, već su ljudi uhićeni prema unaprijed sastavljenim listama sa svrhom da budu eliminirane vodeće ličnosti iz svih slojeva - intelektualci, privrednici, sindikalisti, crkveni ljudi, vođe mladenačkih organizacija itd. Spasili su se jedino oni koji nisu povjerovali komunističkoj propagandi da se oni koji nisu počinili zločine nemaju čega bojati. Srećom, mnogi su se povukli s hrvatskom vojskom. Među prvim žrtvama bila su tri franjevca, a ubijeni su, prema svjedočanstvu jednoga od mobiliziranih u partizane koji je bio prisutan strijeljanju na otočiću Daksa, na ulazu u liku Gruž. Svukli su ih do gola i morali su kopati vlastite grobove. Otac Marijan Blažić, poznati propovjednik jedna je od tih žrtava. U času strijeljanja svi su zapjevali crkvenu himnu - Tebe Boga hvalimo...... Nema nikoga među vama, koji u ovo posliednje vrieme nije bio svjedokom zajzamašnijih događaja u životu hrvatskoga naroda među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo koji su naš narod donieli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu. Satovi su ovo u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svietlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno izticati da je i u našim grudima življe zakucalo srdce? Nitko pametan toga osuditi ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovied! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god je i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja, koliko god bili heterogeni faktori koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja. O, da, kao i svi ostali za koje je Nezavisna Država Hrvatska a nemojmo se varati, i ova današnja zločinačka, uzoriti biskup će reći da je to bilo Stepinčevo mišljenje samo na početku te da je kasnije drukčije mislio. Svi koji pljuju po državi za koju je Alojzije Stepinac ovako govorio, pljuju i po njemu. Ali trebaju znati da bez obzira na sve igre, papine ili bilo čije druge, oko proglašenja svecem ovoga hrvatskog velesvećenika i mučenika, on je za sve čestite Hrvate još za svoga mučeničkoga života postao svecem. Nu sudeći po ovim njegovim uvredama ne vjerujem da će on to učiniti. Kakvu svetost ima misa koju služe ljudi koji obtužuju svoj narod i pljuju po,njegovim svetinjama - po grobovima onih koji padoše braneći svoj narod i svoju vjeru. I na kraju želim upitati uzoritoga biskupa je li on ikada čuo da je, uzprkos što su počinile niz groznih zločina nad nesrbskim narodima, ijedan srbski pop, a kamoli episkop, bilo koju i bilo kakvu Srbiju ili Jugoslaviju nazvao zločinačkom? Ali, vjerujem da su za takve osobe ovakva pitanja uzaludna, jer kako kaže ona stara latinska - koga Bog želi kazniti, najprije mu oduzme pamet. Ja sam Zvonimir Došen Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 7. Predizborna poruka hrvatske dijaspore DIJASPORA POSTALA NEPODOBNA 4. Hrvatska dijaspora, na žalost neće imati u ovim, kao i onim predhodnim izborima mogućnost dati svoj glas za promjenu vlasti i izmjenu samoubitačnih zakona, koje su nametnuli premijer Ivica Račan i premijer Ivo Sanader, a osnažili predsjednik SDP-a Zoran Milanović i privremena predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. Saborski zastupnici u Vladi i u oporbi, koji su izglasali takve zakone suodgovorni su za katastrofalne posljedice. Hrvatska politička emigracija bila je u najtežim vremenima glas hrvatskog naroda u slobodnom svijetu za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, kad se u Hrvatskoj nije moglo ni glasno misliti o državotvornosti. Tko se je smio i mogao proturječiti Titu koji je rekao ''da će Sava prije teći uzvodno nego će Hrvatska biti samostalna''? Došli smo u situaciju, i pored ''proročanstva'' jednog zločinca, da smo izborili samostalnost, ostvarili slobodu i demokraciju u Republici Hrvatskoj. Doduše, još nisu oslobođeni svi hrvatski teritoriji koje je RH imali u republičkim granicama bivše države! Isto tako, hrvatski narod nije još osjetio slobodu govora i rada, jer su za cijelo ovo vrijeme - od oslobođenja do danas na vlasti ljudske spodobe koji su bili politički čimbenici u poraženom jugokomunističkom režimu. Hrvatska dijaspora, koja je danas mnogo brojčanija nego što je ikada bila, politički rečeno, postala je nepoželjna, odnosno spuštena na iseljeništvo - na status persone non grate! Za takav status hrvatske dijaspore najzaslužniji su bivša privremena predsjednica Vlade Jadranka Kosor i vođa oporbene partije Zoran Milanović koji su višemilijunsku hrvatsku dijasporu sveli na stupanj ravan srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Naime, srpska nacionalna manjina, odnosno Pupovčevi četnici, uz tri garantirana zastupnika u Hrvatskome saboru, mogu birati još i druge dodate zastupnike srpske nacionalnosti u Hrvatski sabor, dočim hrvatska dijaspora nema takve mogućnosti! Očevidna je apsurdnost antihrvatske politike u RH gdje živi četiri posto Srba, a u Milanovićevoj vladi imali su 40 posto vlasti u svojim rukama!!! Pupovac se i dalje žali o ''velikoj ugroženosti Srba u RH'', kako bi dobio još jedan mandat da može varati Srbe i ucjenjivati Hrvate. Hrvati iz BiH također predstavljaju dijasporu stoga će kandidati iz redova Hrvatskog nacionalnog vijeća BiH - biti birani u Sabor, i zbog činjenice bliže su biralištima od nas koji smo raštrkani u Kanadi, Americi i Australiji, i tisuće kilometara udaljeni od birališta malobrojnih veleposlanstava i konzulata. Današnja Vlada u RH ne skida glave sa ramena nama u ''ustaškoj'' političkoj emigraciji, ali nam je oduzela glas i začepila usta za bilo kakav utjecaj na zbivanja u Hrvatskoj. Izlaznost birača je sudbonosna za Hrvatsku Kad je već nama u dijaspori oduzet glas na parlamentarnim izborima u RH, onda je dužnost svih građana koji imaju pravo glasa, a takvih službeno ima 3,780. U ovoj borbi nije potrebno vatreno oružje, mada Milanović nudi ''vodene pištolje'', nego treba uzeti glasački listići i zaokružiti najboljeg na listi, a ne prekrižiti, kako to neki ''dobronamjerni'' sugeriraju. Vaš argument neodlučnosti ja uspoređivam s pričom o Buridanovom magarcu. Radi se o nesretnom iliti neodlučnom magarcu koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena i ugiba od gladi zbog svoje neodlučnosti. Buridanov magarac u filozofiji argument je za tezu da volja nije određena vanjskim motivima. Tomislav Djurasović, publicist i politički emigrant. Veliko je pitanje manipuliranja s viškom birača, mada je izvršena revizija biračkih spiskova, još uvijek ima 350. Taj višak birača vjerojatno ima ''ime i prezime'' nas iz dijaspore, koji imamo pravo glasa, ali su nam uskraćene mogućnosti glasovanja. Drugim riječima, koliko je god bitna izlaznost na birališta, toliko je važna autentičnost listića. Rješavanje izbornih rezultata iza zatvorenih vrata Vjekoslav Krsnik, poznati novinar u domovini i dijaspori, koji je pratio u DIP-u nekoliko izbora koji se po pristiglim rezultatima nisu mogli pratiti na monitorima u novinskoj sobi, jer je sve rješavano iza zatvorenih vrata Državnog izbornog povjerenstva na čelu s predsjednikom Vrhovnog suda Brankom Hrvatinom. Stoga je trebalo za ove izbore inzistirati da europska komisija evidentira glasačke listiće. Prevedeno na sadašnje političko stanje sasvim je sigurno da će veći odziv birača na idućim izborima prije svega biti motiviran glasom ''protiv''. Može se Zoran Milanović uz pomoć skupo plaćenog američkog marketinškog stručnjaka truditi koliko god hoće, ali hrvatski narod nije toliko glup da ga se dvaput uzastopce može povući za nos. SDP-ova Kukuriku koalicija jednostavno nije bila dorasla izazovima pred kojima se našla Hrvatska, pa se njezin ''Plan 21'' ispuhao kao balon. Zato smješno, da ne kažem tragično, djeluju uvjeravanja Zorana Milanovića kako Hrvatska raste i kako nema povratka na staro, iako u svemu u čemu je Hrvatska rasla za njegovog mandata bilo je u negativnom smjeru, pa u stvari kad kaže da nema povratka na staro on radi u korist Domoljubne koalicije koja nudi nešto novo. Tomislav Karamarko za razliku od Milanovića nije najmio stručnjaka da mu podigne osobni rejting nego ugledni njemački institut da mu napravi gospodarski program'', V. Krsnik, ''Živa istina'' 24. Milanovića čeka sudbina Sanadera Zorana Milanović, sada bivšeg premijera HR, čeka sudbina također bivšeg premijera Ive Sanadera, samo je razlika u krivičnom djelu. Premijer Ivo Sanader je bio prvi osuđeni ratni profiter i u zatvoru na izdržavanje kazne. Sanadera su se odrekli u stanci i oprali ruke od njegovih prljavština. Zoran Milanović je također prvi premijer koji je osuđen na Zagrebačkom procesu HNES-e 31. Hrvati u dijaspori čvrsto vjeruju, da su ovo posljednji izbori u Hrvatskoj u kojima nam je oduzeto pravo glasa, te da će nova Vlada izmijeniti zakon o prebivalištu i ustoličiti ministarstvo za useljeništvo kako bi se mnogi od nas starijih mogli vratiti u svoju domovinu, i naša djeca i unučad kojima smo usadili u srce i dušu Lijepu našu! Hrvati su priznati u svijetu kao veoma pametan narod, pa se nadam da će hrvatski naroda u domovini na ovim sudbonosnim izborima pokazati svijetu ne samo domoljublje nego i politički razum. Pismo iz Toronta GENERALE, JE LI ZAJEDNO S OVIMA? Ako je mislio na ovo prvo u podpunosti se slažem i ne mogu zamisliti da postoji ijedan čestit Hrvat koji ne bi to podržao. Ali, ako je mislio na ovo drugo onda ga moram upitati je li on tako brzo zaboravio protiv koga je on kao vrstni ratnik i vrhunski zapovjednik četiri godine ratovao? Drugo pitanje je, zar on zbilja misli da je rat uspješno završen, da je on prošlost i da se neprijatelju treba oprostiti i zaboraviti sve njegove zločine iako se njegovi ostatci i dalje svim silama bore na uništenju Hrvatske? Nijedan pošten čovjek ne može Anti Gotovini oduzeti zasluge koje je kao vrstni zapovjednik postigao u Domovinskom obrambenom ratu i nitko, osim neprijatelja i izdajnika hrvatskoga naroda, neće to nikada ni pokušati. Ali, iako on možda za ovakve izjave ima neke valjane razloge, za nas obične ljude teško je shvatiti o kakvom zajedništvu se tu radi, jer on nije objasnio tko bi sve trebao u njemu sudjelovati. Može se zamisliti da je on mislio na tip zajedništva koje se prakticira u slobodnim i stabilnim demokratskim državama gdje se različite stranke, svaka na svoj način, bore za interese svoga naroda. Ali, prije svega, današnja Hrvatska nema niti jednoga atributa slobodne, demokratske, a kamoli stabilne države. O stabilnosti ove današnje Hrvatske nije potrebno ni govoriti, ali kako je moguće da ju itko može zamisliti kao demokratsku i slobodnu državu kada u njoj vladaju elementi protiv kojih se nedavno vodio oslobodilački rat i koje se, po svakoj logici, moralo uništiti tako da im se ni za trag ne zna. Ako osim njih ima itko tko se s tim ne slaže neka mi odgovori zašto nam je onda uobće trebao taj rat. Zašto su pale tisuće naših najboljih sinova i kćeri i tisuće i tisuće njih izgubili dielove svoga tiela i svoje zdravlje ako sada poslie svega toga trebamo pajdašiti s istim onima koji su odgovorni za tu smrt i rane naše djece, braće, sestara, očeva i majki? Zašto je proliveno toliko krvi, toliko suza? HOĆE LI I RODITELJI LUKE PAVELIĆA GLASOVATI ZA TO ZAJEDNIŠTVO? U biti tu je stradala jedna grupa pripadnika te satnije koji su bili u pričuvi, koji nisu bili na prvoj crti. Oni su stradali od minobacačke granate. Nažalost, bili su u jednoj grupi, sjedili oko naložene vatre jer je bila strašna zima. Oni su nekakvo šatorsko krilo nadvukli nad jednu stijenu i tu se posložili i jednostavno ta jedna jedina granata je završila upravo tu... Tom prilikom poginuli su Luka Pavelić, Ivica Jurčić i Milan Radošević. Dvojica su bili teško ranjeni: Mile Filipović i Josip Jurković. Osjećaj je bio bolan, težak, mučan... Obitelji su vjerojatno dobile putem MORH-a sve obavijesti kako su oni stradali i ja sam bio kod tih obitelji i razgovarao. To se dogodilo u vrieme vikenda kada su obično iz Srbije dolazili plaćeni četnici, mi smo njih ovdje zvali plaćenici poput današnjih Pupovaca, Stanimirovića i drugih. Teško mi je, izrazito teško bilo kada sam morao gledati svoje pripadnike gdje su praktički raskomadani i one druge ranjene kad sam došao u posjet u zadarsku bolnicu, ali mi je najteže bilo kad sam morao otići obavijestiti obitelji, roditelje, majke, sestre, djecu. Jedan mi je događaj ostao posebno u