Moje ime ovdje odsad znači Pravda (04)
18. prosinca 2001.g.
Kako da vjerujem da će dan koji počinje glavoboljom i gorkim okusom poraza u ustima ikada završiti dobro? Polovično napisane rečenice, jer čak ni misli ne mogu dovršiti, su svuda oko mene. Udišem ih zajedno s kisikom. Guše me. Gušim sam sebe, jer sam si dopustio ozlijediti srce.
Koraci, koje sam prije tako rado slušao, sada su parali moju pospanu tišinu bolno me podsjećajući na razlog Njenog dolaska. Htjela mi je ispričati sve o Njemu. Njemu koji nisam bio ja. Prisilio sam se da otvorim oči. Činilo mi se da je spavanje na podu samo nahranilo moj umor koji mi je u bijednom pokušaju da ga ignoriram kočio leđa. Mrzio sam ovaj dan koji jedva da je i počeo. Nisam mu ni dao šansu.
Čuo sam kucanje na vratima, tiho i elegantno, ali s dovoljno odlučnosti da natjera onoga s druge strane vrata da ih otvori. Danas, u ovom nesretnom trenutku, sam to bio ja. Ustajući uz vrisku kostiju shvatio sam da je danas dan za hrabrost. Jedan razlog više za mržnju.
Otvorio sam vrata i njene su me oči dočekale. Nisam ni morao pogledati u njene usnice da bih znao da se smijala. Oči su to govorile svojom iskrom istinske sreće. Pitao sam se, bih li je sam ikada mogao učiniti toliko sretnom?
„Donijela sam ti kavu i gotove palačinke.“ rekla je Imogen prolazeći tanjurom palačinki ispod mog nosa. Kroz srebrnu foliju kojom ih je zamotala sam mogao osjetiti njihov miris pomiješan s mirisom kave koja se dimila od topline u njenoj ruci. Nasmiješio sam se. Njeni znaci pažnje su mi uvijek uljepšavali dan.
„Koliko se sjećam dogovor je bio drugačiji.“
„Znam, ali mislim da će dogovor morati biti promijenjen.“ namrštila se, a u još uvijek iskrećim očima mogao sam vidjeti i tračak tuge. Mislim da sam opet izgubio bitku s Njim. 2:0 za Dylana.
Samo sam klimnuo glavom. „Dylan me jutros iznenadio, vodi me negdje. Rekao je da je to iznenađenje. Jednostavno nisam mogla odbiti. Nadam se da se ne ljutiš.“ Zagrizla je usnicu, znao sam da je na putu do mog stana smišljala kako mi to reći. U godinu dana nisam naučio ljutiti se na nju, a danas nisam imao snage početi učiti.
„Naravno da ne. Nadam se da ćete se lijepo provesti.“ Nisam se mogao natjerati da zvučim uvjerljivo, ali Imogen nije ni primjetila. Um joj je već krenuo na taj put. Predala mi je tanjur i kavu, te me gotovo majčinski poljubila u čelo propinjući se na prste. Osjetio sam njen parfem, mirisao je na ljeto. Još jedna od njenih karakteristika, mrzila je zimu i dizala je sitne ustanke protiv nje. Parfem je bio jedan od mnogih.
Okrenula se i napravila jedan korak, a zatim se vratila. „Skoro sam zaboravila. Palačinke ipak nećeš jesti sam.“ vragolasto se nasmiješila vidjevši moj zbunjeni izraz lica, a zatim se iza zida pojavila osoba čijom sam pojavom ostao, u najmanju ruku, zatečen.
„Georgia?“ bilo je jedino što sam mogao prozboriti, u trenutku šokiranosti jedva se uspijevajući sjetiti njenog imena.
