Ljubav je kada ne želiš zaspati jer je stvarnost ljepša od tvojih snova.
Pretraživajući malo danas net naletila sam na jednu priču... naslov je OPORUKA....
baš me je zanimalo o čemu se radi i kada sam pročitala kraj suze su mi došle na oci.....
znam da ima puno za čitat, ali morala sam ovo stavit....
pa evo:
Nakon više ni sam ne znam kojeg lista papira kojeg sam zgužvao, poderao, te potom spalio u plamenu njene starinske peći, shvatio sam da više zaista nije bitno kako ću ovo započeti, i kako završiti. Ništa više nije važno.
Ispijam čašu slatkog crvenog vina kojeg sam donio za posebnu prigodu, kao što je ova trebala biti. Posebna prigoda, zaista. Ovo je trebala biti samo još jedna klišeizirana romantična večer na njenom balkonu, uz neke sitne grickalice i ovo vino, pod vedrim zvjezdanim nebom... tralala, kako bi to neki nastavili, izgovarajući čudesne formule od kojih bi ženske naprosto svršavale. Normalno da sam i ja znao takvo što pričati, ta ja sam ipak muško, a muško je uvijek onaj koji se više trudi oko ženske, i zato sam to morao znati.
Ružu sam iz viđenja poznavao već jako dugo. Malen je ovo gradić, i na neki način svi svakog poznaju. Ako ništa drugo, onda si navikao na ista lica koja svaki dan srećeš na ulici. Tako sam ja nju poznavao do prije tri mjeseca. Primjećivao sam ju, divio se njenoj prirodnoj ljepoti koja nikad nije tražila šminku ili bilo što drugo; i baš zato što je bila tako prelijepa, nisam se previše nadao da bi ona mogla uočiti nekog kao što sam ja.
No, jednim slučajem smo se susreli u knjižnici, te počeli razmjenjivati mišljenja, i to je bio način na koji sam ju upoznao. Ubrzo smo počeli izlaziti na kavu, znali smo šetati po gradu satima, ili jednostavno sjediti u parku na klupi i razgovarati o svemu i svačemu.
Kako smo se upoznali, počeli smo si povjeravati stvari koje inače o nama nitko nije znao. Time smo se samo još više zbližili. Između nas je planula strasna ljubav. Mogao sam vidjeti da me voli, u njenom pogledu, vidio sam cvijet istog imena kao što je njeno. Nikad nisam bio sretniji u životu, jer sam konačno imao nekog kraj sebe da bude tu kad se osjećam usamljeno.
I ona je meni pričala svoje priče, kako je vrlo rijetko sretala ljude koji je nisu pokušali iskoristiti na neki način, govorila mi je da je, već s četrnaest godina imala problema s dečkima koji su ju htjeli samo u krevetu. Kako se ona počela emotivno otvarati prema meni, shvatio sam koliko je Ruža lijepa i krhka iznutra, koliko je emotivno profinjena, i zato sam zaista ponekad mislio da nitko na ovom svijetu nije dostojan nje.
Jedne sam večeri, sjedio kod kuće, dobro utopljen u dvije deke, gledao neki jeftini ljubić. Nisam ja to zapravo ni gledao, ali bio je to dobar način da se ispere mozak. Najednom sam čuo neku buku koja je dolazila sa ulice kroz moj balkon. Imam stan koji gleda djelomice na sam centar-korzo grada, slavna pidžama, kako su ljudi nazivali moju zgradu.
Polako sam se došuljao do vrata balkona, i tiho, prateći sjenu, približio se ogradi da bih bolje gledao što se zbiva. Dolje su bili mladić i djevojka, sa svojih, možda, najviše šesnaest godina. Svađali su se. Prepirali oko nečeg, što bi inače ljudi nazivali osobnim stvarima, no sad je cijeli centar orio kako su se derali. Djevojka se rasplakala. Mladić ju je uhvatio za zapešća obje ruke, sad je gledajući ju u oči, smrtno ozbiljan, rekao: "Mo'š ti bit dobra koka i sve, ali ak’ mi nećeš dat' onda ću nać nekog tko 'oće! Šta ćeš mi ti? Već smo mjesec dana ovako! Kad će nešto već bit'? Koliko moram čekat' da dobijem malo?" Djevojka je jecala u suzama, jedva dolazeći do daha, u isto vrijeme ga moleći da ju ne napusti, da ga voli, ali da ne može to učiniti za njega.
