Blake se pogleda u ogledalo. Nije mu se svidio prizor koji je vidio pred sobom. Bilo je propao. Oronuo. Njegova opsesija pretvorila se u nešto mnogo više. Aura mu je previše nedostajala i toga je bio svjestan. Želio je vjerovati da će sve biti u redu. Da će ju zaboraviti. Bilo je očito da neće. Bio je i više nego zaljubljen. Želio ju je imati kraj sebe svakog trenutka, svaki dan. Želio ju je grliti i ljubiti i biti sve što joj treba. Nije vjerovao da više ima prilike. Volio bi da je drukčije, ali nije mogao povjerovati u to.

«Volim je.», kaže sam sebi, gotovo šapćući. Znao je da je to istina. Ali više nije prepoznavao sebe. Otkad je on stajao po strani? Otkad je on odustajao od svega? Htio je da mu se vrati, ali kako da je nađe? Najvjerojatnije nije kod tete. Vjerovao je da joj se nešto lijepo dogodilo. Jer takvi ljudi to zaslužuju. On ne. Bio je zao i okrutan. I u jednom trenutku je htio ubiti Auru. Nije smio dopustiti Xyneu da ga spasi. Znao je da će tražiti nešto zauzvrat. U biti je vjerovao da je izmislio da Aura može uništiti svijet, već da je vidio da će se Blake zaljubiti. Blake se osmjehne. Pomisao da je nakon jedanaest godina ponovno bio zaljubljen činila ga je sretnim. Volio je taj osjećaj. Ali nije znao zaslužuje li ga. Osjećao se previše krivim. Previše dužnim. Netko kao on nije zaslužio biti zaljubljen i sretan. Barem je tako on mislio.

Blake se okrenuo i, prije nego što je uspio išta drugo napraviti, vidio je poznato, oronulo lice.

«Blake! Blake, konačno se susrećemo. Pa kako si ti meni?» Blake je instinktivno zarežao, na što se Xyne samo nasmijao. «Nemoj tako, prijatelju, nisam ti ništa napravio.» Blake je znao da je istina ono što je pomislio maloprije: Xyne mu je lagao. Više od ičega mrzio je laži. Toj osobi nikada ne bi mogao oprostiti. I tada je shvatio kakva je budala bio. Lagao je Auri i nije bilo ni čudno što je onako otišla.

«Nisam ja tvoj prijatelj. Ne znam kako se uopće usudiš to reći. Nakon što si mi lagao o tome što si vidio.» Xyne je samo gledao u Blakea. Njegov izraz lica bio je – prazan. Iz njega se ništa nije moglo pročitati. Tako je savršeno skrio svoje osjećaje i misli da je bilo pomalo nevjerojatno.

«Gledaj, Blake.», reče i približi mu se. «To je bilo za tvoje dobro. Ta cura bi ti samo donijela nove probleme… a već je. Ovako i onako, ona je samo hrpa smeća.» Bijes u Blakeu je rasla sve više i više. Iskezio je zube i potrčao prema Xyneu. Uhvatio ga je za vrat i prislonio na zid. Za svaku izgovorenu riječ lupio je njegovom glavom o zid.

«Da više nikada nisi rekao ni jednu lošu riječ u Auri.» Umjesto da se uzruja i pusti na miru Blakea, on se nasmijao. Bilo je kao da nije osjetio ni jedan onaj udarac.

And you'll see your hero coming running over and over tonight.

«A tko će me spriječiti? Jedan majušni pali anđeo?», reče Xyne i na to odgurne Blakea od sebe tako jako da je pao na pod. Blake jaukne. Demoni su uvijek bili jači od anđela – ili pak palih anđela. Ipak, anđeli su uglavnom dobivali sve bitke.

Xyne je stao nogom na Blakeov trbuh i tako mu istisnuo skoro sav zrak.

«Pomiri se s tim Blake. Danas ćeš umrijeti.» Xyne digne nogu s Blakeovog trbuha, dok je on udisao velike količine zraka. Blake je malo iznenadilo ono što je čuo. Ali nije vjerovao u to. Nije ni želio vjerovati. Nisu proročanstva uvijek istinita. Znao je to.

Xyne je krenuo prema prozoru otkud je najvjerojatnije nekako i došao. Blake je s mukom ustao pokušavajući se održati na nogama. Još je uvijek teško disao, ali mogao je hodati. Polako je prišao Xyne koji je taman mislio skočiti. Blake ga je uhvatio tako čvrsto za onu prljavu majicu da se nije mogao micati. Zadovoljno se osmjehne.