„Ja sada idem. Dylan me čeka vani.“ rekla je Imogen, razbijajući neugodnu tišinu koja se mogla mjeriti sekundama. Kada se našla van Georginog vidokruga, namignula mi je. Izraz koji još kod nje nisam vidio. Pozdravio sam je podizanjem ruke, a zatim svoju pažnju usmjerio na Georgiju. Oboje smo se koncentrirali na sve tiše, odlazeće Imogenine korake, a kada su utihnuli tišinu. Tišina je činila tjeskobne misli nastanjene u mojoj glavi glasnijima. Morao sam je prekinuti. „Uđi. Ovdje je hladno.“
„Hvala.“ rekla je brzo izbjegavajući moj pogled. Prepoznao sam taj stav, i ja sam ga često imao. Skupljala je hrabrost. Odšetala je do sredine mog dnevnog boravka, duboko udahnula te se okrenula prema meni. „Oke. Došla sam jutros jer dane volim počinjati s razrješavanjem stvari. Zadnjih pet dana sam imala neke druge stvari razrješiti pa sam došla tek danas. Zapravo sam.“ zastala je mršteći se. „Htjela sam doći i ispričati se što sam nisam pričala uopće onaj dan. Dakle, oprosti. Moje glasnice su zdrave i mozak mi je zdrav i mislim da sam kol'ko-tol'ko sposobna održavati neki razumni razgovor. I žao mi je što si zbog mog nepričanja proživio tri , vjerujem, užasna sata. Ali taj spoj je bio greška od početka. Došla sam iz potpuno krivih razloga i to moje ponašanje nije imalo nikakve veze s tobom.“ gledala je u mene čekajući neku reakciju, ali na mom se licu očitavao jedino šok. Nisam imao ideje što da kažem, od svih stvari što sam očekivao da će mi reći ovo je bilo i na prvom i na poslijednjem mjestu. Kako da reagiram na takvo nešto? „Mislim da je to to.“ izdahnula je kratko, kao da time zaokružuje ovu epizodu svog života. „Da. I sada idem dok mi ne postane stvarno jako neugodno.“
„Ne znam što da kažem.“
„Bolje nemoj ništa. Mislim da ne mogu podnijeti išta više od tišine.“
„A palačinke? Previše ih je i ne mogu ih pojesti sam.“ Rekao sam s osmijehom uzrokovanim crvenilom njenog lica. Vidio sam na njoj da se dvoumi. „Nemaš što izgubiti. Ne može biti gore od prvog našeg susreta.“
Nasmijala se prolazeći nervozno rukom kroz kosu. „Možda imaš pravo.“
„Možda? Sigurno imam pravo.“
„U redu. Ali samo zbog palačinki.“
„Prihvaćam čak i taj razlog.“ odložio sam tanjur s palačinkama na stolić, uzeo pepeljaru koja je sa mnom provela noć na podu te sjeo u ofucanu fotelju. Georgia je već sjedila u fotelji pokraj prozora i odsutno gledala na ulicu. „Onda, kako si ti završila na spoju sa mnom?“
Trgnula se i nasmiješila. Po prkosnom osmijehu sam vidio da neću saznati odgovor. „Zbog krivih razloga.“
Tek sam tada shvatio da smo mi dva potpuna stranca koja su očito krivi razlozi slučajno povezali. Nasmijao sam se tiho za sebe. Odjednom mi tišinu više nije bilo toliko teško podnositi, Georgia je preuzela dio tereta.
Najgora od svih misli je ona koja jedina u nejenjavajućem intezitetu odzvanja čak i nakon što otupiš. Tišina hrani te misli. Ja hranim te misli, jer živim u tišini. Vlastiti sam krvnik. Svakog jutra navlačim crnu kukuljicu spremajući se za još jedan mazohistički udarac.
Zvuk otključavanja vrata me trgnuo. Znao sam tko je to, jer samo je jedna osoba imala ključeve moga stana, a po žestini pritiskanja kvake i svaka sumnja u identitet te osobe je nestala. Vrata su se otvorila i Edhina crna prilika se pojavila s izrazom krajnje iznerviranosti. Tek zakoračivši u stan, prostrijelila me pogledom uz povik: „IDIOTE!“
Osjećao sam kako mi lice gubi boju, a periferno sam vidio trzaj Georginog tijela. Iako nije znala ništa o Edhi, svi njeni alarmi su se uključili. Osjetila je opasnost koja je otežavala disanje hraneći se kisikom. Zatvorio sam oči, odlučivši da danas ipak nije dan heroja. Nisam mogao gledati kako me gađa riječima. Čuo sam Georgin glas negdje u daljini, prigušen, gotovo šapat.
„Ja idem, Londone. Mislim da sam trenutno suvišna.“ otvorio sam oči i pogledao je dok je oblačila svoj kratki tamnozeleni kaput.
„Ne moraš ići. Ovo će trajati pet minuta.“ Edha se obraćala Georgiji, ali joj je ledeni pogled bio prikovan za mene. „Usput, ja sam Edha.“ Vidio sam tračak budućeg osmijeha koji je vidjela Georgia kada se njeno lice okrenulo prema njoj.
