Brane srusit cu sve!

subota, 20.01.2007.

It's been a long time...

Volim te!

Voze se dvoje mladih na motoru!
Djevojka:''nemoj tako brzo,smanji!''
Muškarac:''Neću baš je ludo...''
Djevojka:''Nije mi ugodno,molim te!''
Muškarac:''reci da me voliš!!''
Djevojka:''Znaš da te volim!''
Muškarac:''Zagrli me!''
(Djevojka ga zagrli)
Muškarac:''Molim te uzmi moju
kacigu sa glave meni je tijesna
i stavi je sebi na glavu!''

Sljedeće jutro u novinama:
dvoje ljudi je imalo saobraćajnu nesreću sa motorom
jer su kočnice pupustile,jedna je preživjela,a drugapoginula!

Istina je:
Na pola puta muškarac je ustanovio da su kočnice popustile,a to nije
htio reći svojoj djevojci...
Želio je posljednji put čuti to da ga ona VOLI!
Želio je posljednji put osjetiti njezin ZAGRLJAJ!
Zatim ju je zamolio da stavi njegovu kacigu na glavu,jer je
želio da ona preživi iako je to značilo da će on poginuti...

Ova predivna priča o nepobitnoj ljubavi preuzeta je sa http://imasamoljubav.blog.hr
Odmah mi se svidjela i mislim da je divna i to je pravi dokaz bezvremenske ljubavi...samo sam je htjela podariti s vama, priča je istinita...

