Još uvijek nas boli kad dobijemo...

Moramo redovito kod frizera farbati izrast....

Moramo imati liniju dvadesetgodišnjih curica jer ma kako zamamne bile naše obline uvijek i uvijek imaju prednost žene savršenih tijela....

Volimo sve više slatko i to nam se vidi....

Poslije Božića smo obavezno na dijeti....

Posao ne pita da bi sad baš trebalo malo odmoriti i možda nabaciti pravi osmijeh i susresti neke nove ljude....

Prijatelji računaju da smo toliko očajne kad ih sadašnje djevojke nogiraju da ćemo ih mi dočekati raširenih ruku (pardon nogu).....

Znamo postati i ironične i sarkasične....

Tu i tamo koju noć proplačemo.....

Tu i tamo zablistamo na kojoj zabavi, ali .....(da doista ima ali)

Zaboravile smo pričati viceve, ako smo ikada i znale....

Ne plešemo više po stolovima....

Pjesme koje smo pjevale u mladosti su vrlo in, ali bojim se da mi nismo....

Da, vjerujte sve je ovo napisano jer me boli, jer sam popila dva Analgina, jer mi je pokojna baka rekla da će sve proći do udaje....

Mnogo je prošlo, mnogo je došlo i mnogo me čeka, a udaja...u ovom momentu i u ovaj trenutak, nećak se buni zašto njegova slika nije na mom mobu, nego ona od mlađeg, prijatelju sam otkazala jer me fakat boli. Nećak pita: Mogu ja igrice, a ja planiram sutra ustati u 6.30.

I odu Blagdani, ode moj Božić. Rad, rad i beskrajan rad, koja neobavezna kava u kojoj se i previše priča o radu samom. Gdje sam nestala i kako sam se izgubila? I doista zašto bole još uvijek neke stvari?????