Eto, znači, sve što je on želio je seks, čisti tjelesni doživljaj za jednu noć, a on to nije dobio, zato što se djevojka zaljubila, i očekivala je nešto mnogo više od njega. Sad je to sve propalo. Primjećivao sam kako je dečko spuštao svoje ruke po njezinom tijelu gdje ne treba, a kad bi ga ona spriječila, postajao je još ljući. Shvatio sam. Ona ga je voljela, ali on ju je samo želio iskoristiti.
Vrativši se u svoju sobu, počeo sam intenzivno razmišljati o tome što sam sad na neki način i sam doživio. Shvatio sam koliki sam ja sretnik što imam prekrasnu djevojku koja me voli, koju ja volim, bio sam sretan što imam nekog s kim sam mogao razmjenjivati mišljenja. Prelijepa pametna djevojka koja je samo petnaest minuta hoda odavde, apsolventica logike i sociologije, a ja, profesor engleskog i njemačkog, honorarni novinar, čisto da platim račune za stan. Na neki način smo se našli, rekli bi, dvoje mladih intelektualaca u ovom surovom svijetu. Možda je to i bio razlog zašto smo si toliko odgovarali, ne znam, ali ovo je bila prilika za sretan život, koju sam, možda rano (neki bi rekli) odlučio prihvatiti.
Shvatio sam da ja imam obavezu i dužnost, nastojati biti dobar s Ružom gdje god i kako god mogu, zarekao sam se da ću se truditi iz dna svoje duše.
Ubrzo mi je misao uletjela u glavu: ja ću paziti na nju, i vjerujem da bi i njoj i meni, ili nama zajedno život bio lijep, ali što ako se njoj dogodi nešto na što ja ne mogu utjecati? Što ako ju netko povrijedi? Što ako ju netko povrijedi dok mene slučajno nema? Dok je ona negdje vani? Da, mogao bih se osvetiti toj osobi, mogao bih vratiti istom mjerom, ali agresija za sobom povlači drugu agresiju, i bilo bi plitko i primitivno postati druga karika u tom lancu. Morao sam ju na neki način zaštititi, ali što tu mogu ja? Ovaj svijet je opasan za sve, ali za nekog tako krhkog i nježnog kao što je Ruža, svijet je i više nego opasan. Morao sam nešto poduzeti, zbog nje, zbog nas.
U taj tren sam shvatio da svijet pun prijetnji i opasnosti nije svijet za nas, da nema koristi od života koji se svodi na životinjsku nagonsku borbu za preživljavanje i dominaciju.
Ovaj svijet nije bio dostojan Ruže.
Ja sam ovdje, iako nebitan, uvijek s njom i za njom, gdje god ona pošla.
I tako me ona prije desetak sati pozvala da joj se pridružim u provođenju večeri u njenom stanu. Bila je to dobra ideja, kupiti bocu Rose-a, vrlo dobrog vina, berba 1997. Dao sam više novaca za tu bocu, ali ništa nije bilo preskupo za nju.
Njen stan, skromno ali vrlo ukusno uređenih četrdeset kvadrata, na petom katu. Njen poveći usječeni balkon gledao je na cijelo naselje u kojem je živjela. Poprilično veliko područje s planski postavljenim cestama i ulicama. Podsjećalo je malo na ona idilična američka predgrađa s velikim drvenim kućama, gustim travnjacima i cvijećem pred ulazom. Nažalost, to je izgledalo samo odozgo, s njenog balkona, ali istina je bila, da je svaka ta kuća, svako malo domaćinstvo, imalo svoju priču, svoje mračne tajne, i upravo zbog tih malih mračnih tajni, ja sam se bojao za Ružu, bojao sam se da ju ne upropaste.
