četvrtak, 14.06.2007.
Upravo sam saznala da mi sestrična ima blog, pa me uhvatila manija pisanja. 
Dogodi se povremeno, ne mogu to kontrolirati… otvorim novi account da počnem od početka, onako kako treba, i onda se ne mogu odlučiti za dizajn, za ime bloga, za adresu i ostalih 10 000 sitnica, pošaljem sve kvragu (u zadnje vrijeme često psujem) i odustanem od svega, s tim da sam potrošila dobrih sat vremena, svoje vlastite živce, skratila život za nekoliko godina i (ponovno) otišla u posjet vladaru pakla. O, da, On ipak postoji...
Nekoliko novosti u međuvremenu koje se, eto, novuju;
~ sestra će mi diplomirati sutra
~ imam nove windowse
~ troumim se između dvije teme za maturalni rad
~ puno čitam (možda i previše)
~ posvađala sam se s frendicom#1
~ saznala da mi je frendica#2 spavala s oženjenim čovjekom
Pošto mi sve ovo gore zvuči glupo i jadno, pretvarat ću se da piše nešto izvanredno dubokoumno.
Htjela sam posuditi Netzsche-a u knjižnici, ali Tako je govorio Zaratustra se ne smije iznositi van. Nije fer, jedna od knjiga koje sam odavno željela pročitati... Prelistala sam ju i pročitala prve 3 stranice, kada Zaratustra silazi sa svog brda i dolazi k ljudima, koji ne prihvaćaju Mudrost i ne vide Ju.
Jedno pitanje si jako često postavljam, užasno me plaši, ali i daje snagu. Vjerojatno ovisno o raspoloženju. 
A onda?
Ili u varijacijama: i što dalje? i onda? a nakon toga...?
Ne znam... čitavo vrijeme se natječemo s vremenom. A zapravo ne postižemo ništa. Želimo uspjeh, i želimo ga postići. Pokušavamo se probiti, a za što? Zbog veće plaće? Bolje mirovine? I što onda? Zašto se boriti? To je nešto što ne razumijem. Vjerojatno odgovor glasi: da bi uživali. Ali ta borba traje vječno, i jednostavno nam ono uživanje izmiče iz ruku, iako se čini sve bliže.
Doma te od malih nogu uče da budeš dobar kao priprema za vrtić i školu. U školi se uči i na kraju se traži prosjek zadnje dvije godine kako bi mogli upasti u srednju. U srednjoj sakupljamo ocjene koje se boduju za faks. Na faksu se trudimo kako bi dobili povlastice. Želimo na dobar faks kako bi imali dobar posao. Dobar posao neprestano traži trud i zalaganje. Želimo dobre mirovine da možemo uživati. Na kraju umremo, vjerojatno propustivši let za Bahame gdje smo oduvijek željeli ići.
Negdje u ovoj slagalici ubacila sam pitanje. Ali jedini odgovor koji se nazire je prilično siguran, a zove se - smrt.
Što je zlo? Što je dobro? Što treba voljeti, što mrziti? Za što živjeti, i što sam ja? Što je život a što smrt? Kakva sila vlada nad svima nama?
Nije bilo odgovora ni na jedno od tih pitanja, osim jednoga, koji nije logičan i koji uopće ne odgovara na ta pitanja. Taj je odgovor bio: "Kad umreš - sve će se svršiti. Kad umreš, sve ćeš doznati. Ili se prestati pitati".
- Lav Nikolajević Tolstoj
I gdje smo mi u svemu tome?
