LOTOS
24.11.2006., petak
Sta je molitva?
|
PUT DO BOZANSKIH SPOZNAJA Da li molitva ima samo simbolicno znacenje ili je molitva, odista, most koji povezuje covjeka sa Bogom?! Zasto se nasa obracanja Svevisnjem svode na duge molitve pune nade i iscekivanja? Onaj koji ne zna cemu sluzi molitva, ne zna ni cemu sluzi-zivot! U ovoj prastaroj istini mozda je sadrzina sustina vrijednosti obracanja Bogu. Zbog toga nije svejedno kako se taj sveti cin obavlja. Nikako nije svejedno! Onaj koji se moli, u kriscanstvu je najcesce predstavljen u klececem polozaju-povijenog vrata, spustenog pogleda, skrusenog drzanja i sklopljenih ruku. U islamu sustina je u iskrenom izgovaranju kuranskih molitvi za vrijeme klanjanja, ali i u drugim prilikama, kao sto su molitve za ozdravljenje, pominjanje Lijepih Bozijih imena... U budizmu vjernici izgovaraju mantre uz ritmicno okretanje molitvenih mlinova... No, svaka molitva, prema teologu Adrijanu Zari, zahtjeva povoljan, ponizan i iskren odnos vjernika. Danas, su medjutim, nerijetko rasirena psihicka stanja opterecena ravnodusnoscu, vulgarnoscu, neiskrenoscu a nerijetko i interesom da se do naseg dodje nemoralnim putem, nerijetko cak i prevarom, pa i zlocinom. To, medjutim, nije nista drugo do- bogohuljenje ili krivokletstvo! Ipak, definicije molitve su brojne: rijeci ili gestovi odredjeni za ostvarivanje veze izmedju vjernika i Svevisnjeg; nadnaravni cin koji nadahnjuje Sveti duh; priznavanje bozanske pomoci; alkemija duse, najuzvisenija aktivnost uma ili, pak, ono sto je izrazeno u latinskoj izreci "Elvetio mentis in Deum" ( uzdizanje duha ka Bogu). Da, molitva je sve to i mnogo stosta drugog! ZNACENJE RIJECI I POKRETA Molitva je znak poboznosti s kojom se covjek obraca Svevisnjem sa iskrenim zarom i poboznim drzanjem. Ako covjeku ne prijeti neka neposredna nevolja ili opasnost, onda molitvu treba da obavlja prociscavanjem i materijalnom i spirituatinim. Potrebo je, dakle, da se pripremi mentalno, da pripremi duh udaljavajuc misli od profanog zivota, da izbjegavaju buku i da se izolira u tisinu i mir. Neophodno je cin molitve da izvodi cistog tijela, cistih ruku i cistih usta, sa iskrenom zeljom da se obavlja mali obred prociscavanja. Rijeci molitve, bilo da je spontana ili ritualna, potrebno je da budu izgovorene jasno, a ne da i budu samo u mislima, posto glas, rijec, treba da izazove ili proizvede treperenje i vibraciju koju vazduh moze prenijeti, preko "astralnog" do zeljenoga nivoa. Iako nije potrebno govoriti glasno, treba upamtiti da se "molitva izgovara", makar i sasvim tiho, ali se treba ispustiti dah. Molitva u mislima je mentalni cin, a upravljamo je vise prema sebi, nego prema drugome, bilo kao utjehu, bilo kao molitvu ili kao zakletvu. Vrlo je vazno da rijeci koje izgovaramo jesu proizvod iskrenosti, vjere i odanosti, da istinski odgovaraju namjeri, da budu ubjedljivo povezane sa idejom koja je u nama. Jasno je da neiskreno izgovaranje molitve nema nikakvog efekta. Ono sto u sebi osjetimo treba da bude snaga koja pokrece poruku-sto je snaznija i iskrenija potreba za molitvom,to ce i molitva biti efikasnija i djelotvornija. PUT ZA KONTEMPLACIJU Inace, molitva se moze podjeliti na "privatnu" ili mentalnu molitvu molitvu i na javnu ili liturgijsku molitvu. Ova druga kod katolika smisao nalazi u misi. Liturgijska molitva je visa od individualne koja ne dostize dostojanstvo kolektivnog ritala. Molitva se moze vidjeti kao otvaranje duse bozanskom uticaju. To je adekvatno izrazeno latinskim terminom "orare" (vezano za "os", "oris"), sto doslovice znaci "otvoriti usta". Jer, otvarajuci usta za molitvu, otvara se dusa bozanskom utjecaju, preduzimajuci misticni uspon. Na prvom stupnju ovog uspona dusa se siri u ritmu vokalne molitve (tespih, brojanica, litanija, i drugo). Na drugom stepenu dusa je ispunjena samo dijelom molitve, obicno jednom recenicom iz molitve, preplicuci unutrasnje prozivljavanje sa tisinama, manje-vise produzenim i uskladjenim sa ritmom tjelesnog disanja, simbolom misticnog disanja koje i cini molitvu. Na granici uspona, dusa se stabilizira u tisini savrsene kontemplacije, odnosno prodiranja misli u ciljeve i svrhu molitve. Molitva zato i jeste put za kontemplaciju, tehnika za dostizanje onoga sto se zove vise stanje svijesti. Mnogi smatraju da metode za ovakav krajnji cilj dolaze sa Istoka. Mozda su u pravu, ali treba kazati da i u zapadnjackoj tradiciji postoji slicna praksa. Treba se prisjetiti ezikaizma, trazenja mira, nacina da covjek dise koncentrisan na molitvu, sto dopusta onome koji se moli da dostigne-"neprestanu molitvu"! Fra Teodoriko d"Apolda, u biografiji Svetog Dominika, napisanoj 1288. godine govori o nacinu molitve sveca, izuzetnoj pouci sa misticnom gestikulacijom koja je poredana sa taoistickom gimnastikom. Ostaje, dakle, cinjenica da molitva zahtjeva fizicko, mentalno i duhovno drzanje, slicno u svim tradicijama iz najrazlicitijih zemalja, bilo na Istoku, bilo na Zapadu! |
