utorak, 27.02.2007.
OSMIJEH
Već mi se drugi put dogodilo da sam napisala post, ne baš kratak, i prčkajući ga izgubila! Plavuša, pa kaj!?
Lijepa riječ i željezna vrata otvara!
Tako je mene učila moja baka, a ja kažem:...ako se doda osmijeh, otapa i najdeblji led!
Jutros radim doma, jer se u uredu nekaj ronda. Odmah sam uhvatila priliku da odvedem kćerkicu na kontrolno vađenje krvi. Situacija je sama po sebi nategnuta, nikome nije ugodno vađenje krvi (kome je? Dajte se zapitajte kolika vam je doza mazohizma???). Čekaonica je bila prepuna. Neki okolni labosi ne rade pa su svi nahrupili u centralni. Nismo predale iskaznicu, nego samo uputnicu, pa su nas prozvali. Tako smo ušle i predale iskaznicu uz ispriku i osmjeh. Kad je izašla druga laborantica, prvo joj je "pao mrak na oči" kad je vidjela mnoštvo u onih 150-ak kvadrata. Pita opet za našu iskaznicu. Opet osmjeh (ma ni ne skidam ga!), i objašnjenje da je na stolu u labosu. Zovu nas treći put, ovaj put da nam uvale posudicu za mokraću, i sad već stiže "feedback", žena ima osmjeh od uha do uha! Da bi, na kraju, zvala da nam baš ona vadi krv! Zaključak moje kćeri je bio da nek uvijek idemo ovdje na vađenje jer je ova teta tak vesela!
Moram priznati da često berem plodove posijanih osmjeha, pa dobijem usluge od sasvim nepoznatih ljudi, kao preko veze.
A taj pristup funkcioira uvijek i svuda. Naprimjer, u nedjelju sam morala u Dionu. Tamo kupujem samo kad mi se žuri jer nema gužve. Žena na blagajni nije dizala pogleda, izbjegavajući kontakt...ni meni nije drago kaj radi nedjeljom, ali kaj sad? Veselo sam ju pozdravila:"Dobar dan vam želim!" Pogledala me, nasmiješila se i odmah se ispričala da se nešto zamislila... bilo joj je neugodno! Meni nije bilo drago zbog njene neugode, nego zato što je moj osmjeh dobio odgovor, a plodove su ubirali i kupci iza mene...
I ne dam ljudima da su ljuti bez razloga! Prilazim svakome kao da je najljubazniji na svijetu pružajući tako šansu za odgovor istom mjerom... Ima, doduše puno manje, onih koji su nepopravljivo neljubazni, pesimistični, čangrizavi i zajedljivi. Tu dižem ruke, postavljam zid i pripremam ono malo, ali koncentriranog otrova - za svaki slučaj. Ugrize li me, boljet će ga jače nego mene!
Privilegiju da toleriram nervozu, grubost (samo verbalnu i to umjerenu) i neljubaznost imaju moja djeca, muž, otac i, naravno, majka!
Svijetom treba koračati otvorena i topla srca. Tko će biti ljepše i vama i ljudima oko vas, vjerujte!!!
Niste li se dovoljno ugrijali, dodajem sliku koju je fotografirala moja kći (11 godina) sa svojim malim digitalcem. Fotku smo nazvali NEBO GORI, a snimljena je 20.01.2007. Nije se sjetila otvoriti prozor, pa ima odbljesak fleša, ali naučit će!
- 09:41 -
