ponedjeljak, 26.06.2006.
Kompleksni post
Život je sranje.
Ma u biti, neki žive da bi doslovce bili prihvaćeni od svih, omiljeni i neću iskoristiti termin popularni jer takve razlike među ljudima bar u daruvar još nisu prihvačene iz svih onih američkoh filmova, al valjda shvaćate što želim reč. Drugi su opet stvoreni tek toliko da ovi prvi imaju o kome srat. Tak eto ja, jednog lijepog popodneva (u petak) se spremim za grad, još pomislim:" Ženo, život ti je stvarno solidan, šta pizdiž tolko oko njega". I nađem se u gradu s društvom, zabavljamo se, još odemo kod Tunđija, i poslje mi on kaže da određena osoba priča okolo kako me ne podnosi....
U subotu slična stvar. Prvo sam bila s curama na uobičajenim mjestima za subotu navečer, a poslje smo se samo premjestili malo dalje u šumi, neznam valjd je Byzzo imo rođendan. Tamo je naravno i ona dotična osoba, i samo s još nekoliko ljudi onak blesavo spušta. Samo sam se pokupila i otišla. Stvarno sam mislila da sam našla frendove koji zaslužuju moje povjerenje, al očito nije bilo tak. Čovjek misli kak je našo dostojno društvo s kojim će se pokazivat po bircevima. Bezvrijedne ljude, al tek tolko da ne sjedi tamo u Špici sam. Ja pred njima nisam ništa glumila i uvijek sam bila otvorena. Bez cenzura. Ljudi to očito ne cijene, i ja sam sad službeno u potrazi za novim društvom. Opet.
Onda se pokušam požalit na to jednoj osobi do koje mi je stvarno stalo, onako prijateljski. I što od nje dobijem? Nekih 15 minuta (kolko je traju put do Špice) kvocanja:"Ja sam uz tebe, ja ti želim pomoć..." a samo sam htjela da začepi i sasluša me. Tako da to taj dan nisam uspjela skinut sa duše. Otišla sam kuć u 10.30. Nemam razloga bit u gradu ak me niko ne prihvaća ovakvu kakva jesam. Onda sam nekih pola sata sjedila pred vratima svoje kuće, bezglavo buljila u neku sjenu i čekala da se smirim. Poslije sam starcima prepričala cijeli izlazak iz snova, a zapravo je taj dan bio sjeban do kraja.
Zašto bih ja sada ikome pružila svoje srce? Svi s kojima sam pokušala su ga odbacili. Čak i kad sam mislila da sam našla nekoga tko me nosi na dlanu, nakon prekida se pričalo po gradu da sam ja ovakva, da sam onakva, da sam obična kurva!.... Nemam ni prijatelja. Sve su to samo likovi pomoću kojih pokazujem ljudima da ipak nešto vrijedim, jer mogu nać frendove. Samo što me nitko ne doživljava onakvom kakva jesam. Ja sam za druge blesava balavica koja se želi svima svidjet i svima zbog toga ide na živce. Kako su u krivu. Ja samo istražujem ljude i tražim one koji me neće odbaciti i ostaviti me samu ko najveću budalu. Bar sam nešto naučila: ljudi ništa ne vrijedei ne želim od sada pa još dugo vremena nikog voljet, jer sam uvijek ostala povrijeđena. Za mene ljubav odavno ne postoji, i to sam nadam se svima do sad dala do znanja, pa ako netko nije ozbiljno shvatio, evo sad ponavljam da to stvarno mislim.
