Bol. Patnja. Krivnja. Znao je što će se dogoditi tog trenutka. Znao je, ali nije odustao. Pričao je. Iako će ga Aura nakon toga najvjerojatnije napustiti, više ga nije bilo briga. Sve što je htio bilo je ispričati istinu. Cijelu istinu o svom životu. Bilo je lakše nego je mislio. Riječi su samo izlazile iz njega. Aura je pozorno slušala. Mogao je vidjeti kako je ponekad otvorila usta u šoku. Razumio ju je. On ne bi ni povjerovao u nešto tako da mu netko kaže. Alesa nije bilo u blizini. Ili je ostao u hotelskoj sobi i sada se odmara, ili je otišao negdje prošetati. Demoni su se brzo oporavljali. Sigurno je već bio u redu.

Iznenadio se kada je shvatio da je prošlo gotovo sat vremena otkad je počeo pričati. Vrijeme je brzo prolazilo kao i uvijek. Ali, nakon toliko vremena, konačno joj je rekao istinu. I osjećao je kako mu veliki kamen pada sa srca. Osjećao se bolje. Slobodnije. Sada nije bilo nikakvih tajni. Ostavit će ga, da, i pokušat će se praviti da ga nikada nije upoznala, ali bolje i to nego da sve skriva od nje. Ona nije bila jedna od onih junakinja iz knjiga koja će ostati koliko god to bilo opasno. Blake je to zaključio u tih mjesec dana. Upoznao ju je dovoljno. Ali ona njega nije. Nije trebao, da je mogao, predvidjeti budućnost kako bi znao što slijedi. Možda nije to želio, ali nije ju želio zaustaviti. Nije želio da pati. On će to moći podnijeti. Ili će barem pokušati. Pokušat će živjeti bez nje i naviknuti se na takav život. Pretpostavljao je da će uspjeti. Bio je jak. Uvijek otporan na sve pa i na najjaču bol. I onu fizičku i onu duševnu. Svi anđeli i demoni su mu to govorili. Pa i ljudi kada je bio živ. Ipak je ostalo nešto ljudskoga u njemu. Nečega s čime se još uvijek može natjecati. Natjecati za prevlast. Natjecati za ljubav. Ali sada se nije htio truditi. Ne. Pustit će ju na miru. Neka izabere svoj život. Život kakav hoće. Blakeu će biti drago. Bolje to nego da bude nesretna i uvijek u strahu. Da, to je bila njegova odluka. Neće je pokušati zaustaviti.

Njezine oči bile su već pune suza. Pokušala je biti hrabra i ne plakati. Ne ispustiti ni jednu tu suzu koja je bila u njezinim očima. Blake je znao da neće moći izdržati. Nitko nije mogao. Pa ni najjače biće to nije moglo podnijeti. Kada je Blake završio s cijelom svojom pričom, dogodilo se i to. Suze su počele padati niz njezino lice. Njezino blijedo lice postalo je joj bljeđe – bila je tužna i ljuta. Blake je znao da će tako biti. Upoznao ju je. Mjesec dana mu je stvarno bilo dovoljno.

«Blake.», kaže Aura uz kratkotrajne jecaje. «Koliko god meni stalno do tebe i koliko god ja htjela sve to prebroditi i biti hrabra – ne mogu. Nisam takva. Uvijek sam se bojala i imala svoje najveće strahove. Jedan od njih se ostvario. Koliko god ja pokušavala pokazati da sam jaka i gotovo pa nedodirljiva – ne mogu. To nisam ja. Tek sada sam shvatila da sam stavila tu neku masku preko svog lica. Ne želim se više pretvarati. Umorna sam od pretvaranja. Oprosti, ali ovo ne mogu podnijeti.» Ustala je sa zidića na kojem je sjedila, još jednom pogledala prema Blakeu koji je spustio pogled, a zatim potrčala. Suze su joj još curile niz oči. Blake ju je pustio. Kao što je i sam sebi obećao da će napraviti.

Želim ti reći. Želim ti reći koliko mi nedostaješ, ali ne mogu. Preponosan sam da to napravim. Radije ću ići dalje. Ići ravno glavom u zid. Izgubio sam svaki tvoj trag. Ne znam gdje se nalaziš, a i ne pokušavam te naći. Pokušavam zaboraviti. Bez uspjeha. Tu si. U mojim mislima. Svaki dan. Svaku noć.

Sjedio je na krevetu. Gledao u prazno. Pokušavajući zaboraviti. Bez uspjeha. Možda i nije bio tako jak kao što je mislio da je. Želio je biti, ali shvatio je da nije mogao. Ne kada je u pitanju bila Aura. Koliko god on to sebi nije želio priznati, previše mu je značila. Možda je prošlo samo tjedan – dva otkad se nisu vidjeli, ali osjećao se usamljenim. Tek tada je shvaćao koliko mu je ona promijenila život. Koliko mu se promijenio otkad je ona u njemu. Sve je bilo drukčije. Bolje. Svjetlije. Sada se sve vratilo na staro. Život mu je išao tom jednom ravnom crtom. Uvijek isto. Nikada drukčije. Xynea nije sreo čuo jako dugo i to ga je čudilo. Mislio je da će se pojaviti onog trena kada i Aura bude otišla.

Rat između anđela i demona trajao je i dalje. Nisu htjeli prestati makar Blake i Aura više nisu bili zajedno – ni prijateljski ni nikako drukčije. Sada su konačno dobili priliku da ratuju. To su čekali cijeli svoj drugi život. Uglavnom svi. Rijetki su bili ti koji nisu htjeli i nisu sudjelovali u ratu.