«Bok, Xyne… Doviđenja, Xyne.*», rekao je i lupio ga svom snagom šakom o glavu te pustio majicu. Kako je bio blizu prozora, skotrljao se na tlo. Nije se uspio «dočekati na noge» pa je udario glavom o tlo. Blake je znao da nije mrtav, ali ipak je to imalo nekakav učinak.

Zatvorio je prozor i sjeo na krevet. Xyneove riječi su mu se stalno vrtjele po glavi. Želio je vjerovati da to nije istina, ali što je više razmišljao, počinjao je sumnjati. Što ako se stvarno bliži kraj njegova života? Što ako više nije zaslužio živjeti? Što ako mu nije suđeno biti s Aurom? Uzdahnuo je, a onda legao na krevet. Pokušat će zaspati.

‘Cause falling for you girl is crazy than I’m going out of my mind.

Aura je sjedila na stolici u kuhinji i gledala u prazno. Nije znala što misliti i kako razmišljati. Bila je zbunjena. Događaj prije nekoliko dana samo je tome pripomogao. Što ako Knjiga nije govorila istinu? Što ako je Blake otišao dalje sa svojim životom? Što je više razmišljala o tome, to je više vjerovala u to. Neće se više truditi. Nije znala je li vrijedno toga. Trčati i samo tražiti. Čak i nije znala gdje se nalazi. Možda je otišao negdje drugdje. Negdje gdje ne mora misliti na nju ili tako nešto.

«Ali ja ga volim.», rekla je to gotovo nesavjesno. Iznenadila je i samu sebe tom izjavom. Ali shvatila je da je to u biti istina. Da. Voli ga. Iako, to je bilo tako teško za reći. Bojala bi mu se to reći. Nije znala kako se on osjeća. Možda ju je već zaboravio i nastavio dalje sa svojim životom. Vjerovala je u to prije nego da je još uvijek na istom. Da razmišlja isto kao ona i da je još uvijek u istom gradu. To joj je zvučalo malo čudno. Čudnije od onog prvog. I zato je mislila da zna što je istina. I ona će njega pokušati zaboraviti. Najbolje što može.

Ustala je pošla prema vratima stana. Obula je svoje tenisice i uzela pletenu torbicu bez koje nigdje nije išla. Izašla je van i sama sebe iznenadila gdje se uputila. Prolazila je poznatim pustim ulicama kojima je prolazila gotovo svaki dan. Drogeraši su još uvijek tamo sjedili ne pokušavajući se pomaknuti. Samo bi je pogledali, a onda se vratili u svoj svijet iluzije. Nastavila je hodati. Znala je gdje ide i, zbog i njoj neobjašnjivog razloga, nije se pokušala zaustaviti.

Zidić je bio na istom mjestu kao što je bio i prije. Dotaknula je njegovu grubu površinu i pogledala prema fontani. Sve ju je podsjećalo na njega. Svaki djelić, svaki trenutak njezinog života. Boljeg života. Onaj stari kao da je bio iza nje. Osjećala se bolje uz njega i vjerovala je da je on sve što je uvijek trebala. Sada je shvatila da je to istina. Bila je depresivna i tužna. Htjela je natrag. Htjela je da sve bude po starom. Znala je da je to nemoguće. Možda. Kliker u glavi konačno joj se upalio. Možda je znala gdje se nalazi. Možda ga je ipak toliko poznavala. Počela je trčati prema mjestu o kojem joj je pričao. O mjestu koje ga je smirivalo. Znala je gdje se nalazi. I nije bilo daleko. Za njega bi trčala i deset kilometara.

And I do wanna love you if you see me running back.

Trčala je negdje deset minuta. Bez prestanka. I nije se umorila. Nije joj to teško padalo. Ovako i onako je trčala cijeli svoj život. Trčala od nesreća. Od ljudi koji su joj naudili, ali i od onih kojih je voljela. Konačno je došla do male šumice koja ju je dijelila od livade na kojoj se Blake sigurno nalazio. Gusto lišće drveća nije dopustilo da se sunce probije kroz njih. Nije dobro vidjela, ali vidjela je dovoljno da vidi stazicu. Hodala je polako kako ne bi stala na neželjeno granje ili kamenje.

Bližila se kraju i već je mogla nazrijeti svjetlost. Tih zadnjih pet metara potrčala je i našla se na livadi. Kao što je i mislila, Blake je gledao u nebo, na rubu provalije. Kada je čuo zvuk pucanja granja, okrenuo se. Isprva nije vjerovao onome što vidi, ali onda se osmjehnuo i potrčao prema Auri kao i ona prema njemu. Bacila mu se u zagrljaj smijući se na sav glas.

