OI!
Danas me jako udarila sentimentalnost...
Nakon 10 godina sam ponovno zaigro jednu igricu koju sam igro ko klinac... I sjetio sam se kak je bilo to tada...
Kak sam se osjećo...
Uvijek sam bio sretan, a najteže mi je bilo kad nisam mogo van...
Heh... sjećam se igara koje smo igrali tada...
Lovice...
Dede lede...
Skrivača...
Limuna i naranči...
policajca i lopova...
crvene kraljice...
kralja...
graničara...
penjali smo se po drveću vječito... izmišljali svoje neke priče o nekim nepostojećim stvarima...
Sjećam se kak sam svima govorio kak imam neku mini knjigu u uhu koja je svima bila nevidljiva i samo sam ju ja mogo čitat.
Unutra je "kao" pisalo sve.
Po cijele dane sam sjedio na drvetu ispred kuće i čitao stripove, gledao ljude koji su prolazili, a niko me nije vidio.
Nisam se uopće zamarao s tim kak izgledam, kakve mi boje kosa, oči, koliko prijatelja imam.
Nisu me zanimale cure, muzika, pobunjeništvo, vlada, šta je nacizam, komunizam, anarhizam i sl.
Samo sam uživo koliko je neko dijete moglo...
Istina, mogo sam i bolje da sam imo više frendova...
I onda me neš puklo...
Počeo sam slušat muziku, imo sam svoj stil oblačenja, ukus, možda malo i prerano za svoje godine.
Puno sam filmova do tada gledao, i igrica igrao, i u svakom sam flimu/igrici primjetio da mi se više sviđaju cure koje su drugačije od "standarda", sviđao mi se ritam u nekoj muzici, pošto sam preko TVa i igrica učio engleski paralelno sa hrvatskim, mogao sam puno stvari prevest i shvatio da je lijepo biti drugačiji..
Al je bio problem što sam bio jedini koji je tako mislio.... bar sam se tako smatrao..
Kasnije sam našo dosta frendova i uozbiljio se...
Još uvijek neke "dječje" stvari postoje u meni, i ne želim ih samo tak odbaciti da ispadne ko da sam neki frajer, faca.
Boli me dupe, ja sam kao klinac gledo pokemone i uz njih odrasto, zaš ne bi i sad?
Skupljao sam svakave gluposti, sve i jedne TCG (trading card games) uključujući pokemone, yu-gi-oh i slično, i još uvijek ih držim u ladici i nije mi bed odigrat koju partiju s nekim frendom. Zaš bi mi bio bed? Da ne ispadne da sam klinjo?
Boli me dupe šta drugi kažu. Ja se jebeno dobro osjećam kad kurim nekog s pokemon kartama. Puno bolje neg kad se napijem il ne znam... (reko bi napušim, al onda ne bi bilo istina :D ) neš slično.
Baš sam se malo prije sjetio kak sam se s frendovima stalno igro da neko izabere nekog junaka iz crtića/filmova/igrica/stripova i onda se kao tučemo, radimo neku priču, tučemo zrak, istražujemo okolo, i sl.
Al zašt to više ne radimo?
Jel to u našoj psihi da kad navršimo 14. godinu života, da se prestanemo bavit tim stvarima?
Il je to takvo društvo.
Ne znam..
Možda kad bi se okupila hrpa i da se igramo skrivača, možda bi bilo puno više zabavnije nego što je ilo kad smo bili klinci...
Al zašto to niko ne želi pokušat?
uuuuuu, pazi, imaš 15/16/17 godina, uuuuuu, sad si prestar, ono, šta će drugi mislit o tebi kad bi te vidili kak se igraš skrivača?
Ono, pa nisi faca, rista, žišku? Ono, fakat bi trebo popit malo ribara da se skuliraš... To ti je za face, ne?
Sad imamo (većina nas) 15 godina, i ne igramo se tih stvari. A šta kad budemo imali 80 godina? Onda ćemo to htjeti svim srcem, al nećemo moći...
Lijepo je biti dijete...
A još lijepše ostati dijete u srcu...
EnjoyaYte!
OI! OI! OI!