«Zašto tu sjediš u sobi i tuguješ, Blake?» Začuo je glas. Nepoznat glas. Bio je siguran da ga nikada prije nije čuo. Podignuo je pogled prema vratima. Bila su zatvorena što ga je začudilo. Ustao je s kreveta i otvorio ih. Nikoga nije bilo. Baš kada je mislio da mu se sve samo učinilo, glas se ponovno javi. «To sam samo ja, Blake.» Okrenuo se u smjeru gdje je čuo glas i imao je što vidjeti. Duh njegove majke lebdio je iznad njegova kreveta. Majka mu se smiješila. Imala je bijelu, dugačku haljinu na sebi i izgledala je kako bi svaki duh trebao izgledati. Ona nije prešla na drugu stranu. Imala je neobavljeni posao i zato je Blake nije vidio otkad je umrla.

«Majko. Otkud ti ovdje?» Nije pokazivao emocije. Barem ne onoliko koliko je mogao. Toliko je toga skrivao u sebi. Toliko tajna je imao... Nikada ih ne bi rekao.

«Došla sam ti pomoći.», kaže jednostavno. Blake je pogleda trepnuvši nekoliko puta. Nije znao što time misli. Pomoć? Njemu nije bila potrebna pomoć. Barem je on tako mislio.

«Kako misliš pomoći?», upita kratko. Njegovu majku iznenadila je nezainteresiranost u njegovom glasu. Kao da nije htio imati nikakve veze s njom ili njegovim ocem. To je i bila istina. Blakea je pogodio ovaj susret. Nije se tome ni najmanje nadao. I zato je na neki način bio ljut. Koliko god on bio sretan što je vidi, onaj drugi osjećaj bio je jači od prvog. Možda to nije htio, ali tako se osjećao.

«Blake, poslušaj me. Samo to tražim. Želim da znaš da ne trebaš glumiti. Budi ono što jesi. Budi onakav kakav si prije bio. Onakav kakav si bio kao čovjek.» Blakeovi obrazi postali su bljeđi nego su bili prije. Počeo je teško disati ne znajući što ga je spopalo.

«Ja ne mogu biti čovjek.», rekao je. «Ja sam pali anđeo. To nije nimalo slično čovjeku. Promijenio sam se i to je normalno. Ne mislim biti netko tko nisam.» Onaj pali anđeo, ona zla strana njega, počela se buditi. Sada je osjećao – ništa. Tu stranu uspio je kontrolirati cijelo vrijeme, ali sada je bilo prekasno.

«Nije istina. Nemoj se uvjeravati u to. Zašto ne bi pokušao potražiti Auru? Zašto ne bi pokušao nešto učiniti? Nemoj dopustiti da taj dio tebe prevlada. Bori se. Jak si, Blake. To si i sam sebi rekao. Bori se.» A onda je njezina prilika nestala. Blake je ostajao sam u sobi, gledajući u prazno. Koliko god on to sebi nije želio priznati, njegova majka imala je pravo. Morao se boriti za sebe. Morao se boriti za sve što je htio.
~
Ne. Nisam ga napustila. Samo sam trebala vremena za razmišljanje. Ali nikada ga nije bilo. Uvijek bi me nešto omelo – što u samom životu što negdje drugdje. Pokušala sam živjeti. Bez uspjeha. Sada vidim zašto se one junakinje u knjigama stalno vraćaju. Sve im to previše nedostaje. Nedostaje im onaj koji im je odabran. Možda sam bila sebična što sam mu se ipak htjela vratiti, ali nisam mogla izdržati, a da na to ne pomislim. Takva sam. Ona maska s lica je pala.

Tupo je gledala u ugašeni televizor ne znajući treba li ga upaliti ili ne. Dvoumila se. Kao i uvijek. Kao i cijeli svoj život. Nije to htjela, ali tako je bilo. Ili s maskom ili bez nje – dvoumila se. Dvoumila se treba li potražiti Blakea. Ne. To joj nije bilo pametno. Najvjerojatnije je već zaboravio na nju i nastavio svoj život. Ili je planirao kako je ubiti. Ne bi se čula da je to istina. I ona je trebala nastaviti svoj život, ali nije mogla. Možda je neočekivano saznala da ima sto tisuća dolara u banci što joj je djed ostavio i sada živi u novom stanu, sama, ali to nije bilo to. Trebala je zaboraviti Blakea, ali nije mogla. Osjećala se potišteno. Tužno, ma koliko god novaca ona dobila. Novac nije mogao promijeniti ništa. Bilo joj je drago što ga ima, ali da je patila za njim… to nije bila istina.

Duboko je uzdahnula i ipak ustala s uredno pospremljenog kreveta. Nije znala što raditi. Možda je sada imala potpunu slobodu, ali nekako su joj nedostajale sve one bespotrebne svađe s tetom. Nije znala zašto. Bilo joj je dosadno po cijele dane. Nije imala prijatelje i nije znala gdje da ide. Život uz Blakea bio joj je popunjen. Bio je lakši. I bio je ugodan. Sada se sve preokrenulo. Vratio joj je onaj stari, tmuran život. Nije ga voljela, ali nije znala kako da ga ponovno preokrene.

«A daj, Aura! Mislim stvarno! Sad ćeš tu žaliti i prositi?» Aura je vrisnula. Pogledala je prema izvoru zvuka. Nikoga nije bilo. Samo je neka stara knjižurina ležala na podu. «Aha, tu. Da, da. Što se čudiš? Joj, vi ljudi ste toliko neupućeni u stvarni svijet. Mislim, ako postoje pali anđeli kako ne bi mogla postojati knjiga koja govori?» Aura se počela odmicati za korak unazad. Nije znala što napraviti. Njezine oči nisu mogle vjerovati prizoru koji se nalazi pred njima.

«Š-što?» Knjiga se nasmije. Aura je mogla vidjeti kako se uzdiže s poda i kreće prema njoj, otvorenih korica. Počela je uzmicati korak po korak, ali kada je došla do trosjeda, nije mogla dalje.