«Volim te, Blake, volim te.», rekla je i promrsila mu kosu.

«I ja tebe volim.», prišapnuo joj je na uho. Udaljio se od nje i pogledao je u oči. Još se jednom osmjehnuo. Bio je toliko sretan što je vidi i što je tu da je to bilo nevjerojatno. Nije želio nikoga drugoga osim nje. Ona mu je bila dovoljna. Samo ona i nitko drugi.

«Jedina spravica koja može ubiti palog anđela je zlatni bodež. Kroz srce.» Blake se okrenuo u smjeru glasa i ugledao Leytona. Prije nego se i snašao, Leyton je pustio zlatni bodež prema njemu. Bio je paraliziran. Nije se mogao pomaknuti. Nikako. I zato mu je bodež proparao srce. Tako lako, a opet tako teško. I Blake je pao. Točno pred Aurom. Otvorenih očiju, ali opet tako miran.

«NE!», povikala je Aura glasnije nego je htjela. Spustila se na koljena, a suze su samo počele padati niz njezino lice. Počela je plakati nesnosno. Nije se mogla zaustaviti. Ali nije ju bilo ni briga. Plakat će koliko bude mogla. Znala je da joj to neće vratiti Blakea i da joj neće biti ništa lakše, ali nije ju bilo briga.

Njegovo tijelo počelo se pretvarati u prah. Umjesto da ostane na tlo, počeo se dizati prema nebu. Tvorio je lice. Poznato, prelijepo lice koje Aura nikada neće zaboraviti. Pogledala je u njega suznih očiju i razmazane šminke.

«Voljet ću te zauvijek.», rekao je glas, a zatim je prah nestao. Otišao prema nebu. Ne tvoreći više lice Blakea. Otišao je. Zauvijek. Bez ikakve mogućnosti. Vampir je otišao ne misleći se više vratiti. Aura ga je zvala: Ubojica Blakea. I nikako drukčije.

So hold back your tears this time.

Sjedila je na krevetu. Vani je bila noć, a kiša je padala kao iz kabla. Vjetar je puhao neumjereno i kao da se nije mogao zaustaviti. Suze su još uvijek curile niz njezino lice. Čak i nekoliko dana poslije njegove smrti. Nije ih mogla zaustaviti. Nije ni pokušavala. Htjela je plakati. Htjela je i sama znati koliko joj je značio. Htjela je da on to nekako vidi. Znala je da ne može, ali nije ju bilo briga.

Grom je zagrmio više nego inače i Aura se trgnula. Znala je da neće moći zaboraviti Blakea. Nikada. I to nije mogla trpjeti. Po cijele dane samo sjedi na krevetu i plače. Nije jela, nije spavala. Cijeli život joj se preokrenuo naglavačke. Ustala je s kreveta, pogledala svoju sobu i izašla iz nje. Uzela je jaknu koja se nalazila u hodniku i izašla iz stana. Vani je bilo hladnije, nego što je mislila. Ali nije joj to bilo važno. Hodala je polako. Znala je što slijedi. Sama je isplanirala cijeli scenarij. Do uzburkane rijeke trebalo joj je tek pet minuta. Toliko je i hodala. S kapuljačom od jakne na glavi izgledala je kao neka spodoba. Zato ju je i skinula. Više kao da nije osjećala hladnoću koja je bila još žešća kraj rijeke. Duboko je uzdahnula i bez imalo razmišljanja se bacila u nju. Nije se pokušala otimati struji koja je bila prejaka. Zatvorila je oči i samo se opustila koliko god je mogla. Ako je Blake umro i ona će. Možda može nekako nagovoriti Vraga ili Boga da ju odmah ubije. Znala je da će biti tako. Tako će biti bliže Blakeu. I sve će biti bolje.

What I never let you down and said I’m sorry for the nights I can’t remember?

U tami se skrivala spodoba. Drveće joj je bilo savršeno sklonište, a tama je osiguravala da je nitko neće vidjeti. S crnom trenirkom i kapuljačom na glavi izgledala je kao da pripada tami. Ali to nije bilo daleko od istine.

Pomaknula se za milimetar, a šuštanj lišća gotovo ju je otkrio. Pobojala se što bi onda rekao Car. Spodoba ipak produži dalje, ali sada je bila opreznija. Znala je da tu može biti ljudi i da bi ju mogli vidjeti. Ipak, lako bi ona to riješila.

