10.06.2009., srijeda

Dakle, shvatili ste da ovo neće biti post. xD

Pokušala sam pisati, ali ovo jednostavno nije moj stil pisanja. Čak mi se niti priča ne sviđa toliko - nemam inspiracije za nju. Ne sviđa mi se što imam previše dijaloga.

Hvala vam što ste me čitali i ostavljali komentare. Svaki put sam zaprepaštena kad vidim više od 10 komentara. Eto, nisam se navikla na to. Zato vam neopisivo hvala.

Neću nestati iz svijeta priča - ne bih to mogla. Imam Namarie - ×klik×. Pišem ju skoro godinu dana. Htjela bih da mi ondje nastavljate javljati za postove - svaki od vas odlično piše i moram nastaviti čitati. Sad, ukoliko vam se Rie učini vrijednom čitanja - pročitajte ju, komentirajte. Ne tražim beskrajno duge komentare - samo kvalitetne. Da, imam 27 poglavlja ali ih ne morate sve pročitati, naravno. >.<

I, eto, sad se mogu samo nadati da ćete svratiti na Rie i tamo ostaviti pokoji komentar te mi nastaviti javljati za postove.

Ra

ps. Raphaelle bi dobila ulogu u baletnoj predstavi i prohodala bi s Adrienom, ali to ste već znali. :)

03.06.2009., srijeda

Oči su joj svjetlucale u tami njene besprijekorno čiste sobe. Sat na obližnjoj crkvi je otkucao ponoć prije nekoliko minuta. Nije željela zaspati- n e da je to i mogla. Imala je previše briga koje su ju, naposlijetku, natjerale na plač. Nije jecala, to joj nije bilo slično. Tiho je plakala dopuštajući suzama da izbace svu gorčinu iz dubine njenog srca. Sav bijes. Svu tugu.

Tišinu je prekinula reska zvonjava njenog srebrnastog mobitela koji je počivao na njenom noćnom ormariću.

-Merde!*-

Tiho je opsovala i onda se, pročišćavajući grlo, javila. Nije željela da bilo tko zna da plače. I to zbog najbolje prijateljice koja je naprasno odlučila da Raphaelle ne vrijedi ako se bori za uspjeh u životu.

-Qui es?*-

-C'est moi, Adrien.*-

Odmah je postala opreznija, koncentriranija. Adrien ju nikada ne bi zvao ovako kasno. Sada je moralo biti nešto važno. Možda je bio u opasnosti. Njen oprez se pretvorio u paniku-čak i laganu paranoju.

-Oprosti, Ra. Ali ne znam koga da nazovem. Ja sam blizu Moulina. Možeš li doći? Znam da previše tražim, ali...-

Glas mu je zvučao prestrašeno, nemoćno. Znala je da je ozlijeđen, zbog čega je morala učiniti sve što joj je bilo u moći. Mogla je posuditi majčin drugi auto-znala je voziti iako nije imala certifikat koji bi to legalizirao.

-J'arrive!*-

I sa škljocajem poklopca njenog mobitela, razgovor je završio.


Okrenula je volan sivog Citroena C4 nadesno te skrenula u ulicu osvjetljenu raznim svjetlima. Glazba je dopirala iz kluba Moulin Rouge. Adrienova mračna figura je sjedila nekoliko metara dalje. Pritisnula je papučicu kočnice te se zaustavila ispred klupice. Adrien joj se nejako osmijehnulo što je u njoj probudilo poriv da ga snažno udari. Suzdržala se. Otvorila je vrata te dopustila Adrienu da uđe unutra. Došepao je do kolnika te se ubacio u auto poput vreće, više nego poput čovjeka.
Tek pod jakim svjetlima u autu, Raphaelle je vidjela njegovo krvavo lice. Bijes se pretvorio u žalost.

-Što se dogodilo!? Nisi se valjda potukao zbog nekakve kurve? 'Drien, ne miči se!-

Na lice mu je lagano prislonila mokru maramicu te obrisala krv. Posjekotina je bilo puno više nego što je mislila da ih ima.

-Izbacili su me van.-

-Tu es un cretain!*-

Prostrijelila ga je pogledom i upalila motor želeći se što prije izgubiti iz ove ulice.

-Et tu?-

-Moi?!-

-Ti i Charlotte ste se ponijele glupo, kretenski štoviše.-

Osjetila je kako joj suze naviru na oči. Nije željela plakati pred ADrienom. Ali sad se nije mogla kontrolirati. Poželjela ga je, zajedno s Charlotte, poslati k vragu i zatražiti da tamo ostane do kraja njenog života.
Auto se zaustavio pred semaforom na praznoj cesti. Zarila je lice u ruke napokon se osjećajući dovoljno slobodnom da zaplače. Nije ju bilo briga što će Adrien misliti. Samo je plakala imajući osjećaj da je tako puno bolje, puno lakše.

Let me take a ride
Cut yourself
Want some my help
Please myself

-Raphaelle? Qu'est-ce que c'est?*-

-Rien.*-

Obavio ju je rukama oko ramena i onda privio k sebi. Bila je tako sićušna. Mršava, niska. Ali snažna. Veoma snažna i požrtvovna. Cijenio je to. I sada se prvi put osjećao jačim od nje dok je bila u njegovim rukama, napokon klonula.

-Moraš u bolnicu.-

Slegnuo je ramenima i onda se ponovno zavezao. Znao je da će se praviti kao da se ništa nije dogodilo.