«Neću te ozlijediti, ne brini.» Knjiga preokrene očima. «Tu sam samo kako bih ti rekla da trebaš potražiti Blakea. Bog je svakome od vas dvoje poslao nekoga vama važnom i rekao da to prenesemo. Trebaš to napraviti, čuješ? Vas dvoje ste tako čudni. Oboje mislite isto. S ovakvim slučajem se dugo nisam srela. Inače svi imaju drukčija razmišljanja, ali vi ste drukčiji. I zato i mislim da će ovo uspjeti. Aura, pokušaj. Vjeruj mi na riječ.» Aura je gledala Knjigu razrogačenih očiju. Nije bila sigurna je li dobro čula. Blake da brine za nju? Da je to istina, bila bi to najljepša stvar koju bi od ikoga čula. Maleni osmjeh zatitrao joj je licem. Nekim čudom, vjerovala je onoj knjizi. Sve što je trebala čuti, čula je. Sada je barem mogla mirno spavati. Sretna.

Ales je već dva sata bio u nesvijesti i nije se budio. Blake i Aura bdjeli su nad njim, u jednom hotelu koji je bio blizu umobolnice, i čekali da se probudi. Aura je zaspala dok je Blake još uvijek bio budan. Nije mu se spavalo kao Auri. Bila je ponoć i to je za njega bilo prerano. Gledao je u Alesa kako uravnoteženo diše. Bit će dobro. Iako ga je struja zdrmala i pao ja na tlo s gotovo trideset metara, on je bio demon i mogao je to preživjeti. I Blake bi mogao, ali da je Aura bila u pitanju... najvjerojatnije ne bi mogla. Nije ni želio pomišljati na to. Instinktivno skrene pogled na nju. Sjedila je na stolici, naslonjena na ruku. Crna kosa joj je prekrivala lice, a oči su joj bile zaklopljene. Blake uzdahne i opet vrati pogled na Alesa. On je polako počeo, s mukom, otvarati oči. Aura kao da je to vidjela pa se odmah probudila.

"Ales? Jesi dobro?", odmah je zabrinuto reagirala gledajući ga u oči. Ales se, uz muku, osmjehnuo i kimnuo glavom. Vidjelo se da se Auri odmah popravio dan – i noć – čim je čula tu vijest. Blake osjeti nalet ljubomore. Taj osjećaj mu nije bio stran. Osjetio ga je prije, davnih 11 godina.

Lyx je stajala na prilazu svoje kuće očekujući gosta. Osmjeh je obasjavao njezino lice, a ljubičasta, uska haljina padala joj je niz tijelo. Blake je sjedio u dnevnom boravku ne želeći dočekati gosta pred vratima. Ma makar on bio poznati liječnik, kojeg je Lyx poznavala otprije, nije želio biti u bliskim odnosima s njime. Vidio je kako se crna limuzina zaustavlja ispred kuće. Vozač je izašao iz nje i došao do zadnjih vrata. Kada ih je otvorio, iz limuzine je izašao muškarac u crnom odijelu, tamnosmeđe kose i istih takvih očiju. Lyx mu je prilazila sa širokim osmjehom na licu. I on se njoj osmjehnuo. Čvrsto ga je zagrlila i on je njoj uzvratio. Blake je to sve promatrao s gađenjem. Ljubomorom. Muškarac pogleda prema njemu i zadovoljno se osmjehne. Ispalo je kako je planirao.

Blake je opet duboko hvatao dah. Aura i Ales su ga promatrali u čudu. Najvjerojatnije nisu znali što se događa. Aura ga je jednom vidjela takvog, ali nije znala što je. Ales je možda znao. Ako se mogao sjetiti. Blake odmahne glavom i uzdahne.

"Bilo je to samo sjećanje.", kratko kaže i okrene glavu. Još je neko vrijeme osjećao njihove poglede na sebi, ali onda su ipak pogledali jedno drugo. Blake je htio nešto udariti zbog toga. A k vragu, baš se moralo to ponovno dogoditi? Osjećao je to. Mnogo vremena je prošlo prije nego je osjećao zaljubljenost, a i ljubomoru. Bilo mu je neugodno biti u istoj prostoriji s njima. Zato je i odlučio otići prošetati. Ustao je i krenuo prema vratima. Zastao je na trenutak, a onda izašao (poslije negoli je otvorio vrata).

Svježi zrak godio mu je. Nije bilo previše vruće kao što je mislio da će biti. Ales i Aura nisu pošli za njim što je bilo dobro. Htio je biti sam. Razmisliti o svemu. Imao je puno toga na mislima što je morao razriješiti sam sa sobom. Još uvijek nije sve rekao sve Auri. Htio je, ali bojao se. Kao što je htio reći i svoju najveću tajnu. Tajnu koju nitko nije znao. Ni Bog, ni drugi anđeli. Samo on. I to je vješto skrivao. Nadao se da će tako i ostati, ali znao je da, ako kaže Auri da je pali anđeo, morat će reći i ovu drugu. Zahtjevat će to. Toliko ju je znao. Možda to nije htio, ali je morao. Rekla mu je skoro sve iz svog života, a on njoj gotovo ništa. Znao je što treba učiniti. I hoće. Uskoro.

Hodao je tako neko vrijeme. Misleći o svemu što mu je palo napamet. A onda osjeti podosta veliki kamen ispod noge. I onda padne na leđa. Glava mu nije uspjela dotaknuti tlo jer mu se tijelo podignulo s tla. Vidio je ono što nije smio. Slike. Slike njegove velike tajne. Blake ubija ljude. Po danu. Kada nije bio s Aurom. Naudio je svima koji su bili zli. Koji su mogli također nauditi njegovim roditeljima. Volio je to. I nije žalio. Znao je da na neki način radi ispravnu stvar. Možda nije bilo najbolje, ali je bilo ono što je on htio. Znao je da će ga to udaljiti od Aure, ali više nije mario. Znao je što osjeća. Znao je što je trebao napraviti i nije mislio odustati od toga.


Blake se našao stojeći na ulici okružen nekim zasađenim drvećem i nekoliko zgrada. Onaj kamen bio je ispred njega i izgledalo je kao da se ništa nije ni dogodilo. Začudio se tome, a onda ga je začuo poznati glas.

