|
moj fakultet razasut je na više lokacija. većina njih mi je izrazito mrska kao i sama predavanja. najsretnija lokacija kao i meni najdraža predavanja odvijala su se na adresi fausta vrančića 17. mislim da se radi o bivšoj vojarni koja prebojana u stilu de stijla prima mlade, nadobudne „umjetnike“. ta zgrada imala je drugačija jutra i drugačiju atmosferu. i sad ispred nje niče neka ružna siva zgrada ne znam ni ja kojeg fakulteta i krade nam sunce. nekako su tmurnija jutra. a možda sam samo tmurnija ja.
„otići vani znači jedva doći kući“ zapisao je željko jerman 1. 8. 1977. a ja 30 godina poslije živim njegovu rečenicu. odem na jedno pivo i vratim se slijedeće jutro...sa vječnim pitanjem: gdje sam potrošila sate? kad se paranoja otme kontroli, kad me strah od obaveza i patetike paralizira u nekim čudnim radnjama, kad se izgubim u mislima pa me spoznaja zakuca natrag na zemlju..i dublje. ako eliminiram očekivanje eliminirati ću i razočarenje. ali, razmišljanja, očekivanja...sastavni su dio mene. i protiv toga teško idem. brine me kako, brine me zašto. brine me na koliko se različitih načina plan i ideje mogu izjaloviti. kad dan potone u najsitnije sate i misli postanu najmušičavije, kada najmanje sitnice bodu. kad više ne znam tko mi nedostaje, koga mi je dosta. kako znati? kako odlučiti? kad mi večer popije sjećanje i svi događaji postanu slični. kada povežem nepovezljivo u premišljavanju. nekad ne mogu razabrati da li su misli koje sam čula najiskrenije ispovijesti ili samo farsa. |