sjećanju. Radi se o Paveliću koji je bio iz Gospića. Došao sam kod njegove obitelji s dva vojna policajca u pratnji. Došao sam pred njihovu obiteljsku kuću i tamo je već bilo mnoštvo ljudi. Oni su se izdvojili i pozvali me u gornji kat kuće, posjeli me. Razmišljao sam dugo kako nastupiti u tom momentu. Kada sam kazao da potvrđujem, jer su ljudi već čuli, da im je poginuo sin, da se nije mučio, da je izvučen na vrijeme i saniran kako se najbolje moglo, nakn svega toga njegov otac me upitao samo: -Ivica, mogu li vas pitat nešto? Ja sam rekao: -Izvolite, pitajte me. Dakle, pitao me kakav je njegov sin bio vojnik. Ja sam odgovorio: -Možete biti ponosni na svoje dijete. Da bi tragedija bila veća i teža, naravno ne u odnosu na ovih pet dugih poginulih, TO MU JE BIO SIN JEDINAC. Koliko ljudi u Hrvatskoj s njima dijeli njihove boli? Jer da to nije tako ne bi se dozvolilo krvnicima njihovih sinova i kćeri da slobodno i prkosno šeću zemljom koju su rušili, palili i žarili i natopili krvlju nevinih žrtava. Ne bi se dozvolilo njihovim ortacima, domaćim crveni izdajnicima i zlotvorima da se u svim predizbornim kampanjama šepure po svim našim krvlju natopljenim mjestima. Mogu donekle razumjeti da se komunistička klika usudi orgijati po velikim gradovima, koje je davno napučio komunistički i četnički balkanski ološ, ali da se u Gospiću, koji je poslie 2. Zar su i u mom Gospiću svi, baš svi, zaboravili na sve one krvave godine koje je zaslugom gore spomenutih krvnika proživio ovaj naš mučenički grad. Zar se nitko ne sjeća onih groznih godina kada majke i sestre u Gospiću svoje sinove i braću nisu smjele dostojno pokopati u groblju, nego krijomice u svojim kućama, poput Šabanki prezime Šaban majke i sestre težko ranjenog mladog hrvatskog vojnika koji je od rana umro skriven u podrumu kuće. Za njegov grob i boli njegove majke i sestre tek se saznalo 1991. Jesu li svi pošteni ljudi u Gospiću zaboravili da je SDP nasljednica Titine krvave Ozne, Udbe i Knoja, a da ti što se u ime te zločinačke Partije šepure po Gospiću nisu ništa drugo nego podmladak komunističkih krvnika, hrpa bjegunaca, dezertera i sabotera Domovinskog rata? Zar u Gospiću nema više hrabrih ljudi da toj gamadi te njihove spužve nabiju u njihove crvene žvalje i toljagama ih najure iz ovog našeg grada mučenika? Zajedno s okorjelim boljševicima i četnicima, s izprikom da se time pred Zapadnim demokracijama tobože brani hrvatski narod od sintagme fašizma, svim silama se radilo da se Nezavisnu Državu Hrvatsku prikaže još gorom i zločinačkijom od one kakvom su je kroz 50 godina prije toga prikazivali. Uzprkos svemu tome, uskoro počima oružana komunistička i četnička agresija na Hrvatsku u kojoj, ako već ne sudjeluju aktivno nasljednice komunističke Partije, SDP, HNS i dr. Za to je bilo više razloga. Prvo, dok su neki vodeći komunisti sjedili u zapećku i planirali kako ponovno uzpostaviti Jugoslaviju sans Milošević , grupa njihovih ortaka, okorjelih boljševika; Boljkovac, Manolić, Mesić i dr. Mnogi se pitaju zašto su oni baš tada pokušali izvršiti puč? Odgovor je vrlo jednostavan. Drugi razlog je što je poslie njih u vrhu HDZ-a ostala brojna grupa njihovih partijskih drugova i drugarica s kumrovečkim diplomama od kojih će se neki poslie Tuđmanove smrti vratiti u Račanov SDP ili u Savkin HNS, a drugi će ostati u HDZ-u i tako udruženi raditi na polaganom ali sigurnom uništavanje svega nove hrvatske države. Privi Račanov dekret po preuzimanju vlasti 2001. Na prvom mjestu je glavni razsadnik četništva u Hrvatskoj Srpska pravoslavna crkva. Iza nje su tzv. Tako je Hrvatska postala jedina zemlja na svietu koja evo već 15 godina milijunima kuna financira neprijatelje koji svim silama rade na njezinom uništenju. KAKVI U DOMOVINI TAKVI I U DIJASPORI Već više od 50 godina pratim sve što se događa na političkoj sceni u Kanadi, Ujedinjenim Američkim Državama i demokratskim državama Europe. Svaki put kad dođe do tih predizbornih kampanja ne mogu, a da se ne prisjetim raznolikih karaktera koji su se u prošlosti natjecali za vodeća mjesta u njihovim parlamentima. Nu to nije velik problem jer publici, umornoj od slušanja neprestanih govorancija raznih nadri političara, koji se tobože u svemu razlikuju, a svi govore jedno te isto i svi se bore za isti cilj, kako doći na vlast. Problem je u tome što ponekad i neki od ovih smiješnih fantasta uspije izvojevati pobjedu i sjesti na kormilo kojim ne zna upravljati. Tako je na prošlim izborima održanim 19. Iako se tim činom u Kanadi nije baš ništa promijenilo - engleska kruna i dalje je ostala kruna Kanade, a engleska kraljica njezin suveren. Justinov otac Pierre Trudeau je za vrieme 2. Kada je došao Pierre je postao toliko bahat, bezobrazan i prost pa je, kad bi se usudili buniti na njegovu razularenost, kanadske glasače, bez imalo stida, znao pozdraviti s uzdignutim srednjim prstom. Ali za hrvatske glasače to nije bila uvreda. Glavno je da je bilo da je bio liberal! Da, to je isti onaj Leslie, mrzitelj Hrvata, koji je svojim zlonamjernim lažima obtuživao Hrvatsku pred svietom i haaškim tribunalom. Isti onaj profiter koji je pao u nemilost kanadske publike zato što je nedavno, kada je umirovljen, morao u Ottawi preseliti iz jedne kuće u drugu, za troškove oko te selidbe poslao državi račun za samo 72. Glavno je da je liberal! Prvi akt Davida Petersona kada je 1985. Većina članstva toga kluba bili bosanski muslimani, a vođa im je bio neki jugo-balija Hazim Bajrić. Jedini visoki političar koji je znao spomenuti kako je kao odvjetnik 50ih godina branio Hrvate, bio je lider Progresivne konzervativne stranke, Prime Minister Kanade 1957. John Diefenbaker podrietlom Nijemac. Nu, za veliku većinu hrvatskih imigranata to nije značilo baš ništa i malo ih je koji od svoga dolazka ne glasaju za liberale. Što se tiče današnje Hrvatske, neki od nas već smo puno puta ukazivali kako je po dolazku te komunističke klike na vlast hrvatska dijaspora podpuno izolirana, što je točno. Ali kad se prisjetim svega što se u toj našoj dijaspori zbiva dolazim do zaključka da je možda i bolje da ona nema upliva na ono što se zbiva u toj našoj jadnoj Hrvatskoj. Da zasada ne spomenem ništa drugo, jer o tome će biti više govora kasnije, spomenut ću da je ovaj Ljubo poznat i po tome što se, kao onaj grčki pop koji kad nije imao drugoga posla išao krstiti jarce uvijek bavio s raznim gluparijama koje nemaju nikakve veze s njegovim zvanjem. Opet iz razloga što i poslie 50 godina boravka u Kanadi mnogi naši ljudi ne posjeduju ni najosnovnije rekvizite za razumievanje engleskog jezika, nabavili su si satelitski prijemnik preko kojega zahvaljujući arabskoj agenciji Al Jezeera mogu gledati programe tzv. Tako me nedavno jedan od njih upita jeli Petrov dobar političar i bi li bilo dobro glasovat za njega. Uza sve te očito komunističke smicalice najveći problemi s kojima je danas suočen naš narod jesu današnje političke bezsmislice pojedinih ljudi, častnih ratnika, koji su se za vrieme rata pokazali kao najbolji među najboljima. Tako evo čitam da je i branitelj Osijeka Branimir Glavaš stupio u savez s onima protiv kojih se četiri godine borio. Ako je to istina onda bez obzira iz kojih razloga on to čini, iz osvete HDZ-u ili nečeg drugoga, Glavaš čini izdaju svega onoga za što se borio kao hrvatski branitelj. Bez obzira na sve njegove vrline u prošlosti, svaki onaj tko može oprostiti, a kamoli družiti se s izdajnicima svoga naroda gazi po svemu onome za što se borio. Kao takav, bez obzira na sve njegove zasluge iz prošlosti, on gubi svaki kredibilitet i ne zaslužuje poštovanje hrvatskog naroda. Naši generali prvi su koji bi morali znati da poslie svega što su za svoj narod učinili za vrieme Domovinskog obrambenog rata narod od njih očekuje da, ako ga već nisu kadri voditi kao političari, barem podržavaju čiste domoljubne snage, a ne da zajedno s neprijateljima svoga naroda mute već i onako dobro zamućenu vodu. Oni bi trebali biti među prvima koji razumiju značenje stare latinske izreke: -A fonte puro pura defluit aqua! Iz čistoga izvora teče čista voda! Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 31. KAPETAN BRODA Ne birajmo kapetana s nepoznatih tuđih strana. Bit će opet ista mora oko vlasti i izbora, Bit će trke, zbrke, frke, objesit će netko brke. Bit će pustih obećanja, časnih riječi — i laganja… Takmiče se sijedi, mlađi, za kormilo jednoj lađi. Imamo ih punu vreću, a navraga i nesreću Proberemo propast sebi; i tko onda reko ne bi Kraj očiju da smo slijepi, jer nam pamet duh ne krijepi. O moj rode, vrli rode, burkaju se jugo - vode, Lađa naša iz Irana, ljepotica sa Jadrana Izdisajem zadnjim stenje, nasuk'la se na kamenje. Spasimo je ljudi mili, pređi nam je ostavili; Još ju krasi dična slava, kruna kralja Tomislava. Pronađimo kapetana, domoljuba — Frankopana, Onog tko će mudro slovit k luci mira željno plovit. Grabi vesla rode slavni, nek zaori klik pradavni: Lađo naša, Domovino, stare slave djedovino, Tvoje uvijek toplo krilo, ocu, sinku, sveto bilo! Gas iz dijaspore u susret izborima Samo protuhrvati i zlobnici će glasati za SDP-komuniste! Dragan Hazler - hrvatski djelatnik u dijaspori - antikomunist i antifašist Predstojeći izbori trebaju ukinuti SDP i lustrirati komuniste u svima strankama! Europska unija je proglasila Rezoluciju 1481 za lustraciju komunista i Hrvatski sabor je usvojio antikomunističku rezoluciju pa prema tome svaki glas u ovim parlamentarnim izborima za komuniste SDP-a mora biti poništen. Hrvatski sabor je najviša vlast u Hrvatskoj i treba poštivati odluku Sabora o lustraciji komunista. Prema tome skreće se pozornost hrvatskim glasačima da nitko ne glasa za komuniste SDP i za komunističke saveznike srbočetnike, kojih ima u Milanovićevoj vladi 44 posto. Ako u nadležnoj vlasti Republike Hrvatske kao članici EU ima poštenja i poštovanja prema Europskoj Uniji i prema većini Hrvatskog naroda, Hrvatski sabor će bez odlaganja zakonski ukinuti i zabraniti postojanje i djelovanje Titovoj, Račanovoj i Milanovićevoj Komunističkoj partiji SDP, koju je kao KPJ - velezločinac Tito nazvao SDP davne 1943. Uostalom, poznato je da samo komunisti i četnici i uz njih zlobnici i pokvarenjaci glasuju za SDP i za komuniste u drugim strankama. Iz stava Hrvatskog sabora za EU- lustraciju proizlazi da se ponište glasovi za komuniste i njihove saveznike srbskočetničke fašiste. Dakle Hrvatskoj se pruža mogućnost da se na ovim izborima spontanom lustracijom riješi zauvijek komunista i njihovih saveznika srbskočetničkih fašista. Hrvatska ne može napredovati, dok u njoj ima komunista napose u vlastima. Komunisti čak ne žele niti priznaju suverenu državu Hrvatsku pa ne rade za nju, nego komunisti su protiv države Hrvatske. Evo doslovce negativnih stavova trojice glavnih komunista, nasljednika jedan iza drugoga: 1. Tito je u mirno doba izjavio: Prije će Sava poteći od Beograda prema Zagrebu, nego će Hrvati imati svoju državu! Račan je predao oružje Hrvatske teritorijalne obrane srbskim fašističkim četnicima i bojkotirao je sa svojim komunistima svaku Sjednicu Hrvatskog sabora, na kojoj se je oblikovala suverena Država Hrvatska. Sva trojica komunista sprovode genocid nad Hrvatima razlika je samo u odnosu oblika. Ponavljam radi značaja: Milanović sprovodi genocid prosjačkog štapa, genocid pada demografije i genocid uvođenja vladavine srbskih fašističkih četnika u Hrvatsku. U Milanovićevoj vladi je 44% Srba - potomaka četnika i komunista - hrvatskih neprijatelja... Milanović vodi Hrvatsku u propast, a govoti da Hrvatska raste. Zar to nije Milanovićev rast??? Statistički porast BDP-a od 0,2% ako je uopće porast ili statističko namještanje?! Još malo vrijemeplovom od Tita preko Račana do Milanovića 1. Josip Broz Tito Marxist, Lenjinist i Staljinist Tito se je borio za pobjedu revolucije i obnovu Jugoslavije. Preduvjet za pobjedu revolucije bio je genocid nad Hrvatima, rušenje i sprječavanje uspostave države Hrvatske. Obvezni obred mučenja i zlostavljanja prije ubijanja bio je Titov način zastrašivanja Hrvata, pa su unatoč opasnosti bježali i ostavljali Titu i njegovim komunistočetnicima i partizanima svoju imovinu... Neizbrojivi su Titovi ratni i mirnodobski zločini i na njima je Tito zaradio deseto mjesto u redoslijedu najvećih ratnih i poratnih zločinaca 20. Normalni ljudi se