"Blake. Moramo razgovarati." Okrenuo se i ugledao Auru kako trči prema njemu. Odlučio je saslušati je, iako ne na tako laki način.

"A zašto? Što mi to imaš za reći? Možda da ste se ti i Ales zaručili?" Aura zine zbog sarkazma u njegovom glasu. Čak se i Blake iznenadio jer ga inače nije volio. Izgledalo je da bi mogao. Konačno je mogao sve izbaciti iz sebe. Nije to više mogao držati u sebi. Bio je ljubomoran i to je priznavao.

"Blake, što je tebi? Zašto bih se, pobogu, zaljubila u tipa kojeg ni ne poznajem? To nema smisla. A i ako te baš zanima, razgovarali smo o tebi. On me i nagovorio da odem za tobom. Naravno, nakon dugo nagovaranja." Blake podigne obrvu u iznenađenju. Aura prihvati njegovu ruku i isprepliće svoje prste s njegovim. "Ja... ja osjećam nešto prema tebi, Blake. Nikada nisam prije iskušala taj osjećaj i sve mi je ovo novo. Ne mogu ti objasniti. Čudno je sve to." Prije je gledala u njihove ruke, a zatim je pogledala u njegove nebeskoplave oči. U njima se vidjela tuga. Tuga i sreća. Aura se približila njegovim usnama i poljubila ga. Blakea je taj pokret iznenadio. Priznao je, bio je poražen. Uzvratio je poljubac, ali s mukom. Nije to smio, ali je. I nije namjeravao odmaknuti se samo zato što je zabranjeno. Uživao je. I više nego je trebao.

Odmaknula se od njega baš na vrijeme. Blakeov izraz lica pokazivao je izmučenost kao i začuđenost. I znao je. Sada je trenutak. Sada je trenutak da joj ispriča. Nije to više mogao skrivati. Njegov zid je pao. Raspao se na komadiće. I znao je. Jednostavno je znao. Odmakne se od nje i pogleda je u oči.

"Moramo razgovarati."

Pogled. Jedan pogled bio je dovoljan da promijeni svijet. Pogled između palog anđela i čovjeka. Nitko u onom svijetu – kojeg su ljudi znali zvati Svijet mašte – nije to mogao pretpostaviti. Anđeli i demoni vode rat, nevidljiv ljudskom oku, zbog njih dvoje. Možda nisu napravili nažao ni jednoj ni drugoj vrsti, ali njegov zadatak bio je da je ubije. No, on to nije imao u planu. Samo jedni poznanici postali su prijatelji, a možda, samo možda, postanu nešto više od toga.

Već mjesec dana razgovarali su. Razgovarali o svom životu. Ipak, Blake se još nije usudio reći Auri što je. On je znao puno više o njezinom životu, nego ona o njegovom. Nije se bunila. Barem ne pričajući. Vidjelo se na njoj da joj je žao što ne zna više. Ali Blake joj nije mogao reći. Ni jedan čovjek nije smio saznati za postojanje palih anđela. Da, bilo ih je još. Lutali su po svijetu. Tražili svoje mjesto. Nikada ga ne bi našli. Blake je bio izuzetak. Osjećao se kao da je našao svoje mjesto. Kao da je konačno bio ondje gdje je. Više i nije toliko želio svoja krila. Radije bi ostao na Zemlji, uz Auru. Ali nije to priznao. Jedva je i tome mislio. Znao je da je to istina. Bila je dobra prijateljica i nikada nije upoznao tako dobru osobu. Iako je prije bio zaljubljen Lyx, shvaćao je da ga to prolazi. Shvaćao je da postoje druge osobe osim Lyx. Više nije želio žaliti. Okrenuo je novu stranicu. Nije htio znati gdje je Lyx. Bilo mu je dovoljno da je tu gdje je. Bio je zadovoljan i bio je siguran da je i Lyx. Sada nisu trebali jedno drugom… To je bila istina. Iako bi Blake ponekad pomislio na nju, to ne bi bilo ništa više doli sjećanja na jedno dobro prijateljstvo. Aura je bila cura koja je promijenila njegovo mišljenje. O ljudima i o cijelom svijetu. Uvidio je da svijet skriva puno više, nego što je vidio. Uvidio je da nisu svi ljudi isti: zli. To mu je sada bilo jasno. Prije je možda htio ubiti Auru jer je vjerovao da su svi ljudi isti. Tek kada ju je upoznao znao je istinu: Nije hrabar da je ubije. Uvijek je bio takav, ali ubojstvo njegovih roditelja i vlastito ubojstvo promijenilo mu je pogled na svijet. Raj nije mogao promijeniti to mišljenje. Samo Aura. Ona ga je spasila od muka koje su ga trebale dočekati. Nije joj to rekao. Ali morat će. Morat će joj ispričati cijelu svoju priču. Bilo je svjestan toga, ali nije još skupio hrabrosti. Znao je da se oko njega vodi rat, vidio ga je, i ako joj kaže… odnos između anđela i demona samo će se pogoršati. Ali osjećao je sigurnost s Aurom. Sigurnost koju nikada prije nije osjetio. Zato je i znao da će joj trebati reći. Bit će teško, i najvjerojatnije će pokušati zaboraviti na njega, ali morat će to napraviti. Osjećao je da je to dužnost koju mora ispuniti.

«Blake, misliš li da sam luda kao što mnogi govore? Misliš li da sam luda zbog toga što si ne želim pokušati promijeniti život?» Sjedili su na istom zidiću kao i svaki put. Pričali su. Uglavnom je Aura pričala, ali bi se i Blake ubacio. Rekao nešto, odgovorio na njezino pitanje ili nešto slično. Imali su tema o kojima su pričali. Životi su im bili prilično slični.

