Neka su jutra teška. Neka jutra ustanemo ono što se kae na lijevu nogu i vidimo samo svoju pravicu koja često to ne mora i biti.

Ovaj tjedan kao u većini hrvatskih kuća kod mene su pripreme za Uskrs. Neki dan se je jednom mom ukućanu desilo nešto vrlo neugodno, i iako je sve dobro završilo očito je ostavilo dubokog traga.

S druge strane oko kuće se je napravilo nešto vrlo lijepo. I to je ostavilo traga. Ponekad si svi mi mislimo da vrijedimo više ili manje nego što to objektivno je. A ponekad si mislimo da se bez nas ne može. A ponekad i tako bezazlena stvar kao što je veš na vješalici može u nama izazvati bijes.

Imam i ja putra na glavi. Kako sam jučer bezrazložno bila ljuta danas sam se pobrinula da doručkujem. Odmah se bolje osjećam. A kako je stvarno dugi dan ispred mene.....

Što želim reći da ponekad svi mi tražimo kruha iznad pogače. Ne vidimo lijepi dom, pun stol, ne osjetimo miris kave i ne čujemo poziv prijatelja. Orijentirani smo samo na sebe i vidimo samo sebe i onda to bude zlo. I kažu se stvari koje se ne bi smjele reći.

Bitno je s vremena na vrijeme i šutjeti i ne kriviti druge za naše ljubavi i žrtve koje dobrovoljno dajemo. Sagledati širu sliku je također važno i što još.

Voljeti i biti voljen. Divim se ljudima koji su tu u najvažnijem segmentu svog života pronašli ravnotežu. Iako i ja volim. Upravo sam se beskrajno vezala za narcisu koja cvate ispod mog prozora. No žuta je kažu boja ljubomore, a drugi prijateljstva.

Dan je dug. Znam, a i ne što me čeka...Ponekad je to dobro...

A onaj koji se u ovom trenutku ljuti, neka se odljuti....Nije u pravu, malo se je ispuhao, ali....tko sam ja da nešto kažem