pitaju, kako može vladati u Hrvatkoj kult takovom velezločincu Titu. Sve države komunističkog bloka su napustite i čak zabranile kult komunističkim zločincima. Tako su postupile čak Rusija, Kina, Kambodža i odnedavno Kuba. Samo Sjeverna Koreja i Hrvatska njeguju kult svojim najvećim zločincima. Prva hrvatska žrtva Josip Jović na Plitvicama, krvavi Uskrs 31. Hrvatsku su bombardirali zrakoplovi Titove JNA. Hrvatske gradove, napose Vukovar je podjednako razorila Titova JNA i odmetnuti srbski fašistički četnici. Hrvatska kultno slavi toga veletzločinca Tita!!! Jesmo li mi Hrvati ludi narod??? Neizbrojive su Titove zločinačke djelatnosti i ne može ih neutralizirati nikakva Titova brijunada uz predaju zločinačke uloge svojim dželatima: Rankoviću, Djilasu, Moši, Koči, Dolancu, Krajačiću, Račanu, Perkoviću, Josipoviću, Mesiću, Anđelinović-Pusićima... Zato se pitamo dokad će, umrlom Račanu i živoj komunističkoj barabi Milanoviću trebati Titov kult u spomenicima, u gradskim i drugim toponimima, u Kumrovcu, samo ne u Jazovki, Bleiburgu, Macelju, Jasenovcu, Golom Otoku... Komunistički diktator Ivica Račan Titovom nasljedniku u Hrvatskoj Ivici Račanu znade se sve, ali se sve pokriva lažnim pokrivačem. Dolazkom na vlast Ivice Račana 1971. Podsjetimo se na teror Ivice Račana, primjerice sa samo nekoliko žrtava : Budiša, Čičak, Dabčević, Djodan, Gotovac, Ivezić, Komarica, Pirker, Tomičić, Tripalo, Veselica... Evo samo nekoliko istaknutih primjera zlostavljanja i ubijanja Hrvata u dijaspori za Račanove vladavine: Bruno Bušić, Vjekoslav Čižek, Asaf Duraković, Stjepan Đureković, Dragan Hazler, Branko Jelić, Kazimir Katalinić, Lucijan Kordić, Ivo Korsky, Ljubo Krasić, Jakša Kušan, Ante Miletić, Stanko Nežić, Vinko Nikolić, Tihomir Rađa, Mirko Vidović, Ante Vukić, Vice Vukojević... Podcrtani su samo najistaknutiji primjerci od preko 100 ubijenih Hrvata za Račanove vladavine. Za Račanove vladavine ubijeno je više Hrvata u dijaspori, nego za vladavine velezločinca Tita u njegovoj eri brijunade. Postoje popisi ubijenih Hrvata u dijaspori i po danu i godini ubojstva se vidi jesu li žrtve iz Titove ili iz Račanove ere. Podsjetit ću na samo trojicu najpodlije ubijenih Hrvata u dijaspori za Račanove diktature: Bruno Bušić, Stjepan Đureković i Stanko Nežić... Sprema se Milanović izjaviti ljubav predsjednici RH lijepoj gospođi Kolindi Grabar Kitarović. Ali sa zavodništvom poštene supruge Kolinde neće uspjeti impotentna mumija Milanović jer Kolinda ima istaknutu čast, ugled, moral, poštenje, ljepotu izgleda i ljepotu uzvišene hrvatske duše. Hrvati su dokazivo jedan od najstarijih naroda, ali strašnijih izroda, nego su marxisti Tito, Račan i Milanović nisu nikada imali od ere ljudoždera preko Gorjanovićevog Krapinca do našeg vremena. Milanovića treba lustrirati i postaviti ga za direktora obnovljenog Golog Otoka i poslati mu na stanovanje: Fumića, Jakovinu, Josipovića, Manolića, Mesića, Perkovića, Pupovca, Sanadera. Svaka Hrvatica i svaki Hrvat, koji se odluče dati svoj glas za Milanovića i za Titov - Račanov i Milanovićev komunistički SDP trebaju preispitati i potvrditi svoje zdravstveno stanje u Vrapču... Hrvatska za svoj obstanak i napredak, mora obračunati s komunizmom, koji živi u komunističkom SDP-u i koalirajućim strankama s SDP-om. Dakle, NITKO normalan u Hrvatskoj, nitko pošten i nitko domoljuban u Hrvatskoj NEĆE glasovati za SDP i komunjare. Hrvatice i Hrvati, razmislite prije nego ćete glasovati za SDP jer glas za SDP je glas protiv obstanka i napredka Hrvatske. Završit ću narodnom poslovicom: Ako netko dozvoli da ga dvaput iz iste rupe ugrize zmija, onda nije kriva zmija nego on. Dakle, ako netko dozvoli da ga po drugi put prevari komunistička propalica i lažljivac Milanović, onda nije kriv on, nego onaj ili ona, koji će glasovati za njega. Pismo iz Toronta MILANOVIĆEVO PERSONIFICIRANJE IZBORNOG PROCESA 24. Ali, isto tako, nije nitko mogao ni zamisliti da će na površinu isplivati toliko osobne mržnje, zavisti i prostakluka u ponašanju; balkanština u optužbama, te konačno banaliziranje nacionalnog ponosa, što je mnogo sramotnije i od same prostitucije kurvaluka. Zoran Milanović uveo je u politiku najizrazitiji oblik primitivizma, pozivajući i prozivajući oporbu, kao i predsjednicu Republike Hrvatske, te omalovažavajući neistomišljenike. Milanović je, naime, do ludila zaljubljen u sebe pa ne priznaje nikog ni na nebu ni na zemlji, čak je uvjerio sebe da je najomiljenija osoba na svijetu, što znači da je nadmašio pjevačicu Shakiru i nogometaša Rolanda. Po uzoru na Milanovića isto se tako ponašaju i njegovi ministri, ne samo oni iz srbočetničkog korpusa, nego i ostali, zaključno s time može se ustvrditi, da je bivša Vlada u RH bila ne samo veleizdajnička i kriminalna, nego i primitivna - prostačka. Vrdoljak - kočijaš iz čaršije Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva Republike Hrvatske, predsjednik Hrvatske narodne stranke, politički sin Stjepana Mesića i politički ljubavnik Vesne Pusić, nakon predizbornog zbora u Vrlici, na upit: ''Zašto koristi državno auto u stranačke svrhe? Dakle, ministar Vrdoljak je bio eksplicitno odlučan i spremio rodoljube u p.... Vrdoljakovu licemjernu ispriku ne bi prihvatili ni u Šumadiji, jer takvo ponašanje oblikuje njegovu personalnost! Nije čudo što je gospodarstvu u Hrvatskoj tako ''uspješno'', zahvaljujući Milanoviću koji je namjestio Ivana Vrdoljaka, najsposobnijeg čovjeka u Vladi, da upravlja gospodarstvom - najvažnijim resorom u državi. Ivan Vrdoljak je, sudeći po ponašanju, ''vaspitan'' na istom učilištu gdje je i Vojislav Šešelj diplomirao. No, na žalost, nije samo Vrdoljak, koji je po ponašanju, sposobnosti i domoljublju bio perjanica u Milanovićevoj vladi, nego su isti od reda, samo što su neki lošiji od drugih koji ne valjaju. Personifikacija umjesto stranačkih programa U predizbornoj kampanji za zastupnike u Hrvatskom državnom saboru personifikacija je važnija platforma nego stranački programi. Milanović je izvrnuo svaku moguću diskusiju o stranačkim programima kako bi mogao izvrijeđati sve skupa i pojedinačno svakog čelnika stranaka. U tom smislu Milanović se ne može do sita zadovoljiti s Karamarkom, koji se nalazi na čelu Domoljubne koalicije. Himbeni Milanović se poistovjećuje sa prvim predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom, kao da su njih dvojica 'blizanci'' u domoljublju, samo kako bi Karamarka ponizio i otuđio od Tuđmana. Dok ''cijeni'' predsjednika Tuđmana u isto vrijeme: ''Ne vidi više smisao te funkcije''. No, dok su Mesić i Josipović bili predsjednici države nije mu padalo na pamet ukinuti predsjednički položaj. Iskreno govoreći, Milanovića najviše smeta predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ne samo što je lijepe pojave ljepša od njega! Poruka hrvatskih biskupa biračima u Hrvatskoj i svijetu Prava stvar u pravo vrijeme - bila je poruka hrvatskih biskupa za parlamentarne izbore, koju su uputili 19. Poruka je točno i jasno sročena u sedam ''zapovijedi'', koje trebaju hrvatski narod uzet k srcu i odlučiti se kome će dati svoj glas, jer od toga njegovog ili njezinog glasa ovisit će budućnost Hrvatske. Hrvatski su biskupi osjetili bilo svog naroda, kao što je osjetio i blaženi Stepinac. Biskupsku poruku, kao poslanicu treba pročitati s oltara u svakoj hrvatskoj crkvi u domovini, Bosni i Hercegovini i dijaspori -Na kraju pozivamo sve stranačke i nezavisne kandidate da u predizbornoj kampanji očuvaju osobno dostojanstvo i čast u svojim nastupima. Neka izbjegavaju neprimjerno postupanje prema političkim suparnicima te na najbolji način očituju svoju prikladnost za obnašanje odgovorne službe zastupnika u Hrvatskom saboru. Ako bacimo pogled na sedmi saziv Hrvatskog sabora, vidjet ćemo da je bilo oko tridesetak zastupnika za koje nikad nitko nije ni čuo, a glasali ste za njih! Hoćete li opet njima dati svoj glas? Suđenje stoljeća - Etička osuda Tita i Milanovića Hrvatsko nacionalno etičko sudište pozvalo je hrvatsku i svjetsku javnost za IV. Na sjednici će službeno biti objavljena etnička osuda Josipu Brozu Tita za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, kao i njegovih ideoloških sljedbenika predvođeni Zoranom Milanovićem. Osuda Tita je od povijesnog značenja, jer on je 10. Nakon presude HNES-a treba u Hrvatskoj očistiti sva vidljiva obilježja na Tita. Oni koji ga vole neka ga u svojim srcima nose! Suđenje i osuda Tita nije mogla doći u bolje vrijeme nego upravo sada kada se vodi predizborna kampanja za zastupnička mjesta u Hrvatskom državnom saboru. HNES iako nema ovlasti Vlade, Sabora i Ustavnog suda, ima ovlasti naroda, ovlasti nacionalne odgovornosti čije će odluke biti punopravne, kao i one u Haagu, kad se ukloni Titove ideološke sljedbenike i srbočetničke zločince iz Hrvatskog državnog sabora i Hrvatske vlade. Zaključan misao Kako će biti moguće surađivati s osobama, ako budu izabrane za zastupnike, nakon ovako teških osobnih uvreda? Nakon izbora svi kandidati mogu jedan drugome pogledati u oči i otići na kavu. Konzervativna stranka, koja je bila na vlasti tri uzastopna mandata, nije u tijeku predizborne kampanje upošljavala rodbinske, prijateljske i stranačke osobe u državne poslove, već su poslovi obavljani s osobljem koje je bilo već na određenim dužnostima. Dočim, u Hrvatskoj stvari su se razvijale u sasvim suprotnom pravcu. Naime, svi ministri u Vladi i menadžeri u državnim uredima, otvorili su radna mjesta, svatko za svoga najbližnjega, te ih ugovorom osigurali dugotrajne poslove. Neki se čak sprdaju Karamarku, koji je najavio smjenu Olivera Frlića, intendanta HNK u Rijeci, kad HDZ dođe na vlast. Frlić je žurno dogovorio s velikim plakatom na pročelju kazališra: ''Karamarko, dođite na Sex! Milanović je dao podršku Frliću, a oglasili su se također i mnogi ''uglednici'' političari u režimskom tisku i Radmanovoj h RT, jer je ne kultura u demokraciji garantirana! Nova Vlada, odnosno Domoljubna koalicija, trebat će provesti ne samo političku lustraciju - rasvjetljivanje, provjeru i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi Titovog zločinačkog režima, nego i rasvjetljivanje sposobnih od podobnih službenika u državnim ustanovama, na sveučilištima, društvenim i kulturnim institucija. Trebat će također objaviti registar zločinaca koji su u Domovinskom osloboditeljskom ratu bili na strani srbočetničke agresije, registar i oni koji su dezertirali iz Hrvatske prije i za vrijeme rata, a nakon svršetka rata vratili se u oslobođenu RH, dobili vlast i opljačkali državu, i danas se rugaju stopostotnim ratnim invalidima koji u šatoru u Savskoj 66, čekaju i drugu zimu. Tko ne bude obuzdavao svoju srdžbu, taj će željeti da se nije dogodilo ono na što ga je svijetovala bol i žestina, latinska je poslovica. Glas iz Amerike U POTRAZI ZA VOĐOM Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja i u borbi za ostvarenje tih ideja mora biti hrabar, nepopustiv i uvijek spreman na rizike. Jedan od najvažnijih razloga za neuspjeh svakoga lidera je nedostatak bitnih elemenata koji su potrebni za voditi i voditi uspješno. Mnogi političari suočavaju se s izkušenjem kako uspješno glumiti personu nekog velikog vođe. Mnogi od njih misle da se svaki političar koji želi postići povjerenje naroda mora pred narodom barem prije izbora pokazati kao čovjek bez mane, nepogrješiv, uman i razborit. Oni ne razumiju da kako njihovoj organizaciji stranci tako i narodu nije potreban glumac, nego autentični vođa sa svim falingama i nedostatcima, koje ima svaki normalan čovjek. Posebno u današnjem svietskom vrtlogu, bez obzira na te nedostatke svaki pravi lider mora najprije upoznati sam sebe za ono što on zbilja jest i prestati oponašati ono što nije. Jedino tako će postići povjerenje naroda. Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja i u borbi za ostvarenje tih ideja mora biti hrabar, nepopustiv i uvijek spreman na rizike. Jedna stara engleska poslovica kaže: -Do not argue with an idiot. He will drag you down to his level an beat you by experience. Ne ulazi u razprave s idiotom. On će te povući dolje na svoju razinu i pobjediti iskustvom. Zato pravi nacionalni lider čvrsto sliedi put kojega je zacrtao i nikada se ne upušta u jalova prepucavanja s političkim mediokretima, a pogotovo ne s kriminalcima i izdajicama kao što su recimo ovi komunistički gmazovi u Hrvatskoj. Je li taj put težak? Hoće li to ponekad biti opasnan? Ali čovjek odvažna srca ne boji se stati na put nikakvoj opasnosti. Pravoga vođu se prepoznaje po njegovoj unutarnjoj snazi i po njegovim uvjerenjima, a ne po vanjskom prikazivanju tko on misli jest ili tko bi želio biti. Njegov karakter određuje razinu i snagu njegove sposobnosti i postojanosti. Sliedeći jasno zacrtani put, koji će možda njemu osobno otežati život, ali će njegovom narodu donieti bolju budućnost, povratiti slobodu, blagostanje i dostojanstvo, učinit će ga u očima naroda prvakom koji je narodne poslove znao dobro započeti, dobro i raditi i dobro završiti. Znači, onaj tko želi biti taj vođa mora najprije imati temeljne elemente istinskog vođe; osobni integritet, disciplinu, podpunu privrženost interesima svoga naroda i gorući prezir na svakog njegovog izdajnika. On pred narodom i gdje god to bilo, mora otvoreno istupati i bez ikakve bojazni i ustručavanja. Nikada i ni za koji razlog ne smije se udvarati nikome, a najmanje izdajnicima i neprijateljima svoga naroda, nego im javno, jasno i glasno dati do znanja da će ih, svim razpoloživim sredstvima, tući - i dotući. Uza sve te odlike on mora biti i vrstan političar koji svoje odluke ne temelji samo na svojim osobnim zamislima, nego na pouzdanim i nefiltriranim informacijama. Drugim riečima, kako bi mogao objektivno ocijeniti događaje i u njima se znati snaći, on ponekad mora stati iznad svojih osobnih uvjerenja. Onaj tko želi biti vođa naroda može sliediti neke temeljne principe svojih političkih idola, ali ako se kao pijan plota uvijek oslanja na te principe, onda on nije vođa nego jedan od sljedbenika tuđe politike. Drugim riečima, istinski vođa se drži one stare rimske izreke - Aut viam inveniam aut faciam. Pravi vođa se ne bori ni za moć, ni famu, ni priznanja, niti za bilo kakve osobne probitke, nego za dobrobit svoga naroda - i ništa više. On ne skriva istinu, nego i onda kad ih je neugodno slušati, on stvari uvijek prikazuje onakvima kakve jesu i nikada ih ne uljepšava, kako bi zadovoljio one koji ga slušaju. On nikada ne obećaje da će ako dođe na vlast ostvariti nemoguće, on si postavlja specifične, postižive i izmjerive ciljeve od kojih će riedko kad odstupiti. Njegovi ciljevi, bilo mali ili veliki, nikada nisu pretjerani, skoro uvijek su izvedivi i usmjereni prema dugoročnim rezultatima a ne na trenutačne privremene zakrpe postojećih problema. Istinski vođa pomaže narodu da razumije da je i on kao cjelina odgovoran za sve što se događa u njegovoj državi i da nitko nema pravo na prisvajanje onoga što pripada čitavom društvu. On razumije da ako se želi da družtvo postane zdravo i funkcionalno, mora doći i do izvjesnih promjena u kojima svaki čovjek koji želi nešto dobiti mora nešto i dati. Svatko tko želi postati vođom mora znati da bez obzira na to koliko je upućena u političke intrige i manipulacije, većina naroda vrlo dobro znade kad stoji pred autentičnim vođom, jer on je čovjek koji pred narodom ne skriva ono što on ne želi čuti, nego mu govori istinu i - ništa drugo nego istinu. Kako bi, kad to uztreba, bio kadar preuzeti svu odgovornost na sebe, politički vođa mora najprije imati povjerenja u sebe. On mora imati zdrav emotivni IQ koji mu pomaže da se izdigne iznad svojih osobnih ambicija, emocija i fiksiranja i da nastoji da njegove misli uvijek budu logične. Drugim riečima, on mora biti racionalan čovjek koji je kadar kontrolirati svoje emocije i biti kadar pomoći svome narodu kada se nađe u stanju konfuzije, potištenosti i beznađa, stanja u kojem se danas nalazi hrvatski narod. Ima li Hrvatska takvih ljudi za ove izbore? Odavna nema narodnih vođa poput Starčevića, Radića i Pavelića. Radi nedostatka takvih ljudi politička scena u Hrvatskoj preplavljena je plimom najgorih tipova; raznovrstnih egzibicionista, svakovrstnih politikanata, običnih lažova, profitera, lopova i najodvratnijih izdajnika okorjelih komunista i jugofila. Radi nedostatka ijednog lidera, koji bi u sebi imao barem neke od gore navedenih elemenata hrvatski narod je podpuno izgubio pravac i dezorientiran kao krdo ovaca basrlja po bezpuću koje su mu priređuju njegovi izabranici od krajnje desnice do krajnje lievice. Nikad se nisam ustručavao, niti bojao, reći da iz dna duše mrzim svaki spomen komunizma i jugoslavenstva, pa ću i ovdje navesti neka moja mišljenja o toj crvenoj kugi kojom je očito još i danas zaražen dobar broj naroda u Hrvatskoj. Nikada u životu nisam se bojao javno govoriti ono što mislim, bez obzira na to hoće li se to nekome sviđati ili neće. Dvije najpogubnije među njima su, temeljenje kontinuiteta hrvatske državnosti na tzv. Svatko zna da u Hrvatskoj nikada nije bilo nikakvih fašističkih stranaka, nikakvog hrvatskog fašizma. Jedini fašizam koji ikada postojao u Hrvatskoj bio je onaj srbski 1918. Dokaz je tome njegova odluka o osnivanju Komisije za ratne zločine. To je zapravo zapovijed genocida, jer su inkriminantne radnje i najobičnije preživljavanje. Svi koji su preživjeli, partizanima su krivi i njihov život ovisi o njihovoj volji. Ovaj je spis jedan od brojnih dokaza da je cielo titovsko zakonodavstvo bilo usmjereno prema genocidu nad Hrvatima i da se zločini nad hrvatskim narodom nisu događali slučajno, stihijski, individualno osvetnički, nego planski po zapovijedi i namjerno. Zdravko Tomac piše kako se o tome 1991. Prateći ono što dr. Tomac u zadnjih nekoliko godina govori u piše vjerujem da se on pokajao za te svoje pogrješke nu ne znam je li to učinio i Tuđman prije svoje smrti. Druga golema pogrješka bilo je inzistiranje na tzv. Da u njima do dolazka Turaka 1463. Sjećam se kako je za vrieme agresije na Hrvatsku jedan američki povjestničar prisutnima pokazao kartu ondašnje SR Hrvatske i rekao da je očito kako se kroz poviest netko zbilja poigravao s hrvatskim narodom, jer nigdje na svietu ne postoji država takvoga oblika. Hrvatski narod u ovim pokrajinama ostavljen je da polako, ali sigurno izumre pod vlašću posrbljenih Vlaha i bošnjačkih islamista. Treća ludost je tzv. Neka mi itko pokaže ijednu državu na svietu gdje predstavnici manjina, posebno onih koje su u njoj počinile nebrojene zločine i punom parom rade protiv nje, imaju, bez da ih itko bira, pravo sjediti u njezinom parlamentu i javno raditi na njezinom uništenju. Četvrta je obća abolicija četničkih zločina i zločinaca, a obtuživanje hrvatskih branitelja. Ali najveća pogrješka je učinjena što je kad je bio najpogodniji čas da se komunističke zlikovce; Račana, Manolića, Boljkovca, A. Radi tih golemih za hrvatski narod pogubnih pogrješaka jugokomunistička je klika u Hrvatskoj dobila ne samo pravo na postojanje koje nikako nije smjela dobiti , nego pravo da nam opet sjedne za vrat i da uništava sve što je hrvatsko. A sada pogledajmo kakve lidere i liderčiće imaju oporbene stranke i strančice na tzv. Prije svega, iako se ona ponekada želi predstavljati takovom, današnja HDZ nikako se ne može smatrati strankom desne orientacije. Niti jedan od njih, od Sanadera na ovamo, nema u sebi niti jednoga od gore navedenih elemenata koji su potrebni da netko postane makar i osrednji vođa naroda. Većina njih su obični karijeristi, egzibicionisti i diletanti bez pravoga nacionalnog osjećaja, koji, kada ne mogu doći na vrh stranke jednostavno je napuštaju i sa šačicom prijatelja osnivaju svoje privatne stranke, kojih danas u Hrvatskoj ima više nego u svim drugim europskim zemljama zajedno. U HSP, stranku za koju su mnogi od nas na početku mislili da će sliediti nauku Ante Starčevića, brzo su se ubacili tipovi poput Ante Đapića, Ruže Tomašić i niza drugih egzibicionista i karierista, razbili ju na sitne komadića tako da danas imamo pet ili šest pravaških grupica, koje oduzimanjem makar i one šačice glasova koje za vrieme svih izbora oduzmu jačim strankama u opoziciji, pomažu samo jugokomunistima. U svim tim pravaškim grupicama uviek je bilo i ima čestitih i poštenih ljudi, ali isto tako i onih kojima je glavni cilj u životu pohlepa i promocija svoje persone, bez obzira na to što i sami znadu da osim toga nemaju nikakvih drugih kvalifikacija. Ne čudi me što takve nekarakterne osobe pokušavaju, a poneke i uspjevaju, kako ono kažu Englezi, narodu prevući vunu preko očiju, ali me čudi da u tako maloj Hrvatskoj ima toliko glupih ljudi koji ih sliede i za vrieme izbora daju im svoje glasove. Za svakoga koji to čini imam jedno jednostavno pitanje: Na temelju čega se ti imaš pravo zvati pravašem ako svoj glas daješ takvim osobama? Tomislav Karamarko je nekoliko puta izjavio kako će ako dođe na vlast poraditi na lustraciji komunističkih zločina. Nadam se da će izpuniti barem to obećanje. Nu do prave lustracije će doći tek onda kada se na političkoj pozornici u Hrvatskoj pojavi čovjek koji će imati hrabrosti javno, jasno i glasno reći: Prvo na čemu ću inzistirati je uklanjanje iz ustava svega što Hrvatsku na bilo koji način povezuje s komunističkim i jugoslavenstvom. Preizpitati i razsvietliti sve komunističke zločine. Privesti sudu sve još živuće zločince i tražiti da im se sudi na isti način na koji su oni 45 godina sudili našem narodu. Zahtievati ću da se zakonom zabrani SDP, HNS i svi drugi repovi komunističke Partije i da se svim njihovim članovima i svim drugim antihrvatskim pojedincima i grupama zabrani natjecanje za bilo kakvu poziciju u državnoj službi. Odmah ću narediti da se iz Hrvatske uklone sva obilježja koja podsjećaju na jugoslavenstvo, komunizam i njegove zločince. Tražiti ću da se odmah poništi zakon o manjinama i nadomjestiti ga zakonom, koji postoji u svim drugim državama na svietu. Zakonom koji svim manjinama garantira pravo glasa, ali samo kroz nacionalne stranke naroda u čijoj državi žive. To pravo moći će postići samo onda kad dokažu da su vjerni građani Hrvatske. Jedino takav čovjek može dobiti glas velike većine naroda ne samo zato da se rieši lopova, demagoga i izdajnika, nego zato da bi slobodno mogao sliediti onoga tko se istinski želi boriti za njegovu slobodu i prosperitet. Svaki narod, pa tako i hrvatski, ima urođen instinkt za prepoznati karakteristike istinskog vođe i on će ga sigurno prepoznati kad ovaj pred njega izstupi. Ali, bojim se da ćemo taj dan još dugo čekati. Kao i u svakoj drugoj nevolji kad sve drugo propadne mnogi ljudi polažu nade u svoju Crkvu. Ali kako izgleda mi Hrvati smo i tu nadrajsali. Gledam kako se neki naši popovi vesele i na sav glas hvale inicijativu pape Francesca da od kajgane napravi cielo jaje - ujedini pravoslavnu i katoličku Crkvu. Ako on u tome uspije zanima me kako će se ta nova Crkva zvati - Pravoslavno-katolička ili Katoličko-pravoslavna? Nu na našim prostorima ona će se najvjerojatnije zvati Srpsko-hrvatska ili Hrvatsko-srpska Crkva - ili najrađe, Jugoslovenska Narodna Crkva. Pa kud ćeš bolji viaduct za širenje Treće Velike Srbije! Bilo kako bilo, na ovim izborima opet moramo birati manje od dva zla. Iz očitih razloga nadam se, moram se nadati, da će HDZ dobiti ove izbore i da će Tomislav Karamarko postati novi hrvatski premijer. Ali prije nego mu čestitam moram mu dati jedan savjet. Poslie svega što je u ovih zadnjih 15 godina proživio hrvatskom narodu je dosta lažnih proroka, lažljivih vođa i njihovih šupljih obećanja. Zato, ako u ovim izborima dobiješ povjerenje naroda, nemoj zaboraviti svoja obećanja i drži se one stare rimske izreke: - Duc-sequere-aut-de-via-decede! Vodi, sliedi ili se miči s puta! Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 17. Pismo iz Toronta HRVATSKI ĆE IZBORI IMATI LUSTRACIJSKO ZNAČENJE 5. Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosnim... Tko govori laži, neće opstati pred mojim očima... Svaki ću dan istrebljivati sve zlikovce u zemlji... Ps 101: 3:8 Zastupnički izbori... Jer sve dosadašnje vlade u Republici Hrvatskoj od 1991. Bivši partizani, komunisti, udbaši i razni profiteri prihvatili su promjenu vlasti, odnosno prividno zamijenili jugoslavenstvo za hrvatstvo. Nakon velebne pobjede nad velikosrpkim agresorom i JNA-a utemeljena je demokratka, višestranačka država hrvatskog naroda. Ipak prve demokratske zakone u oslobođenoj RH pisali su ljudi koji su mahom došli iz jugoslavenskog zakonodavstva. Čak i kada su bili u najboljoj namjeri da uzakone najbolje odredbe i uredbe, te zakone su vlade prilagođavale stranačkim partijskim ideologijama s amandmanima, pa su u Hrvatskom državnom saboru nicali novi zakoni i amandmani kao gljive poslije kiše. Stoga će ovi izbori predstavljati presudni trenutak za političko i stranačko pregrupiranje kao i za učvršćenje državotvornosti i demokracije u Hrvatskoj. Rudi Tomić: Sabor u RH nije državni - nije ni hrvatski! Izbori će de facto biti II. Na tom su referendumu građani hrvatski narod odlučili o budućnosti Republike Hrvatske. Na referendum je izišlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnili su se ZA suverenost i samostalnost RH. Sukladno tome, Sabor Republike Hrvatske donio je 25. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Dakle, točno prije 24 godine - 8. RH je formalno i pravno postala samostalna i suverena država hrvatskog naroda. Ustavna je odluka o suverenosti i samostalnosti RH bila, međutim, nakaradno postavljena, pa stoga i danas imamo iste probleme koje smo imali i prije i poslije referenduma. Naime, prvo pitanje je glasilo: ''Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suvremena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i drugim nacionalnostima u Hrvatskoj... To ima za posljedicu da u državi hrvatskog naroda nema integralne slobode, jer su Srbi povlašteni u svim razinama vlasti, upravo kao da su oni većinski narod u Hrvatskoj, kakav slučaj nije poznat ni u kojoj drugoj demokratskoj zemlji na svijetu. Naime, u RH nije privilegiran većinski hrvatski narod, nego srpska nacionalna manjina! Takve ne ustavne odredbe uvreda su i ponižavanje hrvatskog naroda, a i drugim nacionalnim manjinama u RH, jer Srbi su ustavno postavljeni ispred i iznad svih građana u Hrvatskoj! I upravo su Srbi, koji su, kako smo naveli, Ustavom u RH privilegirani, s balvanima odgovorili na suverenitet i samostalnost RH, te ju uveli u krvavi Osloboditeljski Domovinski rat. Udruženo velikosrpstvo, četništvo, srpsko pravoslavlje, jugofili, peta kolona i JNA-a iz Srbije u Hrvatskoj su ostavili pustoš, opljačkali imovine i kulturne znamenitosti, silovali muško i žensko, staro i nejako, dok konačno nisu bili do temelja potučeni. No, niti nakon svoje veličanstvene i u povijesti ratovanja jedva usporedive pobjede nad višestruko jačim velikosrpskim agresorom, pobjede čije se vještine i ratni uspjesi studiraju na vojnim akademijama u svijetu, Hrvati se, nažalost, nisu oslobodili od ničega komunizma i četništva i od nikoga Srba protiv čega su se borili! Danas su, naime, Srbi, kojih ima 4,36 posto, dominantniji u RH nego su bili za vrijeme obje Jugoslavije, ne samo što imaju Srpsku četničku političku partiju, nego jer upravo oni, i kao koalicijski partner, a i kao članovi-pojedinci, danas upravljaju sa SDP-eom, a na taj način i s Vladom pa i sa Saborom. Tako Srbi u RH danas praktično imaju dvije političke partije: Samostalnu demokratsku srpsku stranku — tj. Quia nulla est iniuria, quae in volentem fiat! Nema nepravde protiv onoga koji na nju pristaje! Na ovom predstojećem II. Treba također Hrvatskom saboru vratiti državotvornost i ukinuti zastupnička mjesta nacionalnih manjina - ''garantirane zastupnike'' u Saboru i dati ista biračka prava građanima u RH i Hrvatima u dijaspori. Danas su ove odluke toliko bitne, kao što su bile i one odlučujuće 1991. Na ovim se izborima, dakle, radi o hrvatskom biti ili ne biti! Nadamo se da neće biti nijednog domoljuba s pravom glasa koji ne će izaći na izbore. Nakon četvrt stoljeća - nužna je lustracija u RH Lustracija je latinska riječ ''očišćenje duše, duha. Ovdje ne ulazimo u to tko je glavni krivac ili tko su glavni krivci za aboliranje zločinaca i suspendiranje lustracije, ali se zna po čijem je nagovoru predsjednik dr. Franjo Tuđman pristao na takvu kobnu odluku. Nakon četvrt stoljeća provedba lustracije u Hrvatskoj je nužna te će i u budućnosti biti neizbježan proces koji mnogima nije ugodan. Jer dosadašnje neprovođenje lustracije u Hrvatskoj tj. Dakle, preduvjet, prvi korak za potpuno ozdravljenje, kao i za svaku ozbiljniju promjenu u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jest zakon o lustraciji, kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta maknuli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije cijela se hrvatska politika zapravo vodi između lijevog i desnog krila iste komunističke partije. Stoga Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje komunističkih kadrova kroz različite stranke. Primjera radi, Kukuriku koalicija i premijer Zoran Milanović više su štete nanijeli hrvatskom narodu nego što su to učinila oba jugoslavenska režima. Pored toga što je Hrvatska gospodarski skrhana, moralno degradirana, nacionalno obeščašćena, sa susjedima posvađena, u državi se vodi neprijateljski rat: ''Mi ili Oni'' do konačnog istrebljenja! Milanović se ozbiljno priprema za izbornu pobjedu, pa se preobrazio u ''domoljuba'' postao hrvatskiji od Starčevića ; u ''vjernika'' postao pobožniji od Stepinca , a možda će čak za izborni slogan uzeti - Za dom spremni! Milanović je uvjerio hrvatski narod, hrvatske susjede - konačno i političare u svijetu - da je naduven do maloumnosti, a takvi ljudi misle da su svi glupi osim njih. A ako samo i letimično pratimo izjave njegovih ministara i režimskih medija, gotovo da moramo priznati da on ima pravo, jer dok njega podržavaju i sami ispadaju i gluplji od njega. Što pak reći za narod koji bi nasjeo toj Milanovićevoj preobrazbi udvaranju osim da će u danim okolnostima samo nerazuman i nesvjestan hrvatski birač dati svoj glas Kukuriku koaliciji, koja u svojim redovima ima i nemali broj — veleizdajnika! Od svih registriranih stranaka partija ''samo'' je njih 14 ustoličeno u Saboru. Nijedna stranka u RH nema političku snagu da samostalno izađe na izbore sa svojim programom, nego se unaprijed vežu u koalicijska partnerstva, čak i takva s kojima nemaju političke kohezije, samo kako bi njihovi članovi za sebe osigurali saborsku fotelju, privilegije i dobru mirovinu. Tako je za predstojeće izbore već i do sada i lijeva i desna politička opcija okupila ''političke'' satelite, od kojih mnogi samostalno ne bi prešli izborni prag, ali će u koaliciji s jačim poneki zacijelo dobiti zastupničko mjesto, a možda i ministarski položaj. Najbolji i najtragičniji primjer za nešto takvoga je činjenica da Republika Hrvatska zadnjih četiri godine ima ministricu vanjskih poslova čiju stranku, prema tome i nju osobno, podržava tek zanemarivo mali broj birača. Normalno je da političke stranke nakon izbora, ako nisu dobile većinu glasova, traže partnere, prije svega one s kojima imaju nešto zajedničko, čak može biti jedna ili više mini stranaka. Na žalost, u Hrvatskoj to neće biti slučaj, jer su se već sateliti poredali u orbitu. Da je riječ o lakrdiji, evo samo jedan klasičan primjer: Milanović je Srbe nazvao - varvarima, odnosno barbarima, premijera Srbije burazera Vučića - lažacem, dok predsjednik Srbije Nikolić za njega pita tko je taj uopće? I pored svega izrečenog četnik Milorad Pupovac je izrazio svoju privrženost Milanoviću, odnosno SDP-u! Čisto mi je žao tog ''umiljatog'' četnika koji se u Sabor neće vratiti. Svaki imalo pametan Hrvat zna koliko mu je osobne štete nanijela Kukuriku koalicija, koja je na vlasti već četiri godine, kao i koliko je tek upropastila Hrvatsku, što zacijelo niti akademik Josip Pecarić, hrvatski matematičar svjetskog glasa, ne bi mogao zbrojiti. Zaključna misao Prije svega, izlaznost na predstojeće izbore u Hrvatskoj trebala i morala bi biti zastupljena u najvećem mogućem broju. Birači će ovog puta odlučiti, ne samo tko će formirati Vladu, nego kakva će i kolika će biti Hrvatska; kakva će biti nacionalna sigurnost, suverenitet i demokracija. Pred hrvatskog birača program je sročen u jednoj rečenici: Glas za SDP i njezine koalicijske partnere - glas je za propast Hrvatske! I obratno: Glas za HDZ i njezine partnere - glas je za spas Hrvatske. Ali i glasati za druge koalicije ili osobe također je glas za propast Hrvatske. Sve ono zbog čega su svi ti razdruženi, udruženo će pomoći SDP-u, kao što će i oni koji ostanu doma svojim izostankom neizravno ipak - glasovati za propast Hrvatske. Srpska nacionalna manjina 4,36 posto , bez obzira na broj glasova, ima tri zastupnička mjesta, koja mjesta su već prilijepljena uz SDP. Hrvatska dijaspora, ili kako to u Hrvatskoj od milja kažu — hrvatsko iseljeništvo, za koje je ministar Arsen Bauk ranije govorio, da ima oko 300. Ovdje se opravdano postavlja pitanje, zašto bismo mi u dijaspori glasali, ako se naši glasovi ne broje? Jer, svejedno je ako tri četvrtine milijuna hrvatskih građana iziđe na izbore, ili samo, recimo, njih stotinjak - isti će imati 3 zastupnička mjesta! Odnarodnjavanje Hrvata u dijaspori i iseljivanje je novi genocid nad hrvatskim narodom. Kako se možemo suprostaviti ovakvom zločinačkom uništavanju Hrvatske i Hrvata? Glas na parlamentarnim izborima jedino je oružje u demokratskom sustavu s kojim se može, bez prolivanja krvi, promijeniti Vladu. Stoga treba dobro organizirati izlaznost na izbore, u tome na žalost ne mogu pomoći mediji u Hrvatskoj, jer su oni u stranom vlasništvu, a uređuju ih veleizdajnici u RH. Malobrojni nacionalni tjednici, portali i lokalne TV postaje veoma su ograničene i nemaju velikog utjecaja na sveukupno pučanstvo u državi. Crkva u Hrvata treba i mora preuzeti vodeću ulogu u predizbornoj kampanji, jer ovdje nije samo u pitanju politika, gdje bi se moglo reći - ''Crkva se ne bavi politikom'', nego je u pitanju opstojnost hrvatske države, hrvatskog naroda i kršćana u Hrvatskoj. Ako ovaj trenutak nekome nije glasan poziv na uzbunu, onda nam više neće biti potrebne ni Crkve u domovini, kao što nisu danas potrebne mnoge Crkve u dijaspori. Hrvatska biskupska konferencija treba biti uzor hrvatskom narodu, ne samo na vjerskom, nego i nacionalnom, a ovog puta i političkom polju. Ako hrvatski narod izgubi ovu bitku, onda smo izgubili i rat, proklinjat će nas svi koji su dali svoje živote za suverenitet i samostalnost Hrvatske. Budimo složni u vršenju Božje i hrvatske dužnosti. Pustimo po strani što o Crkvi u Hrvata misle nevjernici, neprijatelji Hrvatske, pa čak i papa Franjo, koji traži pristanak Srbije i SPC za proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svetim. Tko ima uho, neka čuje što Duh poručuje crkvama i narodu Otk 2, 29 Pismo iz Toronta Da li smo svjedoci početka vlastitog nestanka? Ali, prijatelj me podsjeti, da sam i ja još i danas! Ma ne ista, još gora. I da ne bude nikakve zabune: Nadam se da nema, a tvrdim da ne bi niti smjelo biti, ikoga na ovoj Kugli zemaljskoj, kome te nepregledne kolone i skupine ljudi, a naročito ona brojna djeca, ma koje boje i dobi bila, ne bi pobuđivali najdublje ljudske suosjećanje i želju da im se pomogne i barem donekle ublaži zlo koje ih je na taj put neizvjesnosti i opasnosti nagnalo. Moram sam sebi priznati da je ta predodžba zastrašujuća i, daj Bože, ipak nestvarna i neostvariva, ali događanja kojima već dugo svjedočimo, u mnogim svojim elementima upućuju nas na to da neki takav luđački scenarij nažalost uopće nije nemoguć, tim više što među tim, mahom mladim ljudima, zacijelo - da ne kažem nedvojbeno - ima i nemali broj onih, koji su očito izvježbani i osposobljeni i za koješta drugo. Novinarka koja je ovih dana na jednom hrvatskom portalu napisala da samo naivni mogu misliti da se ovo događa neplanski, slučajno i neorganizirano, samo je jedna od sve više onih ljudi zdravog razuma, koji se užasavaju i same takve pomisli, ali ju ne isključuju! Sudbonosni trenutci Pritom je situacija s Hrvatskom još dramatičnija i već sada tim tragičnija, što ju na nesreću baš u tom, možebitno sudbonosnom trenutku, vodi vlada, koja je, nažalost, sve prije nego — domoljubna-hrvatska. Ne samo to: Nemali broj posebno istaknutih i utjecajnih članova Titovih poštovatelja od strane Hrvatskog etičkog sudišta već su do sada optuženi, djelomice i osuđeni zbog — veleizdaje! Među takvima su dva bivša predsjednika Stjepan Mesić i Ivo Josipović, ali i aktualni predsjednik vlade Zoran Milanović, kao i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Bojim se, da na najperfidniji mogući način postajemo — svjedocima vlastitog nestanka!? Pismo iz Basela HRVATI NISU SUVERENI NAROD NITI GOSPODARI U REPUBLICI HRVATSKOJ Hrvati su drugorazrednost