«Ne. Ne mislim da si luda. Ti si kao i svaka druga osoba. Možda i pomalo drukčija, ali na dobar način. Shvaćam te. Shvaćam kroz što prolaziš i nije ni čudo što si ne želiš promijeniti život. Ni ja nisam htio, ali ipak jesam. Na nagovor jednog -» Zašutio je. Nije mogao reći demona. Tada bi sve bilo razjašnjeno. I onda bi se dotakli i njegove priče. Ne još. Nije bilo vrijeme. Srećom, Aura se naviknula na njegove neobične ispade i zastajanje na pola rečenica pa nije ništa ni rekla.

«Iako mi ne govoriš puno, Blake, hvala ti. Ovih mjesec dana nisu bili tako loši. Bez tebe bi bili gori.», reče Aura gledajući ga u oči. Blake se osmjehne.

«Hvala tebi Aura. Bez tebe ne bih pronašao svoje mjesto u ovom gradu. Bilo bi mi teško snaći se. Ti si mi uvelike pomogla. I oprosti što ti ne govorim više o sebi, ali ne mogu. Ne mogu ti reći sve. Možda jednom budem, ali sada nije pravi trenutak za to.» Aura kimne glavom kao da razumije. Možda i je. Blake to nije mogao znati. Nije mogao čitati misli da bi znao takvo što. Mislio je da će reagirati drukčije i da će se naljutiti. Reći nešto u stilu: 'Ja tebi mogu reći sve, a ti meni ne možeš?' Krivo ju je procijenio. Zbog toga mu je bilo drago jer je ovako dobio na vremenu.

Anđeli i demoni došli su do njih. Nisu obraćali pažnju. Blakeu je to bilo malo čudno jer zbog njih su ratovali. Kada je bolje razmislio, ratovali su bez razloga. Iako je Blake na neki način obećao da će ubiti Auru, odavno je to opovrgnuo i rekao da ne može. Anđeli su bili na njegovoj strani, a demoni nisu. Zato je i nastao rat koji ljudi nisu mogli vidjeti. Blake se nije osjećao krivim zbog toga. Demoni to od njega nisu mogli zahtijevati. Možda je sada pali anđeo, ali prije toga je bio samo anđeo i nešto od toga mu je ostalo.

Osjetio je kako se jedan demon ubacuje mislima u njegovu glavu. Pokušao je držati zid koji ga je branio od demonovih misli, ali taj zid je popuštao. Aura ga je čudno gledala. Najvjerojatnije je vidjela da se prepire s nečim. Zid je popustio i demon je uspio ući u njegov um.

I fought to the limit to stand on the edge
What if today is as good it gets?
Don't know where the future's headed
But nothing's gonna bring me down.

«Ne možeš, Blake. Ne možeš samo otići tamo i reći im da stanu.», reče Lyx gledajući Blakea u oči. Njihovi pogledi se susretnu. Blakeov tužni pogled govorio je sve. Lyx uzdahne. Znala je da ga nikako ne može odgovoriti od njegove namjere. Spašavanje ljudskih života bilo je sve što je htio. Lyx sklopi oči i ponovno ih otvori. «Čuvaj se.», prošapće. Blake se osmjehne.

«Hoću.» Okrene se i pođe prema vratima. Lyx osjeti neugodan osjećaj kako joj prolazi tijelom. Osjećala je da će se nešto loše dogoditi. Nije ga tražila poljubac. Bilo bi to glupo od nje. Pogotovo u ovakvim vremenima. Vrijeme kada su demoni izašli iz Podzemlja počelo je i Blake je znao što slijedi. Dovoljno je istraživao da bi znao da su demoni izazvali 2. svjetski rat i svim ljudima promijenili pamćenje. Nekada bi ga i brisali, ali samo u posebnim slučajevima. Blake se nadao da se to sada neće dogoditi, ali znao je da u biti hoće. Ljudi su pobjeđivali. Demoni su gubili. Neće htjeti da ljudi uopće znaju da su vodili bilo kakav rat.

Blake brzo prijeđe ulicu izbjegavajući svakakve naprave koje su letjele nebom. Uspio ih je izbjeći i doći do prvog ranjenog čovjeka. Studirao je medicinu i razumio se u to. Zato je i odlučio pomoći. Svaka pomoć bila je potrebna. Prvi čovjek imao je slomljenu ruku i ranu na nozi, drugi je bio mrtav i tako redom. Dospio je do šestog čovjeka kada ga je pogodila jedna od demonskih naprava (ili sam demon). Osjetio je kako pada na onog čovjeka. Bio je pogođen u leđa pa je živio još neko vrijeme. Onda je osjetio kako mu se duša odvaja od tijela. Odlazila je u nebo. Mogao je vidjeti: Nije ga pogodio demon, već čovjek. Isti čovjek koji je ubio njegove roditelje.

Blake je duboko hvatao dah kako bi došao k sebi. Prizori koje je vidio bili su nešto nepredvidljivo. Nije vjerovao da mu je upravo demon to ubacio u mozak. Oblik demona polako je dolazio do izražaja. Borio se protiv drugih demona; na strani anđela. Blake se iznenadio kada je shvatio da poznaje demona koji mu je ušao u pamćenje. Prestao se boriti i prišao Blakeu s osmjehom na licu. Blake ustane dok ga je Aura znatiželjno promatrala. Blake počne hodati prema demonu. Zagrli ga kada mu je došao blizu. Bio je to njegov dugogodišnji prijatelj – Ales. Jedini demon s kojim s družio. Nije bio poput ostalih demona pa se i Blake nekada znao zapitati je li on uopće demon.

«Blake, konačno. Tebe treba tražiti mjesec dana da bi te se našlo. Plus, morao sam provesti u umobolnici zato što sam išao tražiti tebe.» Blake se nasmijao, a onda ponovno uozbiljio. Okrenuo se prema Auri koja je također ustala.

«Ales, ovo je Aura. Aura, ovo je Ales – moj dugogodišnji prijatelj.» Aura se osmjehne i pruži ruku. Ales je sa zadovoljstvom prihvati. Vidjelo se da i on misli isto kao Blake. Blakeu je zbog toga bilo drago. Nije želio da i njegov prijatelj bude protiv nje.


