°*°It's time to be a big girl now...and big girls don't cry*°*

Heeeeeeeeeeeeeey ljudiiiiiiiiiii!!! Nismo se odavna culi..a znam, znam ..ja sam kriva ali sta cete kada u zadnje vrijeme nemam volje niti ziviti a kamoli pisati post..ali etto skupila sam snage..i evo meee…inace sam imala puno za ucit i sve pa nisam stigla..a i skocni zglob lijeve noge sam si opet sjebala na treningu..to je bilo prije otprilike 20 dana…mozda vise a mozda je i manje…to je bilo jednog petka i ja lijepo 3 dana nisam mogla hodati…uzasno me boljelo..bila sam odmah i na hitnoj pa sam isla slikat da nije mozda nesto slomljeno ali je sve bilo u redu..trebali su mi staviti longetu ali nisu jer su rekli da posto se bavim odbojkom i treniram redovito da mi to ne odgovara jer je dug oporavak…i to se bas desilo dan prije najvaznije utakmice u prvenstvu koju smo na kraju izgubile 3:2..ali tako je to…i tako sam kasnije bila na jos nekom pregledu pa sada ne treniram jos jer mi noga nije stabilna….pa moram raditi neke vjezbe, nositi neki steznik koji samo žulja i bla , bla , bla…sjebano skroz…eh da…u skoli inace dobro…ekipa je supeeeeeeeer…a predmeti ko predmeti…sranjeee..a ja……..Ja vise ne mogu…nemam snage ici dalje..iako samu sebe uvjeravam da moram dalje , ja jednostavno ne mogu…to sve vec traje duze vrijeme i ne mogu vise..ubija me svaka pomisao na to, suze krenu i nikako da stanu…u dubini osjecam toliku bol da se bojim dokle ce to doci..jer kada osjetite nesto doista tako snazno onda vise ne znate sta da mislite…da li moze gore? Pokazalo se da moze..koiko god ja mislila da je to ono najsnaznije …a to sam i sama se sebi dokazala…mislila sam da ne moze vise od toga, da je to nesto najvise sto covjek moze osjetiti ali onda pocne jos dublji i jos bolniji osjecaj…i onda suze krenu..i ja idem dalje iz dana u dan sa istom ili gorom boli…ali onda odjednom na trenutak bol nestane…pomislis da si se napokon svega rjesila i sta se dogodi? Sve se odjednom vrati….i opet te tjera da places ali ti kazes „neeeee!!“ a u istom trenutku suze vec krenu…nemas snage niti ih zaustaviti i samo ih pustis da teku, i teku, i teku…u mislima ti je samo jedna stvar, srce lupa, osjecas nesto neopisivo bolno…mislis da je kraj..da vise ne mozes…pozelis nestati..jednostavno..nestati..ali onda opet krenes dalje…i taj period se ponavlja…places par puta na dan…i toliko se isplaces da ti oci nateknu i zaboli te glava a bol je jos prisutna…toliko places da ni ne znas od kuda ti tolike suze i kako da jos nisu presusile..u tim suzama sjetis se ljudi koje najvise volis..prijatelja, obitelji i jedino sto se pitas je „zasto???“…zasto se to moralo dogoditi bas tebi..ali nema odgovora…i onda tek shvatis kako nikada neces imati onu jednu priliku koja bi bila dovoljna…i onda shvatis kako je zivot totalno ne fer…i places dok te oci ne zabole toliko da ne mozes vise ni gledati…placuci shvacas da ti nema spasa i da je jedina nada ono sto nemas…a samo zelis jednu priliku…jednu………………i tako ja opet placem….i znam da nista ne razumijete..ni koji je razlog ni zasto…ali samo mi vjerujte da ja vise ne mogu…ali ono stvarno ne mogu…nemate pojma koliko ja suza prolijem u jednom danu..to je nenormalno…ali jednostavno ne mogu nikome reci o cemu je rijec…nadam se da cu jednoga dana moci reci vam sve..a htjela bih…ali ne mogu..ponekad pozelim vikati cjelom svijetu jer mi je vec dosta svega…zna samo jedna osoba..a mislim da svi vec znate koja…very…i da nema nje ja ne znam kako bih zavrsila…sa njom razgovaram o tome i bude mi lakse bar na trenutak…a dosta mi je samo i da ju vidim ili joj cujem glas da bih osjetila olaksanje…a kada je samnom onda sam sretna…iako se nazalost ne smijemo kao nekad..jer je jednostavno puno toga sto ne mozemo ni jedna ni druga izbacit iz glave..tako da se desi i da placemo zajedno…i kada nas vidim tako uplakane i tako slomljene iznutra samo se pitam di je sve nestalo…sva sreca, sav smijeh, sva glupiranja…kao da nikada nije ni postojalo…kao da je trajalo svega nekoliko sekundi…i koliko god se mi trudile jednostavno ne mozemo vratiti osmjeh na lice…di su nestale one dvije luđakinje koje se samo smiju i glupiraju??? Nema ih…izgubile su se, a povratak natrag je tesko pronaci…i niz nasa lica samo klize suze…suze pune boli koja nikako da prođe…..i ne prolazi….a mi zivimo i dalje…i dalje..i tonemo u suzama……

……ljudi moji to bi bilo to…molim vas budite sretni i smijte se sto vise mozete jer to je ono sto bih ja najrađe a ne mogu…..volim vas jako puunoooooooooo……………..

evo jos samo par slikica da mi se smijesak vrati na lice makar samo na trenutak..





...i za kraj...nesto sto me cini sretnom....
..ubila bih za ovaj osmijeh...



....volim vas punoooooooooooo......