„Georgia. Drago mi je.“ nesigurno je pružila ruku, koju je Edha snažno stisnula. „I stvarno moram ići.“ Mahnula mi je u znak pozdrava.
„Čekaj! A palačinke?“
Nasmijala se s vrata. „Ne jedem palačinke.“ Još jednom je mahnula i ostavila me samog s Ledenom Kraljicom.
„IDIOTE!“ Edha je ponovno povikala, a ja sam se ponovno povukao u mračan svijet prigušenih glasova. „Ti si kreten, ali pretpostavljam da to već znaš! Dobila sam tvoju poruku! DA! Dobila sam tvoju poruku u TRI UJUTRO! I zbog nje nisam mogla spavati cijelu noć! Znaš li zašto?“ odmahnuo sam glavom. Jedva sam se i sjećao da sam slao poruku. „Jer si kreten! Znamo se, koliko? Odokativno, kojih 13 godina. I noćas, shvatim da si postao patetičan lik. PATETIČAN, London! PATETIČAN! Ti nisi takav! Phillip je takav, ali to kod njega ima šarma. Ti nisi takav! SLUŠAŠ LI ME?!“
„Slušam.“
„Ne možeš ni pojmiti koliko me izbacila iz takta ta tvoja poruka! Nisi svjestan. Već si mi se popeo navrh glave sa svojim jadikovkama o Imogen! Ne poznajem tog jadnika u kojeg si se pretvorio. Zaljubljen si u nju koliko? Više od godine dana. I što si poduzeo? NIŠTA! Ništa nisi poduzeo, a pričaš o njoj kao da je tvoja srodna duša. I razmišljala sam cijelu noć o tome. ZAŠTO? Zašto ništa nisi poduzeo? I došla sam do zaključka. Ti NISI zaljubljen u nju. Ti si zaljubljen u iluziju da si zaljubljen u nju. Pojela te je književnost. Ali znaš novost? Smrtna zaljubljenost te ne čini piscem. Čine te riječi. Trgni se iz tog transa. Prestani se sažaljevati. Ne pristaje ti!“
Njene su mi riječi odzvanjale u glavi, ne nalazeći odgovarajuće mjesto u mom umu. Nisam mogao prihvatiti takav ishod, takav poraz samoga sebe.
„Odlazim. Idem se naći s prijateljicom. Već kasnim, ali morala sam doći.“ oči su mi i dalje bile zatvorene, jer sam vjerovao da će riječi postati stvarnije, ako ih otvorim. „Razmisli, London. Nemoj ih samo odbaciti.“
Čuo sam tresak vrata, a u umu je samo jedna rečenica pronašla svoje mjesto. „Ti nisi zaljubljen u nju.“
Otvorio sam oči suočavajući se sa realnošću. No realnost je sada bila poetičnija nego ikada.
Vratila se, zaista se vratila. Sjeo sam za laptop i ponovno počeo pisati, oslobođen nevidljivog tereta.
Ponovno sam bio ja. London Orville Werfel.
04 Iz pjesme "Šejn" od Haustor
Miris noći opet postaje stvaran (03)
17. prosinca 2001.g.
Što sam učinio inspiraciji? Zbog koje je moje greške pobjegla? Mučim se već danima. Previše pomnoženih 24 sata bez ijedne napisane riječi. Poput Don Quijotea jašem na nekom nevidljivom konju s nepostojećim oružjem prema nestvarnom neprijatelju. Moje vjetrenjače su moje misli. Ako ih pobijedim, umirem od ispraznosti, a ako me one poraze, umirem zbog njihove dominacije. Nikada mi više nije bila potrebna nerješena borba.
„Želim te pitati nešto, J.T.? J.T.?!“ vrzmao sam se nervozno po J.T.-evoj sobi pronalazeći vješto prolaze kroz hrpe razbacane odjeće. Ležao je na krevetu i lijenom gestom odizanja glave za par centimetara od jastuka i micanja slušalice iz lijevog uha mi je dao do znanja da ponovim rečeno. „Želim te pitati nešto?“
„Pokušaj.“
„Što radiš kada nemaš inspiracije? Mislim, kako je vratiš?“
„Ne razumijem.“
„Kada komponiraš i ostaneš bez inspiracije za dalje, što napraviš?“
„Ima li to veze s tvojim pisanjem, London?“
„Naravno da ima veze s mojim pisanjem!“ bio sam nervozan i brzo sam gubio strpljenje. Nisam već tri noći spavao, jer sam vodio bjesomučnu borbu s riječima koje nikako nisu dolazile, barem ne one koje su mi trebale. Zbog praznih noći sam izgubio svoj karakter.
