Dakle prvo da pojasnim - naziv, a ujedno i radnja posta, je vezana uz pjesmu koja se upravo nalazi na blogu od Front Line Assemblya - Everything That Was Before. Pjesma je na blogu iz dva razloga - jako lijepo dočarava ono što želim reći postom (zapravo i doslovce), i meni je osobno predivna. :P
Tako da, ako će itko čitati ovo, neka uz to sluša pjesmu koja bi trebala automatski početi za dodatni "emotional burst". ^^
Također, ako želite čitati onako kako sam zamislio, svaki novi odlomak pročitajte kada i u pjesmi počne novi "odlomak". =)

A sada na temu posta.
Dakle, sve ono što je nekoć bilo - ovo možemo gledati sveukupno kao život, te pojedinačno, kao velika poglavlja u životu, iako ću se ja točno odnositi na najosnovniju ljudsku emociju i poglavlje vezane uz nju - ljubav. Dakle slijedi neka općenita pričica. =)

Svako naše poglavlje počinje mirno. Lagano, lijepo i nježno krene, stvarajući podlogu za ono što tek stiže. Baš to nepoznavanje i neiskusnost stvara najljepše emocije na koje se najviše oslanjamo tokom toga, upuštamo se u nešto što ne znamo kako će izgledat ni kako će ili koliko će dugo funkcionirat. U to ulazimo na dva načina: uglavnom polagajući sve nade u ono što bi htjeli od toga, ili se nadajući što manje da izbjegnemo povrijeđenost, tj zatvoreno te se "otvaramo" polaganim tempom.
Ti događaji postaju sve glasniji, snažniji i osjećajniji. Prvi zagrljaji, prvi poljupci, prvi sladoledi, kave, izlasci, sve se to nadodaje i stvara određeni ugođaj i sliku o svemu, te nakon toga dolazi drugi dio.

Masa novih zvukova, uzburkanost, neobične radnje, neobične navike koje prisvajamo i dijelimo, spajamo mentalitet dviju osoba u jednu.
Javljaju se prve ljubomore, prve nesloge oko mišljenja, ali se sve to prilično lagano i brzo riješava. Najveće prepirke traju nekoliko sekundi i rade se uglavnom oko toga kakav će se film gledati ili tko će kakav sendvič jesti. Kako vrijeme prolazi, tako se na to privikavamo, naučimo kako na šta "kucamo", i dalje uživajući u svemu lijepome što se događa.

Odjednom dođe "netko treći" (kako ja nazivam, iako se ne mora nužno raditi o osobi). Taj "netko treći" nam pomuti um, zaustavimo se, preispitujemo se da li je sve što se događa kako treba biti, i zapravo nam cijelo vrijeme stvara neugodan osjećaj. To može biti neki prijatelj, neka nova osoba u životu s kojom smo počeli pričati nedavno, može biti netko tko nam "lukavo" usadi sumnju te nas pokušava odvojiti od te naše osobe kako bi ju zamijenio/la. Može biti neka fix ideja koja nam je puhnula u glavu ili koju nam je netko predložio... Većinu faktora uzrokuje treća osoba, svjesno ili nesvjesno, jer ako je do tada bilo sve u redu i u svemu smo uživali, nije moguće da smo odjednom promijenili mišljenje praktički preko noći. Ignorance is bliss really.

Sada stiže ono uzburkano razdoblje, gdje zapravo sami stvaramo tenzije u odnosu s voljenom/nim. Počnemo ih napadat zbog gluposti koje smo si umislili zbog "nekog trećeg", počnemo se više svađati, sve više tako primjećivajući njihove mane, a oni se ili naglo povuku u sebe, ili žustro brane, što nijedno nije dobro. Međusobno ranjavanje i tjeranje u kut dovodi do hlađenja odnosa i sve manje posvećivanju vremena onome što je najbitnije - lijepim osjećajima, događajima i besmislicama koje su nas veselile i tjerale na zajednički smijeh, a to vrijeme "kradu" novonastale rane i ožiljci koji se samo skupljaju i puno lakše pamte.

Umjesto šetnje po suncu, pričanju na klupi dok se jede sladoled, odlasku na sok/kavu/pivu, odlaženju mjesta na kojima niste bili nikad, darivanju čokolada ili bombonjera, slika ili pjesama, gledanja zalaska sunca, mjesto zauzimaju prepirke, svađe i svađice oko toga tko je u pravu a tko nije, tko je onaj lik, tko je ona ženska, kakvo je to ponašanje, otkad i zašto tko voli nešto novo i strano...
I dok se to gomila, počnemo shvaćati kako nam fale sve te lijepe stvari i kako nismo više u stanju to imati, malo zbog sebe samih, malo zbog naše druge polovice. Iako to shvaćamo, i to sve više i više, ništa ne poduzimamo da to promijenimo, a ako i poduzimamo, u tom trenu ta druga osoba to ne prihvaća, ili obrnuto, i samo se sve više vučemo niže i niže dok ne dođemo od prvog, do zadnjeg poljupca, zadnjeg zagrljaja, zadnjih "Volim te" dok se mazite u krevetu i to predajemo drugim osobama.

Vrijeme prolazi, rane nenormalno sporo zacijeljuju, ali barem zacijeljuju. Jedna osoba je puno sretnija od druge jer tako uvijek mora biti, dok se druga počinje osjećati sve udaljenije i udaljenije, kao obični promatrač, netko tko je imao sve, a sada mu je ostalo ništa. Postaje sve više zaboravljena od prve osobe jer je sve manje potrebna. I tako isto ,nažalost, uvijek mora biti. I samo se prisjeća svih tih lijepih stvari, i kako su one loše zapravo bile gluposti, nepotrebne da se njima zamara, kamoli uništava nešto...

I jednom se ponovno dvije osobe nađu i s nekim tužnim i neprežaljenim, ali ujedno i sretnim i iskrenim osmijehom na licu prisjećaju svega...

Svega Što Je Nekoć Bilo...

=)

~MrmAngeluS~