Putom sretne jednog malog psa. Bilo je jasno da se izgubio; imao je ogrlicu koja je bila znak da ipak nekome pripada. Preplašeno je gledao oko sebe i tražio svog vlasnika. U blizini nije bilo nikoga osim spodobe i psa. Spodoba se spusti na koljena. Pas ju pogleda, a zatim zacvili kao da je nešto predosjećao. Spodoba raširi svoje usne u osmjeh koje su pokazivale izdužene očnjake. Kada nije mogla naći – ili vidjeti – bolju hranu i pas je bio dobar. Zarila je svoje očnjake u njegovo slabašno i majušno tijelo i počela ispijati ono malo krvi što je bilo u njemu. Nije joj bilo žao. Trebala je preživjeti jer je morala izvršiti svoj zadatak, ma koliko god nisko pala.

Kada je završila sa svojom gozbom, digla se s, tek negdje travnatog tla, oblizala usne i krenula dalje. Tijelo psića je ostavila na tlu. Neka ga nađu. Nije joj bilo važno. Car se trebao pojaviti svakog trena – ili barem netko od njegovih sluga ili doušnika. Spodoba se naslonila na jedno drvo i pogledala u daljinu. Ono malo krvi joj nije bilo dovoljno. Trebalo joj je još, ali nije joj se dalo loviti. Nije ni smjela jer bi Car trebao svaki čas doći. Baš kada je pomislila na njega, čula je poznati glas i korake.

"Leyton, konačno se susrećemo!" Demon je na sebi imao široku, crnu pelerinu s kukuljicom na glavi; kao i većina demona i vampira. Lažan osmjeh mu se nalazio na licu, a ushićenost u glasu također je bila lažna. Leyton je to pokušao ignorirati, ali je ipak osjetio kako se mrgodi. Car je to primijetio pa je odmah onaj osmjeh nestao s lica. Ipak, nije ništa rekao o tome. Bilo je i važnijih stvari.

"Onda? Imaš li kakvih novosti za mene? Pretpostavljam da imaš jer me ne bi zvao uzalud, zar ne?" Leyton se usiljeno nasmiješi.

"Naravno da Vas ne bih zvao da nemam nikakvih novosti. Nisam tako glup." Car je već naviknuo na Leytonove ispade pa nije ništa na to rekao. "Blake i Aura su prekinuli. Ali samo zato što joj je Blake rekao istinu. Cijelu. Čudim se što Svijet Demona zna za to tek sada jer se dogodilo prije tjedan dana. Ja sam saznao kasnije jer sam bio izvan zemlje." Careve oči su se raširile. Što od straha što od nevjerice. Zatim se samo nasmijao što je iznenadilo Leytona.

"Rekao joj je, dakle? Ah, pretpostavljao sam da će i do toga doći. Ipak nije mogao skrivati tajnu cijelo vrijeme. Ali, kažeš, sada nisu zajedno? To je dobro. I trebala se prepasti. Ali sada znaš što ti je činiti. Ne želimo riskirati da mu se ona ipak vrati, zar ne?"
~
Lyx uzme kamen i baci ga prema debelom zidu ćelije. Odbio se od njega i pao na pod. Ni sama Lyx nije znala kako se taj kamen stvorio u ćeliji, ali nije ju bilo ni briga. S njim je barem nešto mogla izbaciti iz sebe. Svejedno, taj joj mali kamenčić nije puno pomogao. Od ljutnje je zavrištala i nije ju bilo briga hoće li ju itko čuti. Bila je usamljena već mjesec dana i to joj je smetalo. Ales se više nije pojavio. Zbog toga je osjećala neku vrstu tuge. Nije znala zbog čega. Željela je da bude s njom. Željela je da može pričati s njim i reći mu svoje osjećaje. Željela je to, ali nije znala kako bi se to moglo ostvariti.

"U jebote, ovo je najteža teleportacija do sad." Čula je poznati glas, a nakon nekoliko trenutaka, gotovo nespretno trčeći, u ćeliji se pojavio Ales. Tek kad se umirio, Lyx se osmjeh pojavio na licu i ona mu se bacila u zagrljaj. Bila je i sama iznenađena svojim postupkom. Osjetila je kako se Ales skamenio u njezinu zagrljaju, ali naposljetku joj je uzvratio.

"Tako mi je drago što te opet vidim.", reče Lyx s iskrenom oduševljenošću u glasu. Mogla je čuti kako se Ales gotovo nasmijao.

