more ....more

srijeda, 24.05.2006.

da.....

Cijeli sam život shvaćala ljubav kao neku vrstu prešutnog ropstva.
To je laž: sloboda postoji samo kad je ljubav prisutna.
Onaj tko se potpuno predaje, tko se osjeća slobodnim, voli cijelim svojim bićem.
A tko voli cijelim svojim bićem, osjeća se slobodnim….
Osjetila sam se ranjenom kad sam izgubila muškarce u koje sam bila zaljubljena.
Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo.
- 12:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2006  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

lijepo rečeno....


  • Sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora; to nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići.

    W. Jennings Bryan


    Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.

    Antoine De Saint-Exupery



    Ljubav je kao planina. Teško je doći do vrha, ali jednom kada se to uspije, pogled je predivan.


    Daniel Monroe Tuttle





    Ako ikad u životu sretnem čovjeka kojeg ću voljeti kao tebe,
    bit će to samo ironija sudbine što taj čovjek nisi ti..    ...


  • Odlaziš i ti prijatelju, plavooki...,
    odlaziš i ti....
    Dali će ljeto ostati ljeto i onda kad odneseš radost?
    Neke te zemlje daleke vuku...
    mora neznano plava, plavooki prijatelju...
    Ostavi barem sjećanje
    da besane noći uspava


    I posljednja kap nade
    skliznula je polako iz ruku....
    Ogromna praznina smjestila se u duši...
    i tako peče....
    i tako boli....

    I posljednja kap nade
    nestala je zauvijek, ostavljajući dlanove prazne
    i oči bez sjaja....

    I posljednja kap nade izgubila se u vremenu....

    Nema je više...

tražim se

  • Mutna svijetla kišovitog grada ostala su iza nas,
    U meni pada posljednja nada da razumiješ moj glas,
    Niz staklo klize krupne kapi i moje riječi klize uz njih,
    Kad bi se vratili posljednji sati ,promjenit nešto dali uspio bi.
    Zaustavljam se i otvaram vrata s kišom su riječi prestale,
    Tvoj zadnji osmjeh zaklanja tama, a moj u meni zapinje
    Sve ono što je bilo sve, sad se u ništa se zatvara,
    Nazad krenem ne okrećem se, dok se noć u jutro pretvara.
    A žao mi je nas, žao mi je snova ugaslih, naših želja glas sad je tako dalek tako tih.
    A žao mi je nas i znam da neznam sebi priznati da naših želja jaz i tebe i mene od nas će odvesti .......