LOTOS
11.09.2006., ponedjeljak
KO CE DA MI VRATI VREME
|
Od ko zna koliko hiljada minuta, i pregrst sati, dana i nedelja, kad se sve skupi i oduzme, za ceo svoj zivot si: tri godine bio u autobusu, 71 sata stajao na semaforu, sto sati si se svadjao sopstvenom zenom, a ostalo s postarom... 30 sati si hranio svog psa, i dvije godine se izlezavao nakon sna, ...bolje je da mi ne kazu koliko je prespavano... i svaki me put ubiju istine i procene, slike i statistike, uzasi istine izgubljenog vremena, kratka kriza analiza... koliko li sam se sati samo gledala u ogledalu, prala, zube, sudove il prozore, minut po minut- propao dan, dan po dan- propala godina, godina po godina-baceni snovi i ubiju me ti racuni i popisi, dva izgubljena pisem, tri promasena pamtim... i niko mi ne kaze koliko sam vremena stracila voleci tebe- bez sumnje bi me tek to ubilo, od svih moji pjesama i redova koliko li je tebi bilo napisano... Evo, sve ih bacam sada, na gomilu, pa pravo u vatru jer mi se sad sve cine lazne, a kome da cvilim za odstetu, jer tako propalo vreme malo se kome desilo na svijetu. I stajati ispred crvenog na semaforu, imalo je vise smisla nego voljeti tebe, i juriti pjenu po masnim tanjurima, skupljati srcu i cistiti cipele, dvjesta sati hraniti golubove, pola vjeka raspremati krevet, ma bolje je bilo otici sa cergom, pa hraniti konje i popravljati kisobrane, nego se ijedan tren probuditi kraj tebe! Jer bi i taj jedan posejao ostale, dane muke, zaluda i besmisla bolje je bilo utopiti se u glupoj statistici, nego biti dio sopstvenog racuna i poraznog bilansa, i onih sedamdeset, i onih pedeset, i onih tamo nekoliko sitnih, ja sam ceznula za tobom, da nisam znala da ceznem za sopstvenom fikcijom, da nisam znala da ceznem za nekim svojim zaostalim snom, a da je covjek tvog lika, adrese i maticnog broja, jedan blijedi covjek od papira i magle, sa tudjim pricama i frazama, pun promaje i belanca umjesto slaga, i secera umjesto marcipana, mnogo buke-praznih dana. Ja sad hocu svoje vreme natrag, sve te dane ja hocu sa kamatom da opet mogu onako da volim, i da opet budem onako gladna, onako spremna onako pitka, mila i mlada, da budem i krotka ako treba glupa, samo ne gorka...ovako gorka, opora i hladna, ko jesen umorna a da sam se svadjala tolike sate sa postarom sa prodavcem kokica i prvim komsijom i cekala zeleno, i hranila psa pa makar bi malo sunca ostalo ma makar bi malo jos toga zasjalo, i nebi sve tako trajno potonulo, i pojelo godine i sve oko njih... Na svaki sto sati, neko i sto baci al mu mnogo ise treba da to shvati. Jelena Markovic |
