Lonelily

Uzimam onu najobičniju gumicu za brisanje... i brišem... brišem sve lijepe riječi... jednu po jednu... dok ne izbrišem sve...

Ti misliš da sam dirnuta time što si ustanovio jučer (o meni)?
Pa, zar zaista misliš da se to može nazvati "nečime"?

Zar ti stvarno misliš da je toliko važno i neprocjenjivo s tvoje strane bilo dotaknuti moj trbuh, pokušati otkriti granicu moje izdržljivosti?
Ah, ja ne mislim tako.
Zar bih se trebala sramiti? Pred tobom?
Zar bih se trebala bojati? Bojati tebe?
Oh, kakva ludost!

I taj tvoj pobjedonosni smiješak na licu, u onom trenutku kad su tvoje ruke napokon probile put do moje utrobe, i isprevrtale tamo sve na što su naišle... Ah, zapravo si samo izvrtio moj želudac, i sada će mi, nadam se, zauvijek biti zlo kada pomislim na tebe...
Što si mislio?
Da si pobjednik?
Pa zar si zaista mislio da sve što vrijedi, sve moje, čuvam tamo?
Što si mislio, da ću se opirati?
Pa čemu, jedva sam čekala da mi tvoji prsti upale svijetlo, i da napokon stvari vidim kakve one uistinu jesu -
tvoji su prsti sterilni - ali hladni;
tvoj komentar je istinit - ali lišen svake ljudskosti;
tvoje su namjere časne - ako se napijem i zaboravim na sve svoje moralne granice, na sve svoje ideale.

Čemu da se opirem?
Tvojim prstima u mojoj utrobi?
Ma daj molim te...
Samo ti kopaj...
Uvuci ih još stotinu puta unutra i traži to po što si došao.
Ja ću se samo nasloniti na nevidljivi zid, zatvoriti oči i vrtjeti neke drage mi stihove u glavi. Neću ni primijetiti da si tu.
Jer to što si doticao svojim prstima u meni, sada ću ti iskreno reći, to je samo forma, forma lišena sadržaja, lišena duše.
Dušu čuvam negdje drugdje. Negdje gdje se ti, očito, nikada ne bi sjetio potražiti je...
Ma sve da ti i kažem, ne bi znao što da činiš, i kako da je nađeš.
(Ti baš ništa ne znaš, doktore!)

Kada sam te pitala ima li smisla da ti vrata ostavim odškrinuta, da možeš proći k meni jednog dana ako to poželiš, pitala sam to zbog duše.
A tvoj je odgovor bio upravo ono što nisam željela čuti.
I zatvorila sam vrata.
Baš zato što si tražio suprotno.
I slijedeći put kada pokušaš naći taj procijep u vratima koji bi trebao postojati samo za tebe, nećeš uopće više naići na ništa moje.
Ovo ti je bio zadnji put da ruješ po meni.
Da te moje oči gledaju.
Da se moji plahi prsti boje povrijediti tvoju dušu.
Da govorim o nježnosti.
Još ćeš jedino moći prevrnuti moj želudac.
Svaki put kad pomislim na tebe.

I zato... uzimam tu najobičniju gumicu i brišem brišem brišem... dok razmišljam o riječima dragih mi Framesa:


...i razmišljam... sigurno bi volio čuti da te molim da odeš... prekasno... izbrisan si...