Blake je imao što za čuti. Lyx. Sve što mu je Ales rekao imalo je veze s Lyx. Prije je pričao Auri o njoj. Tu tajnu nije skrivao od nje. Tako da je Ales slobodno mogao pričati o njoj. Bila je u umobolnici i još nije izašla ma koliko god se Ales i ona trudili. Ales je došao do nje jer je se sjećao od toga kako mu je Blake pričao. Nije mogao vjerovati da je u umobolnici. Znao je da to nije zaslužila, znao je da nije takva osoba, ali drugi tako nisu mislili. Ales i ona smišljali su plan kako se izvući već mjesec dana i nisu ništa smislili. Zato je i Ales došao k Blakeu. Iako, Lyx nije mogla vjerovati da je živ. Prvo je smatrala Alesa ludim, ali kada joj je ispričao cijelu priču, povjerovala je. Morali su je nekako izbaviti. Nije zaslužila biti tamo. Naravno, nikoga u umobolnici nisu mogli nagovoriti da je puste pogotovo zbog događaja prije. Blake je oduvijek znao da je Lyx posebna. Naravno, ne toliko, ali imala je nešto od rođenja. Ako bi vidjela tijelo koje pati ili koje je već mrtvo, mogla ga je spaliti vlastitim očima. To je radila nesvjesno, ali drugi su to mogli vidjeti. Zato je i nisu puštali.

Sada su se kretali prema umobolnici: Blake, Aura i Ales. Skrivali su se iza raznih grmlja, drveća i zgrada, ali njih nije bilo puno.

«Dobro, ovo je nepodnošljivo. Kada ćemo više doći? Kada sam ja išao, put je bio kraći.» Blake se nasmijao na Alesovu primjedbu. Znao je katkad biti čudan, ali na dobar način. Na kraju su ipak naišli na umobolnicu. Nakon dvadeset minuta hoda. Ograda koja je okruživala umobolnicu bila je visoka barem trideset metara. Na kraju ograde bila je žica koja je štitila od onih koji su htjeli ući nezakonito.

«Kako mislite ući unutra?», upita Aura gledajući malo u Blakea, malo u Alesa. Ales pogleda u ogradu. Gledao ju je tako neko vrijeme, dok nije opet skrenuo pogled.

«Idem ja.», kaže kratko gledajući Blakea. Blake uzdahne i pogleda u Auru. Ona pogleda u njega. Znao je da misli isto kao i on.

«Ales, ne možeš. Radije se teleportiraj. Mi ćemo se već nekako snaći.» Ali bilo je prekasno. Ales se već penjao po ogradi. Išlo mu je dobro neko vrijeme. Sve dok je došao do žica. Nekoliko ih je zaobišao. Trudio se izbjeći ih, ali nije pošlo ništa po planu. Jednu žicu je slučajno dodirnuo i struja ga je zdrmala. Nije mogao ti podnijeti pa je pao na tlo. Njegove oči se više nisu otvorile.

Seconds, hours, so many days
You know what you want but how long can you wait?
Every moment lasts forever
When you feel you lost your way.

Adam Lambert - No Boundaries

Tišina. Samo tišina. Nije se čulo ni disanje. Ni koraci. Ni riječi. Bila je tolika tišina da se čuo vjetar koji puše vani. Jedno tijelo ležalo je na podu napravljenog od kamena. Krv je curila iz njegovog zapešća na ruci. Dvije duge crte vidjele su se na njemu. Tijelo je tako ležalo dva sata, nepomično. Nije mu bilo spasa. Previše je krvi isteklo iz njega da bi se išta moglo učiniti. Nitko ga nije došao provjeriti. Nitko nije brinuo. Tko bi se uopće htio brinuti za nekog luđaka koji je cijeli svoj život proveo u umobolnici? Jedino isti ljudi kao on. Ali postojala je mala vjerojatnost da se itko oslobodi. Kao i što je bila mala vjerojatnost da postoje izuzetci. Ipak, postojali su.


Ales je otkinuo dasku, već staru, od kreveta. Lupio je njome dva puta po krevetu kako bi vidio je li dovoljno čvrsta. Bila je, samo što krevet nije. Pala je i daska s druge strane, a one dvije su još nekako stajale. Debeli zidovi nisu propuštali zvukove pa stražar, koji je bio visok dva metra, nije ništa čuo. Ales okrene dasku tako da tanki rub bude spreman za udaranje. Počeo se šuljati prema vratima koja su imala dva otvora; jedan s gornje, a jedan s donje strane. Naravno, oba su imala rešetke. Stražar je bio točno ispred vrata što je Alesu odgovaralo. Gurne malo više podignutu dasku do stražareve glave i svom snagom lupi po njoj. Stražarevih dva metra pretvori se u desetak centimetara. Ales se zadovoljno osmjehne i pogleda u Lyx. Ona kimne glavom i priđe vratima. Spusti se na razinu donjeg otvora i svoju mršavu ruku gurne kroz njega. Stražar je pao blizu vrata pa su ključevi bili odmah u Lyxinim rukama. Sada je bio red na njoj da se osmjehne. Digne se s poda i slavobitno podigne snop ključeva. Ales nije mogao razumjeti kako su ljudi mogli biti toliko ludi da stave ključanicu unutar ćelije. Valjda zato da se i sami mogu zaključati. Odmahne glavom na tu pomisao.

Lyx ponovno priđe vratima i nasumično odabrani ključ gurne u ključanicu. Okrene ga i čuje se tihi "škljoc".Vrata su bila otvorena. Lyx slavobitno gurne vrata prema sebi jer nisu imala kvaku. Kako čudno, pomisli Ales. Kada je vidio da ih Lyx ne može do kraja gurnuti, Ales joj pomogne. Tako zajedničkim snagama otvore vrata.