"I meni što vidim tebe. Došao bih prije, ali imao sam... problema." Lyx je osjetila da to nije dovršeno. Zato se odmaknula od njega i pogledala ga u oči. Ales je skrenuo pogled, ali znao je na što misli. Odlučio joj je reći. "Išao sam po Blakea. Zajedno smo te, s Aurom, pokušali spasiti. Ja sam bilo glup pa nisam uspio." Lyx ga je gledala istim pogledom kao i prije. Nije bila iznenađena, zbunjena ili pak ljuta. Bila je – samo Lyx.

"Kako to da je živ?" Ales vrati pogled prema njoj. Maleni osmjeh pojavi mu se na licu.

"On je pali anđeo. Reci mi, Lyx, znači li ti on išta?" Lyx je sada ipak bila iznenađena. Gledala ga je pogledom koji je odavao začuđenost. Zatim se samo nasmijala.

"Ales, zašto to, pobogu, pitaš? Gle, to što smo mi imali bilo je prije jedanaest godina i naravno da sam ga preboljela. Ali zašto me to pitaš, Ales?" Ales je stisnuo usne u tanku crtu. Pogled mu je odlutao i više ga nije vraćao. Osjetio je kako se Lyx počela približavati njegovom uhu. "Poljubi me." Ales je otvorio usta i tiho uzdahnuo. Lyx se odmaknula od njega i pogledala ga u oči. Ales više nije mogao izdržati. Počeo se približavati njezinim usnama dok se ona nije odmicala. Kada je došao dovoljno blizu, prislonio je svoje usne na njezine. Uzvratila mu je poljubac i obgrlila ga rukama oko vrata. I Ales i Lyx su uživali u poljupcu. Bilo je to sve što su ovo dvoje bića htjeli, iako to nisu htjeli priznati. Toliko su dugo vremena proveli zajedno da su postali više od samih prijatelja. Oboje su to htjeli. I oboje su to i dobili.


U jednom trenutku bili su u ćeliji, a u drugoj je Ales pogodio kamenom stražara i ponovno su se našli u hodniku s puno mjesta za skrivanje. Sada su se oboje dogovorili da neće zastajati zbog nekih čudnih stvari – ako ih vide. Stražari ni ovog puta nisu bili onako kako su trebali biti pa su se s lakoćom kretali među zidinama i različitim kutijama. Polako su se približavali izlazu, ali nisu žurili. Bili su oprezni i nisu željeli da ih opet uhvate.

Točno pred izlazom bio je stražar. Bio je jedini koji je burno pazio na svakoga. Srećom, kutije su bile velike – Ales se pitao isporučuju li u njima ljude – pa su se mogli sakriti. Nije ih primijetio. Za sad. Stali su ispred reda kutija. Dosezao je do polovice hodnika što je bilo prilično puno za tako velike kutije. Ales je primijetio da su vrata otvorena i da Lyx žmirka. Ipak nije dugo ugledala svjetlost.

"A da gurnemo sve ove kutije prema njemu? Možda upali.", upita Ales gledajući u kutije. Lyx ga pogleda, promisli, a zatim kimne glavom. Odmaknuli su se za nekoliko koraka jer nisu znali koliko su zapravo teške. Oboje duboko uzdahnu i zalete se svom snagom u kutije. Bile su teže nego što su mislili da jesu. Ipak, nakon nekoliko minuta nasilnog guranja, uspjeli su prevrnuti jednu koja je, kao domino, povukla ostale za sobom. Ales i Lyx su zaprepašteno gledali prizor. Kutije su se polako rušile, a stražaru su se kapljice znoja pojavili na licu. Nije se mogao pomaknuti. Uskoro su mu obrazi postali blijedi i više ništa nije poduzimao. Kada se i zadnji "domino" srušio, srušio se na stražara koji je negdje izgledao kao palačinka. Lyx je zavrištala i brzo potrčala prema izlazu. Ales se samo osmjehnuo i pošao za njom. Kada je ulazio, ubio je sve stražare ispred umobolnice pa se nisu morali brinuti.

Lyx je zatvorila oči jer nije mogla podnijeti veliku količinu svjetlosti. Ales joj je prišao i obgrlio ju jednom rukom oko struka i pogledao u sunce koje je zalazilo.

"Bolje je sada. Sada si konačno na slobodi." Lyx kimne glavom znajući da je to istina. Ipak, nije otvarala oči. Bojala se. Nije znala kako podnijeti toliko svjetlosti. Nije se naviknula. Ali naviknut će se. Znala je to.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>