„I mislio sam.“ mirno je zaključio kao da moja nervoza ne utječe na njega.
„Onda? Kako?“ Suzio je oči u razmišljanju i lagano se podbočio na laktove. „Bilo što, J.T.! Ne mogu više ovako živjeti.“
„Doći će sama.“ Nezadovoljstvo se ocrtalo kao moj prazan pogled kojim sam gledao kroz njega. „Ako od mene tražiš neke šamanske metode plesa oko vatre, ne mogu ti pomoći. Nemam takve lijekove.“ Vidio je da i dalje nisam zadovoljan odgovorom. „Slušaj, London, rado bih ti dao uputu poput: „dubi na glavi deset minuta, zatim skači zečjim stilom ukrug i inspiracija će doći“ i da to zaista pali. I meni bi uštedjela živce i podarila mirne noći.“ Gledao me je još par sekundi zatim vratio slušalicu u uho dajući mi do znanja da je razgovor gotov. Vratio se u svijet nota i glazbe. Bio mi je prijatelj kojeg sam najduže poznavao. Znali smo se cijeli život. Odrasli smo u istoj zgradi, a naše majke su bile najbolje prijateljice još od fakulteta. Možda smo zbog toliko isprepletenih života oboje postali stvaratelji, on melodija, a ja svijetova riječi kojima sam pribjegavao u trenucima samoće i tišine moga stana. Bio je na drugoj godini kompozicije na Muzičkoj akademiji. Jedan od najboljih studenata i daleko jedan od najšutljivijih. Živio je s Edhom. Jedino je ona znala podnijeti tišinu koju je nosio sa sobom, kao i strast prema glazbi o kojoj sama nije znala ništa.
Izašao sam iz sobe. Na trenutak sam pomislio da zalupim glasno vratima kako bi mu jasnije predočio ono što je već znao. Nije mi pomogao. Ipak, umjesto toga sam vrata mirno zatvorio shvaćajući da imam previše godina i lažne ozbiljnosti da radim scenu poput te.
U dnevnom boravku me dočekala Edha s podignutom obrvom i bezobraznim smješkom na licu. Ponekad se nisam mogao sjetiti kako izgleda ozbiljna. Prije sam u tim trenucima zaborava znao sjesti pokraj njenog kreveta i promatrati je dok spava. Onda bi mi se vratila sva naša zajednička sjećanja iz osnovne i srednje škole. Kada sam ja manje sanjario nego sada, a ona više, kada smo se znali naći na pola puta između sna i jave. Ali kao što je zaborav gutao njeno ozbiljno lice, tako je gutao i moje načine prisjećanja.
„Ne spavaš?“ odmahnuo sam glavom. „Idiote.“ Rekla je nakon što je ispuhnula kolut dima.
„Nemam snage za ovo, Edha.“ umorno sam odgovorio, a ona se samo suosjećajno nasmiješila. „Idem.“
Klimnula je u znak pozdrava.
***
Sjedio sam bespomoćno ispred laptopa. Prazna stranica Worda je blještala. Ponovno nisam mogao napisati ni slova. Bolna repetativna agonija noći. Zrak se oko mene zgušnjavao čineći koncentrične krugove propalih ideja oko moje glave. Gotovo sam mogao fizički uhvatiti odbačene teme, riječi, ponekad dopola prožvakane likove i loše razrađene radnje. Cigarete bi mi dogorjevale ostavljajući opekline na prstima. Pepeljara se punila brzinom većom od uspuhanog srca. Prepješačio sam kilometre pokušavajući pronaći ideju u tepihu, zidovima ili jednostavnom pravocrtnom kretanju. Palio sam i gasio radio, gotovo jednakom brzinom kojom sam palio i gasio cigarete. Ili barem u istom tempu. Svaki muški lik kojeg bi smislio bi bio nesretno zaljubljen, a svaki ženski lik je bio nalik na Imogen. Sve su djevojke u mom umu bile nalik na Imogen, ali nijedna mi nije izbijala zrak iz pluća svojim pogledom, niti zaustavljala srce svojim osmijehom, pa čak to nije uspijevala ni najvjernija reprodukcija koju sam mogao zamisliti.
