ona
danas zarobljena u oblacima sutrašnjeg dana stoji i gleda u prazno. Zjenice su joj raširenije nego obično. Posebnost trenutka daje joj smiješak. Izgubljeni smiješak koji je toliko čekala. Toliko puta već je netko pogazio njezine cipele ali one i dalje stoje na mjestu. Kao njezin vjerni drug. Nije zadovoljna, ne, ne, i ne… mora početi ispočetka ali ona nema snage. I u svakom novom danu vidi onaj prethodni onaj izgubljeni onaj koji je trebao biti posljednji. Opet iznova sluša duboke glasove koji je zovu da im se pridruži dok s druge strane dopiru neki strani vedriji viši glasovi koji je privlače sa svoje strane. Trenutak odluke pretvorio se u tjedan kasnije razlio u mjesec sad su već dva a ona i dalje leži nepomično omotana. Nema osobe koja je može zaintrigirati kao neko nekad. Bit ću neprecizna jer mi tako odgovara i zaboli me jedna stvar kai možda ne kužite… nekad je vjerovala u čuda nekad su je mogla povesti maštanja ali ne i danas. Svi se prave da je vole i prihvaćaju ali ona razumije njihove umove i dobro zna da glume svi do jednog. Nikome nije stalo samo se vole pretvarati da se nebi morali mučiti njezinim prekompliciranim( za njih ) razumom. I ona to ne shvaća ona to ne želi shvaćati ona se ne može pomiriti s tom činjenicom. Svi joj se čine tako daleko i tako nedostižno. Više se ne može pronaći ni u jednom društvu i jedini spas joj je čašica svake subote, u redu više njih. Ona dobro zna da to nije u redu ali nastavlja tim tempom iz dana u dan. Našla je osobu koju može zagrliti kad god hoće našla je prijateljicu koja uvijek ima riječi koje joj mogu natjerati osmjeh na lice. Ali njoj to nije dovoljno i stalno je nezadovoljna iako ne želi biti iako ima sve što joj je potrebno. Pljušti kiša i ispire s nje njegove dodire i poljupce ispire ljudske dodire i opet joj u uši ulaze poznati zvukovi glazbe koja je smiruje i koja joj predstavlja spas, opet ona uvlači dim koji je smiruje na trenutke, ali njihovo ignoriranje i njihovo smješkanje u suton tjera je do ludila gdje ostaje sama udarati o pod. Treba osobu koja će je oživjeti i opet se pita kamo da je pođe tražiti… boji se ponovnog susreta sa sobom jer ne može podnijeti svoj odraz i prazninu koju osjeća. Ali voli biti tu gdje je sad tako sama i napuštena. Voli i ona njima gledati u lice i smješkati im se izgubljeno. Ona zapravo ni ne zna gdje je jer se izgubila između dva svijeta. Ovog sadašnjeg i prekrasnog i onog njezinog gdje leži njezin mir. Pričat ću vam o njezinom svijetu… zamislite groblje i kišu koja ne prestaje padati. Zamislite sve mrtve koje želite oživjeti kako plešu na kiši i maglu dodajte zamišljenom i svira njezin omiljeni bend i plešu ljudi indijanski ples i ta osmišljena kompozicija razlijeva se njezinom maštom ona može na tom groblju biti kad god poželi ali svjesna je da nikad taj prizor neće oživjeti nikad neće postati stvarnost i neće imati tu žar…zato je ona tužna tako prepuna tuge. Jer traži svoju maštu u realnom svijetu i ne može je pronaći. Ona ne treba sažaljenje ona treba u nekim trenucima svoj svijet daleko od ovog tu i zato joj ga nemojte dirati i pokušavati uništiti. Ona možda je poremećena ona možda traži sreću na krivom mjestu ali dopustite joj da živi dva života jer jedino tako ona ima snage da krene dalje i da ne padne s litice. Ako je želite izgubiti ostavite je trunuti na kiši baš sad zarobljenu u mreži svoje obijesti i svog očaja. Ona je samo još jedna depresivna narcisoidna tinejdžerka koja traži svoj put k sreći bez nade da će ikada pronaći…