We are the face of a new generation
We are the ones who have no reservation
Don’t give a damn ‘bout your cold calculation
Welcome to the master plan
Don’t care if you understand.

Ales i Lyx su se skrivali po hodnicima što su bolje mogli. Na njihovo čuđenje, hodnici su bili opremljeni s puno više mjesta za skrivanje, nego što su se nadali. Stražari, visoki također dva metra, nisu ih zamjećivali. Uglavnom zato što su spavali. Stojeći. A baš su pazili! Alesu se svakakve misli padale na pamet i sve mu je imalo smisla. Valjda. Lyx mu stane na stopalo da bi obratio pozornost. Iako ga nije boljelo, bio je ljut na nju. Nije volio kada mu netko staje po rukama ili nogama.

«Gle! Još jedna otvorena ćelija.» Ales sada obrati pozornost. Zajedno potrče prema njoj. Stražara nije stajao pred vratima što je bilo malo čudno. Svejedno su se naslonili na zid kako ne bi doživjeli neugodni susret s nekim. Prvi je bio Ales pa pogleda unutra. Uspravi se na mjestu. Izgledao je kao da je stvarno iznenađen. Oči su mu se raširile, a usta otvorila u blagom šoku. Lyx podigne obrve i priđe mu da vidi u što gleda. Njezina donja usna padne kao da ju je vukla neka sila. Zgadi joj se od prizora, ali ipak ne makne pogled. Ales polako odmahne glavom.

«Dobro. Shvatio sam da je ovo umobolnica i sve. Ali da je ovoliko umobolno… nisam imao pojma. Ubijate jedni druge! Zar niste dovoljno propatili?» Lyx stisne usne jer joj se povraćalo. Mislila se okrenuti i otići, ali onda je vidjela dvije paralelne crte na čovjekovu zapešću pa mu priđe. Krv je bila posvuda, ali odjednom je nimalo nije bilo briga. Uzela mu je ruku i pogledala ranu. Sada je i Ales prišao i pogledao ranu. Ali prije nego što su išta stigli napraviti, pred vratima su se pojavila dva stražara. Ales je osjetio da Lyx nešto radi. Nije mogao vidjeti što jer mu je pogled bio prikovan na stražare koji su sve u šoku promatrali. Ali brzo su se pribrali pa su im prišli. I opet zastali. Sada je Ales okrenuo glavu i imao je što za vidjeti. Lyxine oči poprimile su užarenocrvenu boju i od rane pa nadalje palile tijelo. Stražari su ustuknuli za korak, ali Ales je bio potpuno miran. Ni sam nije znao kako je to uspio. Tijelo je gorjelo. Lyxine oči spaljivale su svaki djelić, svaku poru tijela.

Nakon nekoliko minuta je nestalo, a onda su stražari uzeli zbunjenu Lyx – točnije uhvatili – za ruke i odvukli je iz ćelije. Nije se opirala. Tada je jedan od stražara obratio pozornost na Alesa koji je još uvijek klečao.

«A ti ostani ovdje. Čuvat će te dva stražara kao i onu luđakinju.» Ales je zarežao jer su Lyx nazvali luđakinjom. Izgleda da se stražar stvarno prepao jer je brzo bio vani. Kao da će Alesa išta spriječiti da opet dođe u Lyxinu ćeliju.

Just don’t give up
I’m workin' it out
Please don’t give in
I won’t let you down.
~


Kretao se polako. Zvjezdana noć bila je predivna. Ugleda ulicu u kojoj je bio prije nekoliko dana. Nije se usudio prije posjetiti Auru jer se bojao. Da. To je bila prava riječ. Nije znao kako će reagirati na njega, ali sada je odlučio. Otići će do nje i pričati s njom. Kada je bolje razmislio, nije ju htio ubiti. Morao je to napraviti protiv svoje volje. Sjetio se svog sna. Stalno se pojavljivao. Svake večeri isto. Taj san mu se toliko uvukao u misli da je znao svaki detalj. Želio da se riješiti, ali nije mogao. Tu je bio. Stalno. Putujući s Blakeom. Sljedeći ga. Kao da je bio tu na svakom koraku.

Uličica u koju je ušao bila je pusta za razliku od ostatka grada koji je vrvio ljudima. Ugledao ju je kako sjedi na istom zidiću kao i prvi put kada ju je ugledao. Nije imala cigaretu, a ni kutiju što je začudilo Blakea. Priđe joj s nimalo srama. Sjedne na zidić ništa ne rekavši.

«Znam da će ovo čudno zvučati, ali drago mi je da si ovdje.», kaže Aura tiho. Blake ju pogleda dok je njoj pogled bio negdje daleko. Šutjeli su tako neko vrijeme ne znajući što reći, odakle početi. Blake primijeti fontanu koja je bila nedaleko od njih. Ispuštala je slapove vode i punila bazen ispod. Divio se prizoru. Izgleda da je Aura to shvatila.

«Tu fontanu je sagradio moj pradjed prije nekih sto pedeset godina. Bio je još zdrav kada ju je sagradio. Onda je dobio rak, ili tako nešto, i umro. Barem mi je tako moja majka rekla dok je još bila živa.» Zamišljeno je gledala u fontanu. Izgubljena u sjećanju.

«Što se dogodilo tvojoj majci?», upita Blake gledajući je. Aura okrene pogled prema njemu. Mogao je vidjeti tragove suza na njezinu licu. Bila je tužna i slomljena. Nije ni čudno što je odlučila raditi onakve stvari.

«Umrla je u prometnoj nesreći kao i moj otac. Ja sam nekim čudom preživjela. Nitko ne zna kako. Kažu da je čudo. Voljela bih da ni ja nisam preživjela jer sada moram živjeti s tetom koja uopće ne brine za mene. S tim da je stan prava rupčaga i da jedva ima dva kreveta. Mislim da ću Lisu mrziti do kraja života zbog toga što mi sve radi.» Tada je shvatila što je rekla pa stisne usne u ravnu crtu. Blake se sjeti djevojke koju je spasio prije nekoliko mjeseci kao anđeo. Je li to bila Aura? Nije se točno mogao sjetiti kako je izgledala, ali bio je siguran da je to bila ona. Sada se osjećao krivim. Nikome nije želio da dogodi takvo što. Pa ni svom najgorem neprijatelju.