u odnosu na nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dragan Hazler - domoljubni Hrvat sa švicarskim genima Hrvatska akademska zajednica domovine i dijaspore HAZUDD Zagreb - Basel Skype: hazudbs Tel:0041 61 321 81 05 CH-4056 Basel Davidsbodenstr. Svakodnevno slušamo međusobno izražavano pitanje: Jeli to država Hrvatska, za koju se stoljećima borimo i konačno smo ju krvavo izborili 1991-1995 u borbi protiv genocidne, okupacijske i vandalske Srbije i petokolonaške Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Na žalost srbski genocidni rat protiv Hrvatske traje još uvijek kroz velikosrpske osvajačke ideologije, kroz ubitačne mine, koje su Srbi iz Srbije i Srbi petokolonaši posijali po Hrvatskoj. Doduše niti državnički pravno nije završen srbski genocidni i okupacijski rat jer još uvijek nije podpisan mirovni sporazum između genocidne Srbije i Domovinskim ratom obranjene Hrvatske. Tim mirovnim sporazumom Srbija je dužna vratiti Hrvatskoj povijesni hrvatski prostor, vratiti popljačkano hrvatsko blago svih oblika, nadoknaditi i platiti sve sa Srbskim genocidnim i agresivnim ratom uništeno u Hrvatskoj. Zatim genocidna i agresivna Srbija treba platiti Hrvatskoj sve što spada u ratne reparacije i kao najvažnije u mirovnom sporazumu Srbija se mora službeno odreći svih velikosrpskih ideologija, s kojima ona planira obnoviti ratne okupacije susjednih država napose Hrvatsku i BiH. U takovome stanju Hrvati još uvijek žive u ugroženosti od provođenja velikosrpskih ideologija u Hrvatskoj primjerice: a Kroz državnopolitičko i vjersko djelovanje nametničke Srpske Pravoslavne Crkve Ova zabranjuje osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i protivi se svetaštvu blaženog Alojzija Stepinca! Hrvatsku braniteljicu Zoricu Gregurić je kaznilo hrvatsko pravosuđe jer je nastavila borbu protiv ćirilice kao velikosrpskog oruđa u Vukovaru, s kojim srpskim pismom je osuđeno i ubijeno tisuće Hrvata, izranjavano još više, opljačkan je i razoren hrvatski grad Vukovar. U tom gradu pijeteta ne bi smjelo NIKADA biti dozvoljena srbska ćirilica. Radi suprotstavljanja ćirilici - velikosrbskom oruđu sud RH kažnjava Zoricu Gregurić! Umjesto nagrade hrvatskoj braniteljici Vukovara, što se bori protiv nametanja srbske ćirilice kao oruđa velikosrpskih četničko-fašističkih ideologija, koje komunisti u Hrvatskoj tradicijski prihvaćaju, hrvatsku braniteljicu Zoricu Gregurić kažnjava sud Republike Hrvatske. Ovo je ne samo s onu stranu zdrave pameti, nego je dokaz kapitulantskog ponašanja Hrvatskog pravosuđa kao vazalskog sluganstva - prihvaćenja nametnutih velikosrpskih ideologija iz Beograda. Najmanje, što Hrvatski branitelji trebaju učiniti jest smjena sudkinje, koja je izrekla ovu sramnu presudu hrvatskoj braniteljici, poništiti tu presudu i izvršiti lustraciji sudaca u hrvatskom pravosuđu, koji su zaraženi komunističkim i velikosrpskim fašističkim ideologijama. Ova presuda ima još svoje mnoge dalekosežne posljedice i potiče brojna pitanja o stanju Hrvata u vlastitoj državi Hrvatskoj, u kojoj su svedeni na drugorazrednost ili točnije 23. Samo u Hrvatskoj nacionalne manjine vode politiku svoje iskonske države! U svima suverenim državama Europe i svijeta uz matični narod kao nositelja suverenosti žive u većem ili manjem broju razni useljenici, koji se integriraju i asimiliraju s matičnim narodom. Uzmimo za primjer najuzorniju državu u svijetu - Švicarsku. U načelu nijedna pravna država ne brani useljenicima njegovati svoje običaje, vjeru i kulturu, ali im nije dozvoljeno provoditi i nametati matičnom narodu politiku svoje iskonske države, što čini Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj jer je to petokolonaštvo. Hrvatska je jedna od malobrojnih iznimaka pravnih država u svijetu, koju po brojnim pitanjima rastaču 22 nacionalne manjine jer im je ova komunistička Hrvatska dala sva prava veća nego ih ima matični narod Hrvati. Matematičkom točnošću izraženo: Sve nacionalne manjine u Hrvatskoj participiraju po Ustavu RH u posve jednakim pravima kao i matični narod Hrvati, što znači da su posve ravnopravne s Hrvatima. K tome dodatno sprovode u Hrvatskoj, točnije nameću Hrvatima u Hrvatskoj državno-politička, kulturna i vjerska prava iz država svoga iskona, što ukazuje da su nadravnopravni. To je najizrazitiji oblik petokolonaštva Da absurd bude još absurdniji, država Hrvatska s hrvatskim novcem i drugim sredstvima podupire došljake u Hrvatsku - nacionalne manjine. Srpska nacionalna manjina obnavlja četničke i četničko-komunističke spomenike i javno slavi obljetnice četničko-fašističkih ustanaka i pokolja Hrvata Blagaj, Veljun, Srb... Zanimljivo je u kompleksu pitanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj konstatirati, da nema reciprociteta za Hrvate, koji žive u drugim državama, iz kojih nacionalne manjine uživaju u Hrvatskoj nadprava. Primjerice, u Republici Kosovu, u Makedoniji i u Sloveniji nisu Hrvati priznati kao nacionalne manjine... U Srbiji, čak na povijesno hrvatskim prostorima, koje je Srbija nasilno uzurpirala u Srijemu, Bačkoj i u Banatu se Hrvate nasilno i privilegijama denacionalizira; po pokrajinskim hrvatskim nazivima Bunjevci i Šokci stvara Srbija nove nacionalnosti... U srpskoj vladi ima samo jedan podobni Hrvat, a u Vladi RH ima 44 posto Srba, u HRT-u 35 posto; Brijunski Tito je petokolonaški Srbin Rade Šerbedžija... Kroz savez hrvatskih komunista sa Srbima svih ideologija u Drugom svjetskom ratu i poraću, srpska nacionalna manjina je zadržala sve privilegije stečene s komunistima, koji vladaju u Republici Hrvatskoj. Srbska nacionalna manjina je dobila od hrvatskih komunista sva nadprava i dodatno si je uzurpirala u Hrvatskoj veća prava, nego bi ih imala da živi u Srbiji. Evo samo nekoliko primjera za to: a Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je denacionalizirala je sve vjerski grkoistočne Vlahe u Srbe. Postoje povijesni dokazi o Vlasima, čak dokazi o Vlaškim privilegijama u Hrvatskoj vojnoj granici za ratovanje protiv Turaka i njihovih podanika Srba. Primjerice Nikola Tesla je hrvatski Vlah grkoistočne vjere, a ne Srbin Vidi školsku dokumentaciju u Karlovcu. Danas u Hrvatskoj nema Vlasa ni u statistici jer ih je kao pripadnike grkoistočne vjere posrbila Srpska Pravoslavna Crkva... Za taj propust zaslužuje Rimokatolička crkva u Hrvata crveni karton. I tu Rimokatolička crkva u Hrvata zaslužuje crveni karton jer se olako odriče svojih vjernika... SPC se uspješno uz podršku komunista suprotstavlja osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve i otežava pravo na Crnogorsku i Makedonsku pravoslavnu crkvu... Zašto se iz Zagreba, umjesto iz Beograda vlada s pravoslavcima u Sloveniji i u Italiji?! To znači da Srbi iz Beograda neposredno vladaju u Hrvatskoj i posredno kroz Srpsku nacionalnu manjinu. To suvremeno srbovanje u Republici Hrvatskoj svih oblika je preraslo srbovanje iz vremena u obadvije velikosrbske Jugoslavije. Osjetno napreduje u komunističkoj Hrvatskoj. K tome su posijali u Hrvatskoj stotine tisuća ubitačnih mina, s kojima Srbija sprovodi trajni genocid i vandalizam u Hrvatskoj... Vesna Pusić se ljubi tropoljubcem s velečetnikom Aleksandrom Vučićem, koji je zajedno s kapetanom Draganom srbovao u okupiranoj Banovini. Srpskoj Glini i Banovini, kao delovima Srbije, koji nikad neće da budu u ustaškoj Hrvatskoj... Komunističke vlasti u Hrvatskoj SDP! Treba li za to bolji primjer od hrvatskog branitelja Veljka Marića, kojeg je sud fašističko-četničke Srbije osudio na 12 godina zatvora i SDP-vlast u RH ga je odkupila uz uvjet da Hrvatski branitelj ispašta u hrvatskom zatvoru po srbskoj presudi. Ovo prelazi granicu ludila u komunističkim vlastima SDP u Hrvatskoj. Suprotno fašističko-četničkoj Srbiji, koja stvara kaznene zakone protiv Hrvata, u Hrvatskoj vlada Zakon o aboliciji i amnestiji srbskih zločinaca pa imamo sudioništvo u vlasti vukovarskog zločinca Vojislava Stanimirovića, Milorada Pupovca... Na taj hrvatski zakon o zaštiti srbskih zločinaca ALI NE I HRVATSKIH BRANITELJA ZA KOLATERALNE ŽRTVE!!! Od brojnih primjera srbovanja fašističko-četničke Srbije u Hrvatskoj dodat ću samo da je današnja SDP-ova i Pupovčeva Hrvatska izrazitija srbska provincija, nego je to bila ikada u povijesti. Velikosrbski slugan komunistički sekretar je predsjednik Vlade RH Zoran Milanović, koji se čak dodvara Beogradu, protuzakonitim uvođenjem srpske ćirilice u hrvatski grad Vukovar i već je izobličio svoja komunistička usta ljubeći usrane srpske guzice. Bože spasi Bože hrani srpske zemlje srpski rod... Dakle, ako je ova komunistička SDP-ova Hrvatska suverena država, onda se postavlja pitanje, što je to suverenost jednog naroda. U tome je predizborno pitanje Hrvatskom narodu. Prikaz knjige: Codex moralis croaticum - pred promociju Prilog Programu duhovne obnove Hrvatske 15. Netom sam dobio knjigu Codex moralis croaticum od gospodina Mile Prpe, autora teksta i voditelja proekta, napisao sam kratki osvrt, u kojem sam iznio prve dojmove, a ne kritički osvrt, gdje sam među ostalim napisao: Imamo što svijet nema - Hrvatsku nacionalnu i duhovnu bibliju. Osvrt je bio objavljen u brojnim hrvatskim medijima u prvom tjednu lipnja 2015. Čitajući knjigu Codex moralis croaticum zamijetio sam kako je svaka stranica precizno uravnotežena s činjenicama povijesne istine i s duhovnim osmišljenjima. Misli su protkane žarkom ljubavlju za domovinom, za hrvatskim narodom i ljudskom dobrotom općenito. Što nam svjedoči da je nadahnuće Svetog Duha pomoglo autoru usredotočeno razmišljati, analizirati i sintetizirati povijesne istine s kojim ukazuje hrvatskom narodu na očite zablude jer su: ''Dugih 888 godina neslobode i vlasti tuđina nad Hrvatima od Pacta convente 1102. Sadržaj knjige na 259 stranica uokviren je u 190 poglavlja i svako je poglavlje utkano u cjelovitost studija, a može se također kao kanon održati samo za sebe. S isto takvom lakoćom u knjizi je oblikovana duhovnost u zbir s 189 gnoma kako ih autor naziva - misaonih krijesnica s čim je autor još znatnije obogatio sadržaj, kao što su apostoli osnažili Bibliju sa svojim poslanicama. Učimo svoju djecu domoljublju Narodna izreka glasi - da se nitko nije sa znanjem rodio. Što znači da ljubav prema svome narodu i državi nije istovremeno i mržnja naspram drugih naroda ili njihovih nacionalnih manjina u svojoj domovini. Postoje narodi koji ne mrze svoje susjedne narode ali ipak kad im se pruži prilika pokušavaju se domaći njihove imovine ili teritorija. Ali postoje i narodi koji druge narode mentalno mrze, takvi će i svako domoljublje u drugim narodima proglašavati za fašizam i sl. Hrvatska se suočava i s takvim stanjem. Narod koji lažira ili prešućuje svoju povijest nije dostojan imati ni budućnost'' str. Hrvatska i njena nezavisnost Autor je unio novu pojavnost u povijesnom pristupu pojašnjavanja činjenica. Naime, rasčlamba pojedinih poglavlja tema su sveobuhvatne u ono što je najbitnije, ili što je bitno za sveukupnost bibliofilskog izdanja. U knjizi ''Blaženi Alozije Stepinac i Hrvatska država'' čitajući tu knjigu autor Condexa se ne može oteti dojmu - u kolikoj je mjeri bio surov napad na svaku ideju hrvatske državotvornosti tijekom dvadesetog stoljeća. Ne mogu se oteti dojmu u kojoj mjeri je bilo nejedinstvo unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, pa ne samo nejedinstvo već i pravo međusobno neprijateljstvo, sve usmjereno u pravcu da se onemogući bilo kakav oblik nezavisnosti, pa i one najmanje nekakve autonomije Hrvatske unutar Jugoslavije... Bitka za nezavisnost nije završena, ona će trajati dovijeka, jer će se pretvoriti u bitku za obranu hrvatske slobode. Nikad neće biti vrijeme da nemamo na svojim granicama ili u blizini Hrvatske one koji stalno razmišljaju i čekaju da ugrabe naš teritorij ili da cijeli hrvatski narod pokore. Ima li išta u gore navedenom da nije prava istina? Naši susjed ne daju ni da Sveti otac proglasi braženog Alojzije Stepinca svetim, jer je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ''osjetio bilo svog naroda'', zbog čega je bio progonjen i suđen. Klasne neprijatelje, progonitelje mučenika vjere Isusa Krista nikad se u povijesti Katoličke crkve nije pitalo za suglasje zlostavljača o proglašenju žrtve mučenika - svecem. No, u slučaju blaženog Stepinca, Vatikan je pozvao