Rasplećeš miris svoje kose u meni
i mada te dugo nema na mojim ramenima,
koračaš sa mnom tišinom postelje
i zagrljena mojim venama,
tečeš kroz neprospavane noći
i liježeš na moje tijelo.
Ako zaspem, nebeska lepezo paunovog perja,
nastavi u plavoj ptici san
i postani znak besmrtnog leta.
Sleti na bezbrojna moja ležišta,
na moju nagost za tebe pripremljenu.

Kako si samo čedna i strastveno bezbrižna!

Dugo te nema na mojim ramenima,
ali stalno mirišeš među mojim preponama
i neprestano me posjećuješ
u neprospavanim noćima.

Kako si samo topla i vješto zaigrana!

Postala si požuda umornih mojih čekanja
i tako slabom rušiš stare zidine samoće.
Raznim te molitvama polažem na svoje usne
i razne osmjehe miješam pučinom svojih želja,
a tvoj obris uporno grlim u tom bespuću šutnje
i ljubim tvoje titravo lice u nizu podivljalih čežnji.

Kako si samo lijepa i koliko te sanjam!

S kakvim me nježnim poljupcima sladiš!
A nema te na mojim ramenima, ljubavi moja,
dugo si odsutna i dugo ćutim tvoje biće.
Obožavam uzdahe tvojih dodira
i ljubim ovaj san u kojem postojiš
i s kojim nastavljam čekanje.

Kako si samo nježna i koliko te šapućem!