Rijetko sam u životu bila mršava. Uvijek sam spadala u kategoriju prosječnih. Dapače naginjala sam debljanju i samo me željezna volja i želja da se normalno izgleda sprječavaju da ne pojedem kompletan frižider.

Ovo sam ljeto puno plivala. To mi je pomoglo u tome da sam sada gotovo na idealnim kilama, ali ne onih leptirica. Visoka sam 160 i želim si 57 kilograma. Sad imam 62 i znači još pet do željene težine na kojoj vjerovali ili ne ja izgledam mršavo.

Nepojmljivo mi je imati 170 i 42 kg. I nikad, ama baš nikad ne bih to željela. Volim mršave cure, ali ne volim izgled manjače i ne očaravaju me uski bokovi na ženama.

Razlog što ja imam toliko kila su i teške kosti, a i takva građa. Mene uvijek bez obzira koliko kila imala ima u svim pravcima i to mi je lijepo.

Jer ja imam lijepi dekolte, a s 57 bi se usudila i pokazati pupak da nisu godine u pitanju.

Kako sad ne mogu plivati puno šećem. Teretane su mi do zla boga dosadne, a bazeni uvijek daleko i premalo ih je. Volim šetati.

I čak sada s 62 kile izgledam sasvim ok. Imam malo špekeca, no ne sekira me to. Nije moj posao biti lijepa poput filmske glumice i nikad nisam željela biti manekenka iako sam voljela lijepe haljine.

Najveći problem je što ja teško sebi kupujem odjeću. Odjeća koja je lijepa naprosto nema u mom broju. Regina mi je sašila krasnu majicu, koju nema šanse da ja kupim samo tako u dućanu. Broj kostima je 42, a to je u odnosu na onih famoznih 34 vjerujem tragično za leptirice.

One ne shvaćaju da svojim kilama i dijetama si nepovratno uništavaju zdravlje i šanse da imaju normalan život. A ja ga imam sa svoje 62 kile i lice bez bora u trideset i nekoj za razliku od mršavih žena koje stare puno brže. E tako je to.