Srpsku pravoslavnu crkvu i državne vlasti u Srbiji da iznesu svoj sud, odnosno - izreknu još jednu presudu o Stepincu! Codex moralis croatium je svojevrsna i jedina knjiga uz bibliju, koju bi trebali pročitat vjernici i nevjernici, domoljubi i ant fašisti, srpska č etnička manjina u RH, vlastodršci u Srbiji, te da konačno shvate da nema slobode dok svi ljudi nisu slobodni. Na kraju što reći o stvaralaštvu akademika, umjetnika, pravnika, pjesnika, slikara, filozofa i autora Codex moralis croatium da već nije rečeno? Upravo zbog bogatog repertoara viševrsnog stvaralaštva, Mile Prpa je nominiran i za Nobelovu nagradu. PS: Prije nekoliko dana, putem E-maila pošte, dobio sam od budućeg Nobelovca sva njegova sabrana djela pripremljena za tisak - Abroretum Poeticum - enciklopedinsko izdanje: sva njegova sabrana djela osim Cidexa 30 naslova složeno na 874 stranice. Knjiga se u tehničkom smislu dojimlje kao prava biblija, sve je nabijeno tekstovima, stihovima, misaonim krijesnicama, psalmima i sl. U zaključku, ne mogu ništa svrshodnije sročiti o hrvatskom umnom genijalcu od ovog - kako se je on zahvalio Tvorcu: ''Bivamo poslani u našem poslanju, U tvar dati, u ozračje tvorbe, potom da i mi budemo tkalci u tom tkanju, da tvorimo - Tvorac nas gostio životom! Kao uvod za opis ove akcije uzeti ću nekoliko podataka iz studije jednoga stranog povjesničara napisane na engleskom jeziku. Ovaj riedki nepristrani stranac vrlo objektivno opisuje srbijansku strahovladu koja je dovela do ove akcije i dvije godine kasnije do atentata u Marseilleu. Dinastija Trpimirovića je izumrla i Zvonimirova udovica kraljica Jelena pozvala je svoga brata Lazsla, kralja Mađarske, koji je kasnije proglašen svetcem, da postane kralj Hrvatske. Mađarski kraljevi, koje su Hrvati istovremeno birali za svoje kraljeve, priznavali su Hrvatsku kao zasebno kraljevstvo i nacionalni identitet njihove domene. Kroz čitavo vrieme asocijacije Hrvati su zadržali sve sloboštine; baštinjenje svoje konstitucije, tradicije, jezika i svih drugih sloboda koje pripadaju jednom slobodnom narodu. Tako je to manje više hodalo i poslije smrti posljednjega mađarskog kralja i stupanja u savez s Austrijom 1527. Revolucionarna opozicija toj kraljevini, koja je uzpostavljena tzv. Parižkom mirovnom konferencijom u siječnju 1919. Ali, komunistička partija nije se bunila na postojanje te umjetne tvorevine, nego zato što je, po naredbi iz sovjetske Rusije, željela preuzeti vlast i u noj uzpostaviti boljševičku vlast. Ranih 20-ih godina narodi ogorčeni na srbsku dominaciju još nisu bili izgubili nadu da će unutar te konfederacije zakonitim putem i neprestanom borbom u beogradskom parlamentu uspjeti postići nekakav prihvatljiv stupanj autonomije. Srbski vođe poput doživotnog vođe srbske centralističke Radikalne stranke, Nikole Pašića, bili su nepopustivi u svojoj mašti o srbijanskoj veličini i odbijali su svaku ideju o bilo kakvom kompromisu koji bi Srbe pomakao s dominantne pozicije. Komunistički pokret, kao neka vrsta glavne revolucionarne snage 20-ih godina, sastavljen većinom od Srba, nije bio protiv državnoga jedinstva ili srbskoga unitarizma, nego protiv političkoga sustava koji je bio oprečan ideji sovjetskog modela komunizma. U kapitalističkim sustavima komunisti automatski okreću u obrnutom pravcu od postojećeg poredka, ne samo u svojim ciljevima, nego i u svojim metodama, a pogotovo u duhu. Ali, u zemlji Srba, tradicionalno sklonih nasilju, ipak se dogodilo ono nemoguće, da je u reakciji protiv nemilosrdnih i zlovoljnih Srba, domaći komunistički pokret bio, barem prividno, prožet humanizmom. Sima Marković, koji nije uspio spojiti marksizam s kršćanskim pravilima, prigrlio je indijsku filozofiju. On je navodno mrzio svako krvoproliće. On je, sliedeći filozofiju indijskoga pjesnika Rabindranatha Tagore, klasno ratovanje zamjenio teorijom mirne eliminacije svake napetosti radi čega ga je gnjevni mladi beogradski slikar, zagriženi komunist i boljševik Moše Pijade nazvao anarhistom. Nu uza sav njegov navodni humanizam Sima Marković je ipak bio Srbin. Kad je Jugoslavenska komunistička partija na petom zasjedanju Kominterne u Moskvi 1924. Kako znamo, od te rezolucije nije bilo ništa, jer komunisti, i poslije nekoliko pokušaja, nisu imali sposobnosti likvidirati Aleksandra, niti su željeli razbiti Jugoslaviju. To će kasnije učiniti hrvatski ustaše. Nema sumnje da danas dobar dio hrvatskog pučanstva, osobito mlađi naraštaji, kako u domovini tako i ovdje u dijaspori, ne zna puno o tome što je ustvari bio Ustaški Revolucionarni Pokret, što mu je bio cilj i što je dovelo do njegovog osnivanja. Za to ima više razloga. Prvi i najvažniji razlog su dezinformacije koje već više od 70 godina širi udružena velikosrbska i jugokomunistička antihrvatska propagandna mašina čiji cilj je; demonizacijom svega što je hrvatsko obezglaviti, a potom uništiti nas Hrvate kao narod. I nisu oni jedini jer s njima su uvijek i tvorci one prve versajske i one posljednje jaltanske Velike Srbije a. Ali i dan danas, uz boljševike u Hrvatskoj, najgrlatiji i najuporniji su velikosrbski fašisti, baš oni čiji su neopisivi zulumi bili glavni i jedini uzrok što je došlo do osnutka ovoga pokreta. Neopisive torture, pljačke, progoni, umorstva, sustavne likvidacije nedužnog pučanstva i divljačka bestijalnost primitivnog okupatora i njegovih pijuna u Hrvatskoj jedini su razlog za koji je osnovan Ustaški pokret. Vjerujem da je većina slušatelja ovog programa upoznata s umorstvom hrvatskih zastupnika u srbijanskoj Skupštini 28. Vjerujem također da će biti i onih koji će reći da je to davna prošlost, ali možda će i oni jednoga dana negdje naletjeti na onu izreku Otca Domovine Ante Starčevića: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» Ante Starčević, 1867. PRIPREME ZA USTANAK Poslie utemeljenja Ustaškoga Pokreta i prisilnog napuštanja domovine, po zapoviedi dr. Ante Pavelića hrvatski revolucionari su u Italiji i Mađarskoj organizirali logore za vojničku izobrazbu i pripreme za neminovnu borbu protiv velikosrbske države Jugoslavije. Svakoga dana u logore su pristizale nove grupe većinom mladih hrvatskih revolucionara koji su stizali ne samo iz domovine nego i iz mnogih država Zapadne Europe, a nekoliko i iz Sjeverne i Južne Amerike. Mnogi od njih postati će visoki častnici Hrvatskih Oružanih Snaga, a neki, poput Jure Francetića i Rafaela Bobana, legendarni vojskovođe. Među vodećim vojnim instruktorima u logorima bili su bivši častnici u austrougarskoj vojsci dopukovnik Stjepan Duić, Narciz Jesenski i neki drugi. Dopukovnik Duić bio je za vrieme 1. U ovim logorima, ovi vrstni častnici su u kratko vrieme od običnih mladih hrvatskih seljaka i radnika izvježbali tri ili četiri satnije vrstnih ratnika koji će, kad za to dođe čas, povesti hrvatski narod na ustanak protiv omraženog okupatora. Kako je jedan od najvažnijih preduslova za svaki ustanak podržka naroda, Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni, ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kada je ustanak planiran zaključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža prebacivanje ljudi, oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra koji je tada bio pod Italijom nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to učini preko mora. Nu, i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake srbske straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Pa i ako ustaše uspiju sve to po mrkloj noći proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali? Povrh toga, njega će na obali pod Velebitom dočekati njegova junačka majka Manda, sestre i rodbina.? Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antisrbsko i antijugoslavensko. Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje rodno selo skupo platilo poslije završetka 2. Nije u njemu bilo kuće koja nije bila u crno zvita, tako da je danas skoro pusto. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita. Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Poslije eksplozije paklenog stroja koji je oštetio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi htjeli prenoćiti, a ujutro bi krenuli kako bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu, pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Metka i dugih mjesta, prije zore su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić, koji nije bio član grupe ustaša; Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odakle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke bande svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri bilo hrvatsko. Počeše s racijama, batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Nije se pitalo jesi li i zašto kriv. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem, u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić Šintin, Pavao Devčić Lukićev i mnogi drugi. Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog, divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Sriemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju idola raznih Goldsteina, Mesića, Josipovića, Pusića i druge jugobande, crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani čifut, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile Miško Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar Gržaljev iz Brušana i dr. Nije mu pomoglo ništa, pa ni komunističko propagandno dijeljenje kruha na jednake komadiće među uznicima u ćeliji. Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračili su razuzdani velikosrbski žandari i njihovi vlaški pomagači. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj Vili Velebita ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je tu bila riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mom mjestu, a moja obitelj i rodbina su njega bili direktno ili indirektno umješani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali. Negdje na zimu 1932. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike Blaž Blagoje Piščević, ali nisu imali nikakva uspjeha. Vlasti su potom razpisale nagradu od 30. Negdje tek u proljeće 1933. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i Blagoje Piščević. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu, poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše. Toga dana Nikić je navodno u Bukovom Docu nešto radio oko svoje ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru. Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje dogodilo. Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. Marš iz moje kuće! Na to Blagoje skoči i odjuri tražiti drugi konak. Tu su došli pod utjecaj komunističkih velikosrbskih agitatora i izgubili i ono malo osjećaja ako su ga uobće i imali prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su kasnije prošli školu tovarišća Moše Pijade, vratiše se u svoj narod kao izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje subraće kao što su kasnije bili sudionici u ovom ustanku; braća Miško i Stipić Došen, Jerko Sudar i dr. Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se ipak pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskim opančarima dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje su počinili tolike zulume. Ako velikosrbski zločinci i njihov Aca Crnođorđević nisu tada još ozbiljno shvatili tu poruku, onda su zasigurno shvatili onu koja je dvije godine kasnije stigla iz Marseille-a. Braniteljski radio, subota, 12. Pismo iz Toronta PAPA FRANJO POSRNUO U POLITICI! Znanstveno istražiti ulogu SPC-a u Hrvatskoj tijekom XX. Papine su velike ideje, da pod svaku cijenu ujedini pravoslavlje i katoličanstvo da se što odlučnije suprostavi virusu bezboštva, a posebice je zabrinut exodusom islamista iz arapskih država, Azije i Afrike u kršćanske europske države. Sveti Otac je u ovom kratkom vremenu svog poglavarstva u katoličkoj crkvi postao najpopularnija osoba u svijetu, kojem se dive s istim oduševljenjem oni koji vjeruju u Isusa Krista, kao i nevjernici; obožavaju ga i homoseksualci zbog toga jer je svoje papinske odluke ''a tko sam ja da sudim... Značajno je naglasiti, da neki biskupi nisu na istoj strani s Papom, te da je njemački kardinal Gerhard Ludwig Muller izjavio kako je u katoličkoj crkvi moguć raskol kao u vrijeme Martina Luther, i to zbog pitanja obitelji i braka. No, mi ćemo se ovdje, ovog puta, zadržati samo na Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, koja stavila ''balvane'' na proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, kao što su stavljali balvane za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je remetilački faktor Umjesto da se raščiste neke bitne povijesne činjenice o srpskom pravoslavlju u Hrvatskoj, koje je od samog početka bilo velikosrpsko više nego pravoslavno - institucionarno utočište velikosrpske osvajačke politike i šovinizma u Hrvatskoj u službi Beograda. Očevidno je bilo kako su Srpske pravoslavne crkve nicale u susjednim državama, kao gljive poslije kiše, za vrijeme obje Jugosalvije. Znakovito je, također, ustanoviti kako se prokomunistička vlast i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj oštro protive obnovljenju Hrvatske pravoslavne crkvi, odnosno Pravoslavne crkvi u Hrvatskoj. Treba znati, da nisu svi pravoslavci Srbi, niti su svi Srbi pravoslavci u Hrvatskoj, što se pokazalo u posljednjem popisu pučanstva. Na žalost, u Republici Hrvatskoj svakom je dozvoljeno registrirati svoje društvo, organizaciju, poslovno poduzeće i imaginarne institucije, kojima se daje novčana potpora iz državnog proračuna, kao i mnogim ne vladinim - antihrvatskim udrugama i nacionalnim manjinama, posebice srpskoj manjini. Ali - nema dozvole za registraciju Hrvatske pravoslavne crkvi - odnosno Pravoslavne crkvi u Hrvatskoj. Nedvojbeno, lustraciji treba nužno podvrgnuti i Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj koja je rasadnik četništva i politički predvodnik velikosrpske ekspanzije na susjedne države. Stoga bi se netko u Hrvatskoj trebao početi znanstveno baviti ulogom Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj u vrijeme i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, te za vrijeme osloboditeljskog Domovinskog rata u Hrvatskoj Papino popuštanje Nikoliću Papa Franjo pozvao srpskog predsjednika Tomislava Nikolića na razgovor o ulozi Stepinca u Drugom svjetskom ratu, odnosno njegovu ulozi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Srpska pravoslavna crkva i službeni Beograd, naime, osporavaju najavljeno proglašenje Alojzija Stepinca svetim. S pozivom predstavnika vlade iz Beograda u Vatikan, da daju svoju viđenja o blaženom Stepinca, hrvatskom mučeniku, kojeg je već jednom Beograd osudio sada će istu osudu pokušati nametnuti i Vatikanu. Svojom odlukom papa Franjo je u nedoumicu doveo mnoge Hrvate. Ukoliko usuglašenje pape Franje i četnika Tomislava Nikolića bude presudno za NE proglašenja Stepinca svetim, onda će to biti vrlo nezgodna poruka hrvatskim vjernicima i njihovim dušobrižnicima. Istovremeno, postoji i mogućnost da, u međusobnoj razmjeni podataka prikupljenih o djelovanju blaženog kardinala Stepinca, Srbija odustane od komunističke mitologije navedene u mnogim uradcima tipa ''Mit o nebeskoj Srbiji'', autora Branimira Anzulovića, u kojoj je Vatikan prikazan kao središtem masonerije, a Hrvati kao zločinački narod, što na žalost nekritički prihvaćaju i neke javne osobe u Hrvatskoj. Čim je ime kardinala Stepinaca prošlo put od komunističkog osuđenika do mučenika u vjeri, našlo se mnogo neprijatelja katoličke vjere i hrvatske nacije koji pokušavaju krivotvoriti njegovu povijesnu ulogu. Sva navodna krivnja blaženog Stepinca sadržana je u njegovoj izjavi pred komunističkim sudom. Sva ostala ovozemaljska priznanja su apsolutno nepotrebna! PISMO IZ TORONTA PAKT S VRAGOM Od Vuka Karadžića i Ilije Garašanina do Miroslava Gavrilovića. Tadašnji srbski političari vrlo dobro su znali da u vjersku zajednicu grčko-pravoslavne vjere spadaju i drugi, puno veći, narodi; Grci, Bugari, Rumunji, Ukrajinci, Rusi i neki drugi i da su Srbi najmanji dio te zajednice, ali ni jednome od njih nije palo na pamet da te hrvatske pravoslavce napr. Poslie srdačnog grljenja i trostrukog cmokanja pravo na srbski način s podmuklim velikosrbinom Miroslavom Gavrilovićem, današnjim glavnim ideologom i širiteljem velikosrbstva, Puljić mirno sluša ove njegove provokacije. Umjesto da mu odgovori da do 1918. Nemoguće je da je nadbiskup Puljić toliko neinformiran da baš nimalo ne pozna velikosrbski mentalitet, posebno onaj posrbljenih hrvatskih Vlaha, koji su od uzpostave prve Velike Srbije 1918. Kad znamo za goleme zločine koje su Srbi od 1918. Evo opisa samo jednoga od tisuća groznih zločina koje su Srbi počinili nad susjednim narodima u čije su zemlje došli kao okupatori. Onda su zapalili sve kuće u koje su najprije zatvorili sve žene i djecu. Kad bi se te žene i djeca pokušali spasiti bijegom iz plamena bili usmrćeni su bajunetama. Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu. Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su uhitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom. U grupama od dvadesetak ljudi odvedeni su izvan mjesta, ubijeni kunadcima i bajunetama i bačeni u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob. Sve zločine koje su njegovi Srbi, najprije fašisti, a kasnje fašisti premondureni u komuniste, počinili nad albanskim stanovništvom Kosova nemoguće bi bilo nabrojiti i u najdebljoj knjizi. Pod njegovim terorom život Albanca na Kosovu je u mnogočemu postao puno gori od života nekadašnjih crnih robova na plantažama pamuka u Americi. Dok su obitelji američkih crnih robova živjele u kakvim-takvim drvenim kućama i barakama tisuće kosovskih Albanaca s velikim brojem djece bili su prisiljeni živjeti pod zemljom, u tzv. Torture koje je taj narod proživljavao pod Rankovićevim terorom, uglavnom od srbskih susjeda u njegovoj službi, nije moguće adekvatno opisati. Nije se pitalo je li netko od tih jadnih ljudi za nešto kriv ili nije. To puko siromaštvo kosovskih Albanaca za srbske zločince nije bila dostatna kazna pa su uvijek izmišljali nove načine mučenja. Pošto su zatvori i logori već bili pretrpani, Srbi su izmislili jedan specifično srbski razbojnički način kako siromašnom Albancu oduzeti i tu jednu kravu i tako njega i njegovu obitelj pokušati umoriti glađu. Najprije bi ga, po nalogu Rankovićeve Udbe, neki Srbin iz susjedstva prijavio da posjeduje oružje. Uzalud se jadan čovjek opravdavao i kleo da nema pojma od kuda je ta puška. Kad bi im ovaj jadnik rekao da on nema nikakva novca, Good Cop bi mu rekao da će mu dati rok od dva ili tri dana da proda svoju kravu i da se odkupi. Na ove zločine srbski patrijarsi, niti itko iz njihove Crkve nikada nije progovorio niti jednu rieč. Jer daleko je Beograd od Kosova, zar ne? Oni nisu čuli ni za Sibinjske, ni Senjske žrtve koje su, s blagoslovom njegove Srpske pravoslavne crkve, pobili njegovi srbski žandari. Masovni četnički pokolji tisuća i tisuća muslimanskog i katoličkog pučanstva u Foči, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Srebrenici, Pljevljima i stotinama drugih mjesta doljem Nezavisne Države Hrvatske, koje su za vrieme Drugog svjetskog rata predvodili sveštenici njegove Srpske crkve; Vasilije Jovičić, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i dr. Za njega je mali srbski zločin i nedavni ponovni genocid u Srebrenici, koji su počinili sinovi i unuci onih njegovih sunarodnjaka koji su počinili onaj prvi. Zar on nije vidio da je na prvom četničkom tenku 1992. Nisam suguran, ali moguće je da je možda on bio taj sveštenik. Ne zna on ni za Bleiburg, ni Križne putove, ni tisuće i tisuće jama i drugih masovnih grobova koje su pod zapoviedanjem njegovih Srba poput Koste Nađa, Koče Popovića, Sime Dubajića i niza drugih, napunjene stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava. Ne zna ni za masovna ubojstva u stotinama logora u kojima su po završetku Drugog svjetskog rata ubijene tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila, kao ona u Jasenovcu po naredbi njegovog Srbina Jefte Šašića? Razaranja, masovna ubojstva i svakojaki zločini koje su njegovi Srbi počinili u Vukovaru, Voćinu i nizu drugih hrvatskih sela i gradova za njega su mali u usporedbi na što? Mučenja u Kninu i u samom tom manastiru u kojeg, zahvaljujući izdajničkoj bandi na vlasti u Hrvatskoj, on ima kuraži doći i tako neobuzdano lajati, nisu za njega veliki zločini. Pokolj nevinih staraca, žena i djece u Puljićevoj pastvi u Škabrnji, na čiju krv je taj superčetnik došao izbljuvati svoj veliko srbski otrov, ne spada u njegovu rubriku srbskih zločina. Kako izgleda, to puno ne smeta nadbiskupu Puljiću. Ali, varate se, ekselencijo! Krv naših nevinih žrtava nitko nikada neće moći izbrisati za ničije pomirbe, a najmanje ovu o kojoj vi naglabate. Zajednička nam je tisućljetna povijest, i tradicija i kako nas puno toga povezuje, a malo razlikuje.... O kakvoj to tisućljetnoj povijesti i tradiciji Barišić teljuzga? Nu, od onda do danas ništa, baš ništa, se nije promijenilo u odnosima između te dvije Crkve, posebno ne u odnosu na SPC, koja je postala još puno radikalnija u napadima na katoličku crkvu. Čak ako uzmemo srbsko tumačenje o postanku njihove Crkve vidi se da ju je Rastko Nemanjić, alias sv. Sava, pokušao osnovati tek 165 godina kasnije,1219. Biti će u one dvije Srboslavije, koje su hrvatski narod stajale preko milijuna žrtava. Srbi i Hrvati nikada nisu živjeli kao braća! To je isto to što danas govori Irinej. A kako i kada je počelo nasilno masovno posrbljavanje hrvatskog pravoslavog puka jasno je opisao jedan stari seljak iz okolice Sunje, koji je 1941. Pavelića s molbom da im pomogne da pređu na katoličku vjeru. Naši su pradjedovi, katolici i pravoslavni, Bog zna odkada, u ovoj zemlji punoj svakog Božjeg dobra živjeli kao prava braća. Nije se tu pitalo koje si vjere, je si li Hrvat katolik, Hrvat pravoslavac ili neke druge vjere... A onda poslije rata 1. Ti što nosiše tu propagandu, počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi. Ma ljudi su pitali kako to, do sada smo bili uvijek Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo. Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslavni Hrvati! Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kada smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji? Svi su pravoslavni Srbi, gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu... Pokušava li on s time reći da Srbi rabe latinicu iz ljubavi prema Hrvatima? Svaka budala zna da i Kina i Japan i Rusija i čitav sviet danas rabe latinicu iz razloga što su na tom pismu utemeljeni svi sustavi komuniciranja u današnjoj cyberspace tehnologiji, bez koje danas ništa ne može funkcionirati, pa tako ni zaostala Srbija. Ćirilica je oduvijek pismo bizantskog Iztoka. Ona je prvi put u poviesti došla u Hrvatsku na srbijanskim opancima 1918. Zato se ne čudim njegovim igrama s proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svecem i sumnjama o ukazanjima Gospe u Međugorju. Izgleda da su ti naši biskupi tako brzo zaboravili da su hrvatski branitelji u oba prošla rata s oružjem u ruci glasovali za podpunu slobodu Hrvatske, za prekid svih mogućih veza sa Srbijom, jer je ona kroz svoju Crkvu kao lučonošu velikosrbstva, počinila najsurovije zločine protiv hrvatskog naroda; oskvrnula njegove svetinje, uništavala gospodarski život i razarala kulturne i vjerske ustanove. Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5.
Ne čudi me što takve nekarakterne osobe pokušavaju, a poneke i uspjevaju, kako ono kažu Englezi, narodu prevući vunu preko očiju, ali me čudi da u tako maloj Hrvatskoj ima toliko glupih ljudi koji ih sliede i za vrieme izbora daju im svoje glasove. Želimo sretan Božić i blagoslovljenu Novu godinu svim hrvatskim vjernicima, braniteljima, posebice onima u Savskoj 66, domoljubima i dušobrižnicima, te urednicima hrvatskih državotvornih portala, glasila, radio postaja i TV kanala! Čak susjedna Srbija i Republika Kosovo imaju Ministarstva za dijasporu i svakodnevni 24-satni TV-program za dijasporu. Kakvu svetost ima misa koju služe ljudi koji obtužuju svoj narod i pljuju po,njegovim svetinjama - po grobovima onih koji padoše braneći svoj narod i svoju vjeru. Prsa ovoga hrvatskoga heroja krasila su mnoga njemačka i hrvatska odlikovanja. Izuzetci su neki izvrsni kolumnisti, koji svojom suradnjom ne mogu pohrvatiti otuđenu Upravu i brojne provokatore. To će biti obostrano koristno.
[Oglasi Pleternica Osobni kontakti |Zene za sex novi sad|Ljubav i mrznja 50]
Oznake: kćerka, POGLAVNIKA
komentiraj (0) * ispiši * #