Prvo svima želim čestitati Božić i želim vam sretnu, uspješnu, preedivnu i najbolju novu 2007. godinu!Svima puno sreće, dobrog zdravlja i jooš punoo ljubavi...trebati će vamsmijeh Sve naj naj najbolje...(znam da je s velikim zakašnjenjem...!)
Ja sam blagdane provela u obiteljskom okružju i za Božić sam išla vani u grad i bilo je super jer su u kafiću gdje sam inače puštali meni najdraže rock pjesme a to vam je rjetkost tamo...puštali su meni za dušu i bilo je zakon! Novu sam dočekala na trgu, pjevala je Ivana Banfić. Ljudi je bilo dosta i super mi je bilo. jedino mi bilo krivo jer sam se kući ranije vratila. Frendice nisu htjele ići di i ja pa mi dosadilo...zaboravila sam reći da sam u petak, dva dana prije Nove išla na koncert Zabranjenog pušenja...koja zabava!Oni su legende....izvodili su sve poznate pjesme i bilo mi je mraakcool A tek kad su zapjevali možeš imat moje tijelo...uglavnom ovih skoro mjesec dana je prošlo dosta brzo...svašta se događalo...škola je super iako sam prošla četvrticom....očito sam bez inspiracijenono ne znam izgubila sam želju za pisanjem bloga..valjda zato jer ne stignem redovno pisati pa sve zaboravim...čini mi se da se svaki moj post svodi na to da pišem kako ću odustati...nije Bog zna kako zanimljivo čitatipuknucupuknucu svaki put obećam sebi i vama da ću redovitije pisati ali nikako da se to ostvarino istina, bila je škola pa sam bila zauzeta non stop ali što se hoće to se može...heh izgleda da mi pisanje u zadnje vrijeme baš i ne ide...evo baš sada pored mene brdo maramica je...prehlađena sam sve u šesnaest...nije ni čudo s obzirom da mi je cijelo društvo prošlo kroz tu fazu šmrcanja i trčanja za poštenim komadom mekog papira koji će zaustaviti jednu zelenu masusmijehsmijeh mrzim prehladu..osjećam se kao da me pregazio kamionrolleyes litre čaja i puno voća još ne djelujupuknucu proći će i to...u zadnje vrijeme se psihički osjećam predivno i svježesmijeh
jedino što me malo brine je to što mi baku bolinononovaljda će sve biti OK...u ljubavi nema ništa novo kao i obično...ne kuca joj se na moja vrata
rolleyesrolleyes
Nešto me zanima....jeste li ikad razmišljali o smrti?Znam da zvuči šokirajuće što ja tako mlada mislim o tome i zamaram se...ne zamaram se samo ponekad razmišljam što dolazi poslije svega ovoga, uspona i padova, sreća i nesreća....koji je smisao toga? Živimo i nakon smrti jedno veliko NIŠTA i da naš trud i borba budu uzaludni?Ili da je smrt jednostavno rečeno samo prijelaz, početak jednog novog početka...to ćemo doznati tek kada nas stigne crna spodoba sa srpom u ruci kako se često opisuje...svjetlo na kraju tunela, blagi glas koji govori još nije tvoje vrijeme da odeš...lebdenje iznad vlastitog tijela...govorim o "simptomima" NDE(near death experience) ili iskustvo ljudi koji su doživjeli to...kada prestane rad srca i mozga tj. klinička smrt kako se naziva stupa jedno novo stanje....to stanje mnogi ljudi diljem svijeta opisuju kako sam tu gore napisala....često se događa da neki ljudi nakon prometne nesreće, srčanog udara pa čak i nesvjestice dožive takvo iskustvo...bilo je svakakvih slučajeva...danas sam gledala dokumentarac o tome(ja prava paranormalkasmijeh) i uvijek iznesu tvrdnje za i protiv...npr jedan čovjek doživi prometnu nesreću i uspije preživjeti, liječnici se bore za njegov život dok on "uživa"...to uživanje on opisuje ovako. U trenutku nesreće shvatio sam da lebdim iznad vlastitog tijela u bolnici.Oko mene se nalazio tim liječnika koji me pokušavao vratiti u život. osjetio sam neku mirnoću, veselje i neopisivo divan osjećaj lakoće...lebdio sam tako izvan bolnice i lutao...ubrzo sam vidio mračni uski prolaz koji je izgledao poput tunela. Ali tunela sa svjetlošću na kraju...želio sam doći do tog svjetla. U trenutku su mi se pred očima prikazivale slike mog života od rođenja do trenutka nesreće....osim osjetilom vida to sam sve proživljavao na neki način emocijama...želio sam doći do tog svjetla ali blagi glas mi je govorio nije još tvoje vrijeme, imaš još posla za obaviti...vrati se...i tada sam ponovo osjetio težinu svog materijalnog tijela i osjećao sam bolove...liječnici koje sam vidio kroz maglu odahnuli su i rekli: Imamo ga! Shvatio sam da ovo što sam doživio puno bolje je zadržati za sebe jer bi me ljudi vjerojatno strpali u najbližu ludnicu kad bi ikome ispričao...zamjetio sam da nakon onog iskustva pomalo mogu osjetiti patnje pojednihi ljudi i razabrati njihove misli....nikada nikome nisam rekao za to...
Ovo je bila moja rekonstrukcija i verzija priče koji sam gledala. Ljudi koji dožive NDE slično to opisuju...dosta o tome za sada...
Image Hosted by ImageShack.us
Bio bi red da napišem 5 stvari o sebi koje gotovo nitko ne zna...
1. nikada nisam stvarno bila sa dečkom jer spadam u osobe tipa"čekam pravu osobu za (prvu) ljubav"
2."opsjednuta" sam paranormalnim i ponekad naivna u vjerovanju svakakvih priča
3.ponekad sam prelijena čak da ugasim TVsmijeh(kada nema daljinskog upravljača)
4.ne volim coca colu, pijem je jaako rijetko a nisam ni neka ljubiteljica pizze
5.prije sam uvijek brojila sve oko sebe i preskakala crte na tepisima u kući i nema šanse da bi neku prešla ako nisam dobro stala nogomlud i skoro uvijek (ne)svjesno brojim stepenice gdje god da samsmijeh
Štafetu ne predajem nikome da me ne bi zadavili hehesmijeh
šalim se of coursecool eto do novog posta pozdravljam vassmokin

Život je more....pun valova i bonaca...smrt je dno mora, kraj borbe sa valovima ali i vječni život u bistrini plavetnila...
Image Hosted by ImageShack.us

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

0