Pozvonio sam i ona mi je otvorila gotovo odmah, kao da je stajala iza vrata i osluškivala kad ću se ja pojaviti. Bila je odjevena u svoju crvenu kućnu trenirku sa dvije bijele crte koje su se spuštale niz bokove nogavica skroz do kraja. Na sebi je imala bijelu usku majicu kratkih rukava, a kestenjasta ravna kosa joj se spuštala skroz preko ramena do sredine leđa. Poljubila me za pozdrav.
Unutra je bilo zamračeno, osim svjetla ekrana kompjutora i televizora, još je samo malo svijetla dopiralo iz peći koja je grijala ove jesenje dane. Imala je starinsku peć, originalno na drva, ali je prije nekoliko godina u nju ugrađen plinski plamenik, i tako je, ona, unatoč velikim kovanim vratima i staklenom površinom kroz koju bi se trebali vidjeti komadi drveta, grijala na plin.
Pokazala mi je hrpu grickalica koje je kupila za ovu priliku, a ja sam pokazao vino. Iznenadila se kad je vidjela što sam kupio. Nakon što mi je pokazala neke nove stvari na svom kompjutoru, pogasili smo svjetla i utišali sve što je pravilo ikakav zvuk. Sjela je na balkon i dozivala mene, a ja sam bio zauzet otvaranjem boce u mraku.
Brzo sam ubacio cijelu bočicu izmrvljenih tableta koje sam u međuvremenu kupio u bocu i promiješao staklenim štapićem koji se tamo našao. Ponio sam i čaše.
Sjedili smo i razgovarali o nama. Kovali planove. Ispričao sam joj što sam doživio neku večer. Popila je oko dvije čaše vina, kad je rekla da joj se vrti i da želi odmah leći. Uzeo sam ju u ruke i odnio na kauč u dnevnu sobu. Jednom sam ju rukom prigrlio, a drugom ju držao za ruku, govoreći da će sve biti u redu, da samo diše duboko. Poslušala me je, i čvrsto stisnula moju ruku, trudeći se disati, što je, doduše i uspijevala, ali joj se toliko vrtilo u glavi i bilo joj muka, da se grčila od boli. Na njenom čelu je brzo probio hladan znoj Gledala me je ravno u oči, pogledom punim ljubavi, punim suza, od boli, upitala me je što joj se događa. Rekao sam joj da se ne brine, da će sve biti u redu. Kad joj stisak više nije imao snage, izvukao sam ruku, i pokrio ju, utoplio. Da se ne prehladi
Sada sjedim, ispijam drugu polovinu druge čaše istog vina. Možda sam više navikao na alkohol, pa će mi možda biti potrebna i treća čaša. Završavam ovaj tekst na listu njene bilježnice, pišem s njenim najdražim perom. Policija će uskoro stići, nazvao sam ju prije koju minutu. Sad ću uskoro prekinuti s pisanjem, da bih legao i pridružio se svojoj dragoj. Poljubit ću ju za laku noć, kao što sam uvijek i radio: u čelo, a zatim, u usne, nježno. Ovaj svijet nije vrijedan takve ljepote kao što je ona svojim duhom, umom i tijelom bila. Moja Ruža i ja... zajedno... u vječnosti,
zauvijek.
znam da mi je tek 17 godina, ali mislim da sam se stvarno zaljubila.... 
znam da još ne mogu znati šta znači riječ ljubav, ali zahvaljujući NJEMU
, čini mi se da sam shvatila... i nije mi žao... 
je da ima puuuno prepreka za nas dvoje, ali vrijeme će pokazati svoje....
vjerujem da je malo sudbina umiješala prste u sve ovo.... jer sve ovo ne može biti slučajnost....
