Brane srusit cu sve!

Priču sam našla na T-Portalu znači nisam je ja napisala ali je jako poučna pa je objavljujem...pusa

Bio jedan mali dječak koji je imao je lošu narav.

Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom ukuca jedan u ogradu.

Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav nego zakucavati čavle u ogradu.

Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nijedan čavao nije zakucao u ogradu. Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Pronašla sam opet jednu priču na T portalu i odučila sam je objaviti...poučna je....nije mojih ruko djelo

Otac mu je tada rekao: 'Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.'

Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.

Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao:

'Dobro si to napravio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.

Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.

Prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su te spremni saslušati, podijeliti tvoju bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.'

Pripazi i ti da ostavljaš što manje rupa na ogradama osoba koje voliš!

O Bože pitam se zašto sam stavila ovu pjesmu

Posvećeno...Njemu ali i našem zaljubljenom, znaš ti kome

Ovo sam pronašla na T-portalu i zanimljivo je...pročitajte sami...ako se ovako nastavi bit će svega...

'U godini 2070. smo. Upravo sam napunio 50 godina, ali kao da ih imam 85. Imam teške probleme, jer pijem malo vode. Mislim da mi je preostalo još malo vremena. Danas sam jedna od najstarijih osoba u društvu.

Sjećam se kad mi je bilo pet godina. Sve je bilo sasvim drugačije. U parkovima je bilo puno drveća, kuće su imale lijepe vrtove, a ja sam si mogao priuštiti punu kadu vode ili stajati cijeli sat pod tušem. Sada za čišćenje upotrebljavamo maramice navlažene mineralnim uljima.

Prije su sve žene imale lijepu kosu. Sada si moramo brijati glavu, da je čista bez uporabe vode. Prije je moj otac prao auto vodom koja je tekla iz cijevi. Sada djeca ne mogu vjerovati da se voda upotrebljavala na takav način!

Sjećam se mnoštva upozorenja o štednji vode, ali nitko ih nije poštivao i ljudi nisu ni mislili da bi vode moglo nestati. Sada su sve rijeke, potoci, jezera, slapovi i mora kontaminirani do te mjere da se to više ne može popraviti ili ih više uopće nema. Cijelo područje oko nas je jedna velika pustinja. Infekcije probavnog sustava, kožne bolesti i infekcije urinarnog trakta su osnovni uzroci smrti.

Industrija je paralizirana, nezaposlenost je dramatična. Postrojenja za čišćenje vode su glavni izvor zaposlenja, plaćaju pitkom vodom umjesto novcem. Napadi za čašu vode su na zapuštenim ulicama svakidašnja pojava. Hrana je 80 posto sintetična.

Nekada su govorili da odrasla osoba treba popiti osam čaša vode na dan. Danas jedva popijem pola čaše! Ako imam i toliko!

Odjeću nakon nošenja bacamo jer je grozna. Morali smo se vratiti starom izvoru, jer vodovodna mreža ne radi, nema vode.

Izgled ljudi je vrijedan sažaljenja. Izobličena tijela, dehidrirana koža puna rana zbog ultraljubičastih zraka, jer više nema ozonskog omotača oko Zemlje. Zbog isušenosti je koža 20-godišnje djevojke kao kod 40-godišnjakinje.

Znanstvenici proučavaju razne mogućnosti, ali rješenja nema. Voda se ne može proizvesti. Više nema dovoljno niti kisika, jer više nema drveća. Pomanjkanje kisika je znatno snizilo kvocijent inteligencije novih generacija. Morfologija sperme ljudi se promijenila. Posljedica toga su djeca rođena s deformacijama, mutacijama i problemima u radu unutarnjih organa.

Vladi moramo plaćati zrak koji udišemo. 137 m3 dnevno za odraslog čovjeka. Oni koji ne mogu plaćati moraju otići iz 'područja s ventilacijom' gdje su ogromna mehanička pluća koje rade na Sunčevu energiju.

Zrak je loše kvalitete, ali može se disati. Prosječna starost je 35 godina.

U nekim državama još uvijek postoje oaze s vegetacijom uz rijeke, ali ih strogo čuva vojska. Voda je postala dragocjenost, skuplja od zlata ili dijamanata...

Nema više drveća, jer skoro nikada ne pada kiša. Ako pada, pada kisela kiša. Zbog atomskih pokusa i jake industrije kraja 20. i početka 21. stoljeća, godišnja doba su se drastično promijenila. Ljudi su bili upozoreni na ta djelovanja, upozoreni da treba zaštititi okoliš, ali nitko nije mario za to.

Kad me moja kći moli da joj pričam kako je bilo kad sam bio mlad, pričam joj o tome kako su šume bile lijepe. Pričam joj o kiši, o cvijeću, kako je bilo lijepo kupati se u rijeci, loviti ribu i piti vodu do iznemoglosti. I o tome kako je ljudima bilo lijepo...

Ne mogu pobjeći od osjećaja krivnje, jer pripadam generaciji koja je uništila okolinu, koja jednostavno nije dovoljno ozbiljno shvaćala sva ta upozorenja. Sada naša djeca plaćaju visoku cijenu. Ozbiljno mislim da se više neće moći živjeti na Zemlji, jer je okolina uništena do te mjere da više nema povratka.

Kako bih se rado vratio natrag i ljudima objasnio kamo vodi njihov nemar... u vrijeme dok je još bilo dovoljno vremena da se spasi naš planet!'