Kako da budem pisac? Tko me tako slatkorječivo i vješto obmanuo. Opisati ono što znam ne mogu, a ono što ne znam više ne mogu ni zamisliti. Jedino o čemu razmišljam je Ona. Nisam je već čuo danima.
Impulzivno sam odlučio da ću je nazvati, nisam znao što bih joj rekao niti kako bih se opravdao. Umjetno izazvana nesanica mi je oduzela razum. Desnom rukom sam uhvatio slušalicu počeo tipkati njen broj mobitela. Bilo je prekasno da je zovem kući, ali prerano da bi ona spavala. Monotono pištanje slušalice me izluđivalo i govorilo mi o potrebi da čujem njen glas.
„London?“ presreo me njen glas. Prepoznala je broj na ekranu.
„Imogen.“ i šutio sam. Bez ideje što bih rekao. Samo sam šutio. Čuo sam smijeh promijenjen prijenosom kroz telefonske žice, ali specifično njen.
„Toliko sam ti nedostajala, ha? Što radiš?“ upitala me veselo.
„Pišem.“ mučno sam procijedio kroz zube. U daljini sam čuo tiho 'aha'. „Nemam inspiracije pa sam te nazvao.“
„Sebičan razlog.“ rekla je prkosno, ali sam i dalje osjećao smijeh koji je prožimao svako njeno izgovoreno slovo.
„Znam. Egoizam me izjeda.“ šutio sam sekundu. „Nismo se vidjeli već danima. Reci mi neku novost koju mogu sebično iskoristiti kao ideju.“
„Pa imam novost. Novost koja je novost tek desetak minuta.“ veselo je rekla i meni predala palicu. Morao sam pitati, igra koju je uvijek igrala. Još jedna od mnogobrojnih njoj svojstvenih osobina. Voljela je postavljanje pitanja.
„Koja je to novost?“ već sam mjesecima igrao tu igru. Nisam imao razloga opirati se.
„Dylan i ja smo službeno skupa.“ jednjak mi se stegnuo i jedva sam uspio progutati slinu. Zašto se nisam opirao?
„Toliko je ozbiljno?“ procijedio sam sporije nego što sam namjeravao. Možda sam htio da shvati da sam nesretan zbog toga, ali previše ushićenja u njenom glasu nije obećavalo takav ishod.
„Ozbiljno?“ ponovila je. „Ma nije ozbiljno, ali pokazuje da vodi negdje. Daje neku sigurnost, jelda?“
„Mhm.“
„Rekla sam mu da mi nisi cimer i danas sam mu pokazala gdje živim i sve. Samo se nasmijao na sve to. Divan je, London. Htjela bih da se vas dvoje definitivno bolje upoznate. Potpuno je drugačiji od onog kako se čini.“
„Vjerujem.“ Svi moji zamišljeni nesretno zaljubljeni likovi u glavi su mi se nasmijali držeći natpise 'Jadniji si od nas'. Kao da nisam znao.
„Sutra ujutro ću doći kod tebe. Radim ti jutarnje palačinke. Moram ti sve ispričati.“
„Može.“ Zašto joj nisam znao reći 'ne'?
„Jesam li ti pomogla?“ trijumfalno je pitala.
„Da. Puno. Likovi su mi dobili novu dimenziju.“ Dobili su dimenziju koju sam htio izbrisati.
„Odlično. Sada idem. Moram malo smiriti dojmove. Laku noć i vidimo se ujutro.“
„Laku noć.“ Otišla je i ponovno sam čuo monotono, ujednačeno pištanje slušalice. Nije osjećala razliku. Nije imala osjećaja. „NISAM DOBRO!“ zaderao sam se u slušalicu i poklopio je.
Legao sam na tepih i raširenih ruku gledao u plafon koji je zbog bjeline varao moje oko. Osjećao sam kao da mi se približava. Duboko sam udahnuo zatvorivši oči i zaspao. Probudila me zvonjava telefona. Mrzim dane koji se nadovezuju jedni na druge. Otvorivši oči suočio sam se sa zrakama jutarnjeg sunca koje su mi onesposobljavale vid. Otpuzao sam do telefona još jučer ostavljenog na podu i podignuo slušalicu.
„Halo?“
„Otvori vrata. Parlafon ti ne radi.“
Jesu li mi se dani počeli ponavljati?
03 Pjesma "Bi mogo da mogu" by Haustor
