Ime mi je Nensi Slamar. Neobično ime i neobično prezime za nekog koji nikad nije bio poput drugih. Nisam nikad bila prosječna. Nisam nikad bila loša. Bila sam najbolja.

Ovo je moja priča.

Moji su živjeli na rubu egzistencije i svađali se po cijele dane, nisam imala ni svoju lutku, ali imala sam the mozak. Oduvijek sam smatrala svoj mozak, svoju pamet svojom glavnom imovinom. Doista se ničim drugim nisam ni mogla pohvaliti. Nisam bila lijepa, nisam bila visoka, nisam bila simpatična, ali sam mogla zapamtiti cijelu knjigu u dva sata i riješiti zadatak nad kojim je mozgao cijeli razred, zajedno s profesorom.

Nije mi bilo jasno zašto drugi zamuckuju u odgovorima, kako ne mogu razumjeti jednadžbe, kako ne znaju razlikovati č i ć, ije i je.

Voljela sam biti najbolja iako mene radi toga nisu voljeli. Zapravo uglavnom su me mrzili su. Učenici, nastavnici. Naročito moj učitelj Razum. Mrzio je on i one gluplje. Njima je običavao reći:
"Sjedi drvo na drvo bukva ostaje bukva".

Moj najdraži sport je bio šaptanje. Bijah majstor u tome. Znala sam ljudima reći upravo onu ključnu riječ koja izvukla iz odgovarača dugačak i suvisao odgovor za barem ocjenu više od objektvinog znanja. Testove iz matke sam rješavala u 10 minuta, onu čuvenu težu D grupu, a jednom sam riješila sve četiri grupe, ljudi su izdistribuirali testove naokole i cijeli razred je dobio 5. To je bilo osmo svjetsko čudo. Još i dan danas se u mojoj bivšoj školi priča o čuvenom 8c razrednice Posavnjak koji je cijeli dobio pet iz testa iz matematike.

Ja sam se u stvari beskonačno dosađivala u osnovnjaku. Ajde nadavala sam se instrukcija. Gledajući objektivno ometala sam nastavu jer i prije neg je nastavnica postavila pitanje ja sam znala odgovor i što je najgore i odgovorila. Htjela sam preskočiti nekoliko razreda, ali u ono socijalističko doba bljezgarili su o nekakvoj psihologiji i pedagogiji, a ja sam sjedila jedno 10450 sati, ne naučivši apsolutno ništa jer sam to znala otprije, tj. naučila sam sama doma ili iz enciklopedija ili iz Kviskoteke.

Jedino nisam znala s vodenim bojicama. Osnovno kod vodenih bojica je što se napravi otprve to je lijepo, a nekakvo miješanje boja ili popravljanje slike vam u konačnici rezultira papirom punim mrljica ili čak mjestimično probušenim papirom. Neuredna sam bila do zla boga. I moj me je Razum zbog te moje šlampavosti ponižavao na Likovnom i dao mi četvorku što sam ja smatrala smrtnom uvredom. Mislim imati četvorku u knjižici. Grozota.

Ali zato je Učenička knjižica od petog do osmog bila besprijekorna. Sve pet u svim rubrikama. Skužila sam vodene boje i zapravo postala i najbolja na Likovnom. Ta me Profesorica jako voljela. I začudo, nije bila jedina. Bilo je još tu među njima dobrih duša kojima nije bilo bad što neka tamo klinka zna više od njih u njihovom fahu. Put u životu mi je tada bio prav i određen. Jer najbolja sam zar ne.

I bila sam do jedne famozne travanjske nedjelje. U tren oka je sve nestalo, dvije neprospavane noći i the mozak je otkazao.

Činilo se da nema nade.