«Što ti to radi tvoja teta, Aura Night? Pričaj mi.» Aura još jednom dobro promisli, a onda duboko uzdahne. Približi se Blakeu kao da se boji.

«Tuče me, uglavnom. I viče. I to zbog sitnica koje su nevažne. Kao iznošenje smeća, pranja suđa ili kuhanja. Imam dovoljno godina da se odselim, ali nemam novaca. Radim u jednom dućanu, ali dobivam tako malu plaću da ne bih ništa mogla platiti, Na fakultet ne želim. Opet je tu razlog novac, ali i to da bih se tako vratila na stari život. Onda bih se osjećala loše i mislim da to dugujem roditeljima.» Kako ispuniti ono što mu je dano? Blake zarije lice u dlanove ne brinući što ga Aura vidi. Najvjerojatnije nije ni shvaćala zbog čega je to napravio. «A što je s tobom, Blake Armortis? Koja je tvoja strana priče?» Treba li joj reći? Bi li mu povjerovala da je pali anđeo? Najvjerojatnije ne bi. Zato je šutio. Šutio je sve dok mu nije puklo.

«Svi su poginuli. Ili namjerno ili slučajno. Imao sam dvije sestre i majku i oca. Proganjali su nas neki ljudi jer smo im bili dužni neke novce. Nismo im imali za vratiti. Bili smo siromašni za razliku od naših bogatih susjeda. Pa smo se selili iz mjesta u mjesto kako ne bi saznali gdje smo. Svaki put kada bi nam ušli u trag, preselili bismo se u drugo mjesto.

Govorio sam im da će nas jednom naći, ali bilo je bezvrijedno. I imao sam pravi. Našli su nas u Parizu. Bili smo u malom stanju kojeg smo iznajmili. Razvalili su vrata i ušli u stan dok smo spavali. Prvi sam se probudio i uspio se spasiti, ali moje sestre i roditelji nisu se mogli izvući. Prvo su, naravno, tražili novac. Moji ga roditelji nisu imali i zato se dogodilo ubojstvo. Nikad se nije otkrio ubojica, a ja nisam htio ići na policiju i reći jer time ne bih ništa postigao.» Nije bio spreman ispričati cijelu priču. Bilo je previše što je rekao ono što je rekao. Ali trebao je to nekome reći. Nije mogao držati to više u sebi. Rekao je to jednom skoro pa strancu… i nije žalio zbog toga. Najvjerojatnije to ne bi mogao reći osobi koju bolje poznaje. Barem ne tako lako.

«Žao mi je.», kaže Aura tiho gledajući u tlo ispod sebe. Blake ju pogleda i zahvalno se osmjehne. Počela mu se sviđati, kao prijateljica. Krivo ju je procijenio prvi put kada ju je ugledao.

«Ti si prva koja je to rekla. Hvala ti.» Tada mu se na lice opet vratio onaj ozbiljni izraz. «I meni je žao tebe. Možda ne znam kako je to živjeti s takvom tetom, ali znam kako je teško podnijeti gubitak.» Stisnuo je usne u ravnu crtu. Aura kimne glavom još uvijek gledajući u tlo. Blake ustane. «Moram ići.»m kaže kratko i okrene se. Počeo je hodati prema kući kada ga Aurin glas zaustavi.

«Molim te, dođi sutra. Navečer. Ovdje. Treba mi tvoje društvo.» Blake se osmjehne i kimne glavom. Tada opet počne hodati.


«Moraš to učiniti, Blake, znaš to. Nemoj da te odmah prevari. Možda je nisam upoznao, ali proročanstvo ne laže.» Blakeu je došlo da se nasmije. Pričao je s Xyneom preko mobitela i pokušao ga razuvjeriti što se tiče Aurinog ubojstva. Naravno, bezuspješno. Bilo mu je smiješno što Xyne vjeruje svakoj rečenici, svakoj riječi koje je proročanstvo izreklo. Aura nije mogla uništiti svijet, Blake je to znao. Izgleda da se proročica ovaj put zabunila.

«Xyne, molim te. Ne znaš ništa o njoj tako da ne donosi nagle zaključke. Ona ne može naškoditi ljudskoj rasi, a ja nju ne mogu ubiti. Molim te, Xyne, poštedi me toga.» Tišina s druge strane slušalice trajala je nekoliko minuta, dok Xyne konačno nije progovorio.

«Ne, Blake. Dužan si mi uslugu, sjećaš se? Ovo je tvoj zadatak koji moraš ispuniti i ne mislim ga povući ili išta slično.» Blake je držao slušalicu u ruci koja je počela drhtati. U njemu je buktao plamen kojeg nije mogao ugasiti. Koliko god je htio svoja krila natrag… ubojstvo Aure nije vrijedno toga. Sklopi oči i duboko uzdahne, ali mu to nije pomoglo.

«Jebi se, Xyne.» Ljutito prekine vezu i baci mobitel koji je pao na trosjed. Počne nemirno hodati po kući gore-dolje, rukom prelazeći preko njegove kovrčave kose. Morao je naći rješenje. Ubojstvo to nije bilo. U glavi mu bljesne slika Aure i njezine sjajne, crne kose te bademasto smeđih očiju. Znao je. Znao je da ona nije mogla ništa učiniti.

It’s late at night and I can't sleep
Missing you just runs to deep
Oh I can’t breathe thinking of your smile
…
‘Cause I know this flame isn't dying
So nothing can stop me from trying.

Baby you know that maybe it's time for miracles
‘Cause I ain't giving up of love.

1. Adam Lambert - Master Plan
2. Adam Lambert - Whataya Want From Me
3. Adam Lambert - Time for Miracles

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>